LJUBAV PREMA ŠIBENIKU Maksim Mrvica snimljen u Šibeniku u koji se, kako kaže, uvijek vraća jer je nostalgičan i nedostaju mu mirisi moraPijanist Maksim Mrvica do sada je u karijeri prodao gotovo milijun CD-a i samo taj podatak svrstava ga u hrvatske glazbene zvijezde. Osim toga, on tih milijun primjeraka nije prodao u Hrvatskoj nego diljem svijeta. Mrvica je iznimno popularan na Dalekom istoku, u zemljama u kojima svaki glumac, nogometaš ili pjevač želi biti popularan jer u tim bogatim zemljama popularnost donosi golem novac. Mrvica je popularnost stekao svirajući klasike u crossover varijantama, križajući ih s elektroničkom glazbom. Njegove pijanističke mogućnosti britanski menadžer Mel Bush je prije četiri godine ponudio londonskoj izdavačkoj kući EMI Classics, oni su ga odmah prihvatili i do sada objavili četiri Mrvičina crossover albuma “The Piano Player”, “Variations I & II”, “A New World” i “Electrik” koji je objavljen u rujnu ove godine. Prije toga, Mrvica je objavio album “Geste” sa skladbama hrvatskih skladatelja za koji je 2002. osvojio nagradu Porin.

Maksim Mrvica rođen je u Šibeniku, gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu. Potom je prešao na Muzičku akademiju u Zagrebu k profesoru Vladimiru Krpanu, usavršavao se na Visokoj glazbenoj školi “Ferenc Liszt” u Budimpešti te na konzervatoriju “Alexander Skjarbin” u Parizu. Osvajao je brojne nagrade na domaćim i inozemnim natjecanjima, ali sve to nije bilo dovoljno da živi od sviranja klavira. Prije pet godina Tonči Huljić ga je povezao s Melom Bushom i nakon toga postao je svjetski poznat. Tome je pridonio njegov nekonvencionalan imidž, nošenje prstena, lanaca, tetoviranje i nošenje kreacija Jean-Paula Gaultiera. S jedne strane, naplatio je višegodišnje školovanje, talent i usavršavanje, s druge, crossover u glazbenim krugovima nije baš cijenjen način prezentacije klasične glazbe nego se tretira kao lak način za dolazak do zarade.

NACIONAL: Kako to da ste se, nakon što ste u rujnu objavili album “Electrik”, prije mjesec dana odlučili za zagrebački klasični koncert, a ne za crossover, što vam je donijelo popularnost?
- To je bio isti tip koncerta koji sam prije mjesec dana drugi put održao s Moskovskom filharmonijom. Imao sam turneju po Japanu, svirao sam klasični Lisztov koncert, kao što sam prošle godine svirao Rahmanjinova. U posljednje vrijeme više se osvrćem na klasične koncerte nego prošle godine. Moji promotori u Japanu promotori su klasične glazbe, stoga dobivam više prilika da sviram klasične koncerte. Dvorane u kojima nastupam dvorane su za klasične koncerte. Promotori u Koreji također su promotori klasične glazbe. Klasiku sam vježbao cijelog života i sumnjam da bih je ikada mogao u potpunosti ostaviti. Mi imamo tri različita koncepta koncerata. Jedan je klasični recital gdje sviram klasični repertoar, drugi je klasični s orkestrom a treći je kada s bendom sviram crossovere. Prve dvije i pol godine intenzivno sam nastupao s crossover repertoarom, rijetko s klasikom. Nastojao sam na crossover koncertima uvijek imati blok od 20 minuta klasične glazbe. Malo-pomalo počela se razvijati klasična karijera tako da sada više sviram klasiku nego crossover.

NACIONAL: Prema onome što ste nekada govorili, prije nego što ste susreli Tončija Huljića bili ste gladni. Znači li to da ste sviranjem crossovera sredili financijsku situaciju pa se sada možete vratiti klasici?
- Neposredno prije nego što sam potpisao ugovor s Melom Bushom moja je karijera klasičnog izvođača krenula u pozitivnom smjeru tako da nisam bio u tako očajnoj situaciji. Stoga u tom trenutku nisam imao toliku potrebu za financijama. Sada je sve lakše. Ne samo da sam se financijski osamostalio nego mi je crossover, koji sviram posljednje četiri godine, pružio prilike do kakvih vjerojatno ne bih mogao doći da sam ostao samo u klasici. Primjerice, svirati s Moskovskom filharmonijom koja je jedan od najvećih orkestara na svijetu.

