Odavno više ne dočekujem zoru u strasnom zagrljaju voljene osobe, ali ni s krvničkom zuboboljom koja izaziva suze u očima. Na prvi pogled, reklo bi se, životni se računi namiruju, manje je užitka, a manje i boli. Barem ove zubnoga porijekla. A razlog je po svoj prilici banalan: imam sve manje zuba koji mogu boljeti, a sve više mrtvih korijena i nakupina kalcija što nose porculanske navlake. Ove subote, međutim, probudila se bol u kutnjaku, snažna i krvnička, toliko intenzivna da izoštrava sva osjetila, izdužuje vrijeme i minute pretvara u strahovito duge špagete kao da sam u unutrašnjosti neke crne rupe gdje se prostor i vrijeme mijenjaju, a tijela izdužuju do neslućenih razmjera. Bol toliko pritišće da percepcija odjednom imitira ekspresionistički film. Sve je nekako ukošeno, izduženo, sjene su zlokobne, a predmeti neprijateljski. Bila je to jedna od dužih noći u kojoj nisu pomagale ni tablete tako da sam, po običaju, koristio riječi kao analgetike i čekao da se na nebu iznad maksimirske šume pojavi ružičasta crta koja obično najavljuje zoru. Umjesto toga, nakon intenzivne patničke odiseje dočekala me mutna svjetlost tmurnog zimskog jutra u kojem će mi možda neka zubarska bušilica donijeti olakšanje. “Pa čovječe, postoji hitna služba!“, rekao bi mi svaki normalan čovjek. Znanost i medicina razvile su se, među ostalim, i zato da nas oslobode boli. Točno.

Ali stvari nisu tako jednostavne. Ja sam zubobolju oduvijek povezivao s ljubavlju. Ne znam ni sam zapravo zašto sam ih povezivao. Možda zato što bi mi upravo jaka, ali relativno bezopasna bol u ustima izoštravala ne samo osjetila, nego i emocije. Činila me živim i, ako pravilno shvaćam onaj iracionalni dio samoga sebe, dostojnim ljubavi. Jer, u našoj kulturi, u našoj umjetnosti i literaturi i našem kolektivnom nesvjesnom upravo patnja čovjeka izdiže na postament i pretvara ga u biće vrijedno spomena. Od Biblije, preko srednjovjekovnih svetaca, pa Dantea i Petrarce i svih onih patnika što ih je ispljunula povijest naše kulture, njihovo se ljudsko zasluživalo ljubavnom boli, svoj su identitet kao ljudska bića gradili upravo temeljeći ga na intenzivnoj ljubavi prema bogu ili čovjeku, no ljubavi koja je na neki način bila izvor patnje. Bilo da se događala na mučilima i žeravicama, gdje su obrađivali svece, ili u samotničkim spavaonicama neuslišanih ljubavnika. Isus nas je pri početku svoje ere naučio da se dostojanstvo postiže kroz patnju i da je upravo patnja sastavni dio čovjekove ljudskosti te da nam je u te svrhe i podarena odozgo, iz viših sfera. Taj gorki pehar nije mogao mimoići ni sina čovjekova upravo zato što je čovjek i da bi ono ljudsko uzdigao na jedan viši nivo. Ukratko, ja se osjećam više čovjekom kad me boli zub, nego kad me ne boli. Pa sam odlučio subotnju noć provesti kao čovjek. To je valjda zato što se kao čovjek osjećam sve rjeđe, a sve sam češće sredovječni automat koji ne osjeća jer je otupio, ne planira jer je rezignirao i ne ljubi jer je u kemijskome disbalansu. Još malo i osjećat ću se čovjekom jedino kad naiđe zubobolja. A i ona će nailaziti sve rjeđe jer kad mi izvade živac i iz ovoga kutnjaka, preostat će ih još vrlo malo živih. I, kad o tome mislim, gotovo da žalim za svojim zuboboljama, za trganjem, za onom izluđujućom boli kad se upali cijela strana lica, za kljucanjem u živcu, za oštrom sijevajućim ubodima koje spominju na televiziji kad reklamiraju zubnu pastu.

Projekt moga jednonoćnog očovječenja u okviru razmjerno tužnoga procesa koji se zove andropauza ili muški klimakterij otvorio mi je oči i pokazao da se svojih zubobolja sjećam otprilike jednako intenzivno kao i svojih ljubavi. S jednakim smo intenzitetom dočekivali zoru, ljubav i ja, ili zubobolja i ja. I što se osjećaja životnoga intenziteta tiče nema danas razlike između svjetlokose Karin na moru, kad mi je bilo sedamnaest, ili granuloma na šestici dolje, lijevo. Mirisi, boje, zvuci, sav taj modernistički perceptivni repertoar isti je. One su obje, i Karin i šestica, tako intenzivno pustile trostruki korijen u mojoj osobnoj povijesti da ih se ne bih želio riješiti ni za što, ugrađene su u moj osobni identitet kao što su Baščanska ploča ili šibenska katedrala ugrađene u nacionalni. Samo što mi je do Karin i šestice nekako više stalo. Svega iz onoga jutra kad sam se vraćao iz kampa gdje sam prespavao s Karin sjećam se do u detalje i ta je zora jedan od vrhunaca moga života i čini ga mojim u istoj mjeri kao i jedna druga, istoga ljeta, kad sam u sadomazohističkom odnosu sa svojom šesticom, sluđen od boli, sišao u malu lučicu ispod kuće svoga strica, uzeo čamac i suludo veslao.

More je bilo mirno, sunce je izlazilo, cijelo tijelo mi je bilo naježeno od jutarnje svježine, a vesla i klupa na barci potpuno mokri. Upro sam sve snage i veslao, veslao, veslao. Kao da sam galijot, kao da mi o tome život ovisi i kao da će bol što ju osjećam u rukama, ramenima i trbušnim mišićima nekako odobrovoljiti nabubrelo tkivo ispod korijena šestice. Toga sam jutra, odmaknuvši daleko od obale a da uopće nisam palio motor, prvi put vidio mrtvog dupina. Gornji dio tijela neprirodno mu je plutao iznad vode, kao da je napuhana plastična igračka. Donji dio nije imao. Gliser ga je vjerojatno prerezao popola, a s donje strane grickale su ga male ribice. I to je moja povijest. Karin me ostavila, zub me krvnički klao i susreo sam smrt u čudnom obliku. Jedno i drugo i treće zapamtio sam zato što je boljelo. A sada me odjednom, kako vidim u novinama, Grad i Država i lijeva i desna partija, i povjesničari umjetnosti i kipari i arhitekti žele natjerati da zapamtim i Tuđmana. Opširnoj predizbornoj raspravi o ovome problemu mogu skromno dodati samo ovo: boli me za Tuđmanov spomenik. Ne zub.