Mirjan Damaška, stručnjak za međunarodno pravo i profesor na YaleuNedavna odluka Žalbenog Vijeća Haaškog suda zatvorila je Hrvatskoj vrata da se u svojstvu “prijateljice suda” pojavi pred sudom u predmetima “Gotovina, Čermak i Markač” te “Prlić i ostali”. Prisjetimo se da ti predmeti nisu od značaja samo za optužene osobe. Širi značaj tih predmeta proizlazi iz okolnosti da optužnica dovodi kaznena djela optuženih u okvire tzv. “udruženog zločinačkog pothvata” u čije članstvo tužiteljstvo ubraja cijeli tadašnji državni, vojni, a djelomično i politički vrh Republike Hrvatske. Time se velik broj neoptuženih osoba našao u nezavidnom položaju da ih sudska presuda može ubrojiti u krug počinitelja najtežih kaznenih djela, a da u postupku koji prethodi presudi te osobe nisu u mogućnosti da se brane od diskvalificirajućeg žigosanja. Ono što tim predmetima pridaje posebno dramatičan značaj jest da se i pokojni predsjednik Tuđman - kojeg mnogi Hrvati i Hrvatice smatraju ocem domovine - ubraja u članove spomenutih zločinačkih udruženja. I on može presudom biti ožigosan kao zločinac, a da nitko od procesnih sudionika nije pozvan da ga brani. Nije stoga pretjerano usporediti značenje tih dvaju postupaka sa zamišljenim procesom u kojem bi se Giuseppe Garibaldi, George Washington ili Simon Bolivar - iako formalno neoptuženi - mogli sudom ocrniti kao vođe zločinačkih udruženja. Kao što bi taj proces bio vrlo važan za Italiju, SAD, ili države Latinske Amerike, tako su i dva spomenuta predmeta važna za Hrvatsku.

Razmislimo li trenutak o situaciji koja je nastala povodom tih dviju optužnica, nije potrebno posjedovati posebno istančan osjećaj za fair postupak kako bi se zaključilo da pravičnost nameće potrebu da se nekom omogući da u postupku povodom tih optužnica vodi pred sudom računa o interesima neoptuženih osoba. Obrana optuženih nije prikladan kandidat za tu funkciju, iako se ne može poreći da postoji zona paralelnih interesa optuženih i neoptuženih ortaka. Treba, naime, imati u vidu da se branitelji moraju usredotočiti na zaštitu interesa svojih klijenata, da među njima može doći do sukoba, te da nije moguće isključiti ni to da u postupku dođe do radikalnog raskoraka interesa optuženih i neoptuženih. Prirodno je stoga da se Vlada RH osjetila pozvanom da u tim predmetima intervenira. To utoliko više što je tužilaštvo inkriminirana djela uklopilo u kontekst događaja povezanih s vrlo osjetljivim problemom stvaranja hrvatske države. Postavilo se, međutim, pitanje pravnog sredstva koje bi za tu intervenciju moglo biti od koristi. Tu treba spomenuti da su, poput Ovidijevih polubogova, procesni propisi Haaškog suda prošli kroz brojne metamorfoze: budući da su ih suci ovlašteni sami donositi i mijenjati, često bi ih prilagođavali novonastalim problemima. No ocrtanu situaciju suci nisu imali u vidu, ili joj pak nisu obraćali dovoljno pažnje.

Kako god bilo, kao jedino moguće sredstvo uplitanja u ta dva predmeta ukazala se - hrvatskom pravu nepoznata, ali u nekim angloameričkim zemljama uobičajena - ustanova “prijatelja suda”. U nastojanju da prigrli to (iz nekih razloga neprikladno) pravno sredstvo, Vlada se u svom prijedlogu da joj se dopusti status “prijateljice suda” nije ograničila samo na razloge pravičnosti koji vojuju za to da se brine za interese neoptuženih članova navodnog zločinačkog udruženja. Kao svoj doprinos sudu Vlada je istaknula i namjeru da pridonese osvjetljavanju povijesne istine o događajima na koje se optužnice odnose. Obećala je i pomoć u pogledu pravnog pitanja da se utvrde prihvatljive granice rastezljivog pojma “udruženog zločinačkog pothvata”. Treba odmah spomenuti da su izgledi za uspjeh hrvatskog prijedloga bili od samog početka neizvjesni. To već zato što haaški propisi ostavljaju raspravnom vijeću slobodu da odluči želi li da se neka država pojavi u svojstvu “prijateljice suda”. Države nemaju pravo da im se taj status dodijeli. Osim toga, nekim svojim odlukama haaški su si suci stvorili dovoljno prostora za usko tumačenje kriterija po kojima će donositi slobodnu ocjenu. Tako su, na primjer, odlučili da “pristranost” diskvalificira kandidata za status “prijatelja suda”, iako tome nije tako u anglo-američkoj praksi iz koje su tu ustanovu preuzeli. Budući pak da se bliži rok u kojem Haaški sud mora prestati s radom, moglo se očekivati i to da raspravno vijeće neće biti sklono komplikacijama do kojih bi moglo dovesti miješanje države u postupak. Posebno u inozemnim stručnim krugovima, ali i u Hrvatskoj, mnogi su stoga smatrali da su šanse za uspjeh hrvatskih napora minimalne.