NACIONAL: Mnogi ljubitelji klasične glazbe ne prihvaćaju s oduševljenjem crossover izvođače, ni vas, ni Vanessu Mae, ni mnoge druge, smatraju da je to komercijalno iskorištavanje klasike. Kako gledate na te optužbe?
- Kada sam počeo s crossoverom, znao sam da će uvijek postojati dio ljudi kojima se to neće svidjeti. No tako je to u svakoj vrsti glazbe, uvijek će postojati oni koji vole i oni koji ne vole vašu glazbu. Neki ljudi me osuđuju, ali uvijek postoji druga strana medalje. Postoje mladi ljudi diljem svijeta, u Tajvanu, Koreji, koji nikada nisu bili na koncertu klasične glazbe, koji nemaju pojma ni tko je Rahmanjinov, ni što je klavirski koncert, ništa. Ja se tada koristim malim trikom, prvi koncert je crossover, i publika vrišti. Drugi koncert je klasični recital na kojem sviram klasične kompozicije i oni ih prvi put čuju. Oni tako uče klasični repertoar, na kraju im se svidi i onda traže takvu vrstu glazbe. To mi je važnije od komentara koje čujem s druge strane.

NACIONAL: Znači ne smatrate da ste potpisali ugovor s vragom kada ste potpisali ugovor s Tončijem Huljićem?
- Ja nisam potpisao ugovor s Huljićem nego s Melom Bushom, ali znam na što mislite. To je nešto što sam ja htio, drukčije bih se osjećao da me je netko na to nagovorio zbog novca. Crossover me je uvijek zanimao, imao sam album Vanesse Mae kada sam išao na akademiju iako sam tada bio klasični puritanac. Već 12 godina u slobodno vrijeme slušam elektroničku glazbu tako da je fuzija tih dviju vrsta glazbe za mene uvijek bio izazov.

NACIONAL: Kako ste se uopće sastali s Tončijem Huljićem?
- Huljić je mene vidio na televiziji u vrijeme kada sam počeo istraživati klasičnu scenu, koristiti lasere, light show i ekrane na svojim koncertima. On je bio otprije povezan s Melom Bushom jer su zajedno radili na projektu benda Bond. Mel Bush je pet godina tražio pijanista po cijelom svijetu, organizirao castinge, a budući da je Huljić to znao, nazvao me i pitao jesam li zainteresiran za to. Odgovorio sam pozitivno i našli smo se u Parizu jer sam ja u to vrijeme, prije pet godina, živio u Parizu. Svirao sam Melu Bushu i, iako sam bio jako nervozan, Bush se toliko oduševio da je zvao ženu i rekao joj da me mora doći vidjeti. Kao u nekom filmu, moj se život preko noći okrenuo. U tom trenutku imao sam nekih nerealiziranih planova u Hrvatskoj oko spoja klavirske i elektroničke glazbe, a tada se pojavio Mel Bush s idejom da krenemo u crossover.

NACIONAL: Ključni trenutak za vašu međunarodnu karijeru bio je koncert u londonskoj dvorani “The Roundhouse” i promocija albuma “The Piano Player”. Zašto je to bio tako važan koncert?
- Bez obzira na već potpisani ugovor s kućom EMI, to je bio najvažniji koncert. EMI je do tada već bio uložio jako mnogo novca u mene i moj album koji je bio jako skup. Moji videospotovi su bili skupi jer su birani redatelji koji su radili s Kylie Minogue, fotografi koji su me fotografirali radili su za Pink i tako dalje. To je bila svjetska premijera mog albuma i bila mi je šokantna jer sam tada prvi put izvodio crossover glazbu uživo. U dvorani je bilo 500 svjetskih novinara, 300 direktora kuće EMI iz cijelog svijeta, došli su samo radi mene. Zato je pritisak na mene bio velik.

NACIONAL: Koja je razlika bila u objavljivanju prvog albuma u Hrvatskoj “Geste”, s pjesmama hrvatskih kompozitora, i albuma “The Piano Player” za izdavačku kuću EMI?
- Razlika je bila velika jer je moj menadžer potpisao ugovor s izdavačkom kućom EMI koji oni zovu “svjetski ekskluziv”, što znači da se takav proizvod izdaje u više od 57 zemalja u cijelom svijetu. Oni primaju direktive iz središnje kompanije EMI u Londonu da moraju prodati moj album u jako mnogo primjeraka. Zato sam jako puno radio na promocijama albuma u svim tim zemljama; rečeno mi je da nikada nisu susreli nekoga tko je toliko naporno radio dajući intervjue tijekom turneja koje su trajale po osam tjedana. S obzirom na to da se jako puno uložilo u album, onda se i jako puno očekivalo. Često sam putovao, došao bih iz Azije kući i nakon pet dana vraćao bih se ponovo u Aziju. Isto je bilo i u Europi, Latinskoj Americi. Nakon skromnog života u Parizu, s klasičnim koncertima, sve je postalo fenomenalno.

NACIONAL: Koje vas je od svih tih tržišta najviše impresioniralo?
- Moj prvi susret s obožavateljima bio je u Hong Kongu. Međutim, kada smo došli tamo, album je već bio prodan u platinastoj nakladi tako da su ljudi već znali za mene. Sletio sam na aerodrom koji je bio pun ljudi, a ja nisam imao pojma što me očekuje. Istina, objašnjavali su mi što će se dogoditi, ali cure koje vrište, panoe, to nisam očekivao. Oni su na koncertu vrištali za vrijeme moje interpretacije, što je meni smetalo. Pitao sam ih zašto ne šute i uživaju u koncertu, ali nije pomoglo.

NACIONAL: Vašoj popularnosti pomogao je i vaš imidž. Postoji li tim u Londonu koji se brine za vaš izgled, potencira vaše tetovaže, prstenje i frizuru?
- Svjestan sam da imidž igra veliku ulogu u mojoj karijeri. Meni je bitno da je to moj imidž, nešto što sam imao i prije. To nije produkt mehanizma iz EMI-ja. Moje tetovaže su samo moje, oko toga se nisam konzultirao ni sa svojim menadžerom iako sam se bojao njegove reakcije kada sam stavio tetovažu na podlakticu. I dalje sviram u košulji bez rukava iako sam nedavno, kada sam svirao s Moskovskom filharmonijom, zbog respekta odjenuo košulju s dugim rukavima. Nisam, kao i obično, želio doći u poderanim trapericama i s lancima. Mislim da bi to bilo uvredljivo za maestra Simonova i članove orkestra. Međutim, do danas nisam obukao odijelo.

NACIONAL: Dok svirate, skinete prstenje s ruku, iako su vaši kritičari tvrdili da i ne možete svirati kvalitetno s prstenjem na rukama.
- Naravno da skidam prstenje, preteško je. Ti prsteni bi zapinjali kada bih doista svirao s njima na rukama. Kada snimam videospotove, tada ih imam na rukama pa valjda ljudi misle da mogu i svirati s njima. Čitao sam tekst jedne kritičarke koja me ispljuvala jer sviram s prstenjem na što sam rekao “gospođo, prvo pogledajte koncert pa onda pišite”. Bilo bi suludo svirati s prstenjem.

NACIONAL: Živjeli ste u raznim europskim gradovima, ali stalno spominjete kako ne možete bez Šibenika. Što je to u Šibeniku da mu se neprestano vraćate?
- Ni sam ne znam što je to sa Šibenikom. Supruga i ja dugo godina živimo u inozemstvu, u Londonu smo kupili stan. Prije smo unajmljivali stan a onda smo kupili jedan od 41 četvornog metra na kredit na 25 godina. Menadžer me je na to nagovorio jer se u Londonu ne isplati unajmljivati stan. Jesen i zimu provedemo u Londonu a čim dođe sunce, evo nas u Šibeniku. Prvo smo živjeli u Budimpešti pa dvije godine u Parizu, a sada četvrtu godinu u Londonu. Mislili smo, što dulje živimo u inozemstvu, to će nostalgija biti manja. To se u našem slučaju nije dogodilo. Dok smo bili u Parizu, nisam mogao svaka dva mjeseca doletjeti kući jer nisam to mogao financijski izdržati. U Šibenik dođem da bih vidio obitelj i prijatelje, prošetao rivom, Kalelargom, samo šetao, osjetio miris mora. Jako sam osjetljiv na mirise, pamtim ih.