Postojao je ipak jedan razlog zbog kojeg se povoljna odluka mogla očekivati. Kako bi se on sagledao, valja uzeti u obzir da je jedan od najvažnijih ciljeva međunarodnog kaznenog pravosuđa u tome da sudske odluke pridonose jačanju osjećaja odgovornosti za masovno kršenje ljudskih prava. Radi se o vrsti socijalno-pedagoške funkcije pravosuđa kojoj važnost raste zbog toga jer u pogledu mnogih međunarodnih kaznenih djela (pomislite samo na teroriste!) zastrašivanje kaznom nema značajniji učinak. No da bi međunarodni kazneni sudovi bili uspješni u obavljanju te socijalno-pedagoške funkcije, neophodno je da običan čovjek prihvaća njihove odluke kao pravedne. Drugim riječima, za uspjeh te funkcije prijeko je potrebno da društvo doživljava međunarodno pravosuđe kao moralni autoritet. To posebno vrijedi za dojmove u društvima u čijoj su se sredini dogodila zvjerstva, jer je tu legitimnost međunarodnih sudova još krhka i izložena velikim kušnjama. Moralni autoritet tih sudova je oslabljen već i zbog svjetske političke situacije koja dovodi do toga da se međunarodni kazneni postupci vode gotovo isključivo protiv državljana malih i slabih naroda. Neprijatelji međunarodnog kaznenog pravosuđa mogu stoga upravo u tim društvima podrivati moralni autoritet međunarodnih sudova time da ukazuju na “dvostruki moral” u primjeni međunarodnog kaznenog prava. “Ono što si ti sudovi dopuštaju prema nama,” mogu reći neprijatelji međunarodnog pravosuđa, “ne pada im na pamet u odnosu prema velikim silama”. To postaje moralno štetan, ali i plauzibilan argument.

Nada da će Haaški sud usvojiti hrvatski prijedlog za dodjelu statusa prijatelja suda mogla se stoga prvenstveno temeljiti na očekivanju da će haaški suci imati sluha za to da bi odbijanje prijedloga moglo odjeknuti u Hrvatskoj kao nepravedna odluka. Ispalo je, međutim, da su haaški suci kratkovidnom pravnom argumentacijom izgubili iz vida širu sliku. Nisu vodili računa o tome da će i one osobe koje su nesklone bivšem državnom vrhu steći intimni dojam da haaški sud nije omogućio svestrano razmatranje predmeta, kao i da nije fer da se osobe koje su tom vrhu pripadale žigošu kao počinitelji najtežih kaznenih djela iz kriminalnih kataloga, a da se nikoga ne ovlasti da ih brani. O tom što će pak misliti brojni Hrvati i Hrvatice koji u predsjedniku Tuđmanu vide stvaratelja hrvatske države nije potrebno ni govoriti. Lako je stoga predvidjeti da eventualna odluka o upletenosti državnog vrha u “zločinačke pothvate” neće pridonijeti povjerenju u Haaški sud. Protivnicima međunarodnog kaznenog pravosuđa ostat će na raspolaganju tvrdnja da bi konačna odluka glasila drukčije da se Hrvatskoj nisu zatvorila vrata Suda. Sve u svemu, odbijanje hrvatskog prijedloga da se Vladi dopusti pristup sudu u svojstvu “prijateljice suda” nije stoga samo nepovoljna za Hrvatsku, nego i za interese međunarodnog kaznenog pravosuđa.