NACIONAL: Od čega ste živjeli dok ste bili u Budimpešti i Parizu? Je li to bio život na minimalcu?
- To je bio život na velikom minimalcu, još od studiranja u Zagrebu. Bilo je to vrijeme rata, ali takav se život nastavio i poslije, kada sam se već afirmirao. Tada ljudima nije bilo do koncerata, do plaćanja ulaznica. Studirao sam na fakultetu u Budimpešti, na dva fakulteta u Parizu, bio sam stipendist i od toga sam živio. Na koncertima sam dobivao honorar od 200 kuna. Da nije bilo lista Vjesnik koji me stipendirao godinu dana u Parizu i Rotary Cluba, svih tvrtki iz Šibenika koje su plaćale moje seminare i natjecanja, ja ne bih izdržao. U Hrvatskoj postoji apsurdna situacija a to je da ne postoji stipendija za nas izvedbene umjetnike. Želio sam ulagati u sebe i svoju karijeru. Potkraj studija sam počeo sumnjati u sebe, nisam želio sa 27 godina biti student u Parizu i živjeti od Vjesnikove stipendije, to mi je bilo sramotno. Više nisam znao što da radim. Nisam želio raditi kao pedagog jer se nisam školovao da bih bio pedagog. Mnogi su moji kolege postali pedagozi zbog financija. Ja to nisam htio, išao sam glavom kroz zid.

NACIONAL: Koliko vam je supruga Ana pomogla u tim trenucima?
- Pomogla mi je jako mnogo, i to od početka moje karijere. Moj posao je iznimno zahtjevan, pun stresa. Ja dnevno po osam sati vježbam i tada ne funkcioniram za vanjski svijet. Zato moraš imati nekoga pokraj sebe, svi glazbenici koji imaju veliku karijeru, koji jako puno vježbaju, uvijek imaju nekoga tko ih prati. Ana je studirala pravo, ali je napustila studij jer smo otišli živjeti u Budimpeštu a nakon toga u Pariz. Ona me prati i organizira neke poslove oko moje karijere.

NACIONAL: Jeste li zbog crossover nastupa koji su svirački manje zahtjevni znali izgubiti osjećaj za koncerte?
- Aranžer koji radi aranžmane za moja posljednja dva albuma piše ih tehnički vrlo zahtjevno, kako ne bih zanemario fiziku ruku. U protivnom, mišići bi omlohavili. Neke kompozicije su toliko izazovne da provodim puno vremena za klavirom, kao male etide. Rekao sam svom aranžeru da volim izazove, ali on je na kraju malo pretjerao, išao je do granica mogućeg. Ipak, to me održava, bilo mi je sada lako vratiti se klasičnom repertoaru. Prve dvije godine rada za kuću EMI aranžmani su bili jednostavniji pa se čovjek ulijeni jer ne treba toliko vježbati. Tada sam se malo razmazio, ali i promocije su mi bile naporne, svi ti intervjui, potpisivanje autograma, predstavljanja albuma. Kada sam imao slobodnog vremena, zadnja stvar mi je bila vježbanje.

NACIONAL: U pripremama za album, tko određuje koje će se klasične kompozicije obraditi u crossover verziji?
- Postoji cijeli tim koji o tome odlučuje, a to smo ja, moj menadžer Mel Bush, Jonathan Allen koji je izvršni producent albuma i izdavačka kuća EMI. Svi mi odlučujemo, ali na kraju ja moram dati zeleno svjetlo, odsvirati te kompozicije. Ljudi iz kuće EMI Classics su vrhunski profesionalci i oni točno znaju koje bi kompozicije mogle “upaliti”.

NACIONAL: Kako se opuštate uoči važnih nastupa?
- Prije četiri godine bavio sam se jogom, zajedno sa suprugom. Poslije više nisam imao ni vremena ni volje. U stvari meni je vježbanje moje sredstvo opuštanja. Jedino sam miran dok vježbam, čim prestanem svirati, osjetim nemir. Sada, za razliku od nekada, kada sam bio mlađi, previše vježbam. Pokatkad se moram susprezati, osobito na dan koncerta.

Rođen 3. svibnja 1975. godine u Šibeniku

• 1984. Upisuje osnovnu glazbenu školu 'Ivan Lukačić' u Šibeniku, prof. Marija Sekso
• 1989. Upisuje srednju glazbenu školu 'Ivan Lukačić', prof. Marija Sekso
• 1993. Upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu, prof. Vladimir Krpan
• 1998.-1999. Konzervatorij 'Liszt Ferenz', prof. Laszlo Baranyay
• 1999.-2000. Konzervatorij 'Alexander Skrjabin' u Parizu, prof. Igor Lazko
• 2000.-2001. École National des Musique, Pariz, prof. Igor Lazko
• 2000. Objavljuje prvi album 'Geste'
• 2002. U Londonu potpisuje ugovor s EMI Classics
• 2003. Objavljuje prvi album za EMI 'The Piano Player'
• 2004. Objavljuje album 'Variations I & II'
• 2006. Objavljuje album 'Electrik'