Srećko JurdanaNa kraju kalendarske godine kršćani bi se - kako stvari stoje - morali povući u katakombe, odakle su i lansirali prvotnu poruku svijetu. Dućani u Hrvatskoj preko Božića ne rade danima, kao ni lokali. Nikakve društvene komunikacije nema, a crkva i država sugeriraju da te komunikacije ne treba ni biti. Zamjenjuju je infantilni televizijski filmovi, s djed-mrazovima, veselim opaticama i sentimentalnim obiteljskim pričama. Što da se radi? Božić i druge stvari ovdje se tradicionalno proslavljaju incommunicado, u četiri zida, kao obiteljski praznik zatvorenika koji nemaju kamo izaći iz svetoga stana ni u trenutku kad bi im to možda odgovaralo. Društveni problem Božića prilično je složen. Što je taj praznik u aktualnome konzumerizmu, dragi Bože? Riba na stolu umjesto prasice, ili obrnuto ?

Dolazi Nova godina, i za njom Sveta tri kralja, i tako dalje. Autor ove kolumne - da je slučajno blizu vlasti - proglasio bi neradno razdoblje u Hrvatskoj od petnaestog prosinca do petnaestog siječnja, da se sve to objedini i da se kolektivna euforija institucionalizira u jednom velikom prazniku. Naš život, naša su čestitanja. U tom duhu, poželjet ćemo sve najbolje nadbiskupu Bozaniću. Kardinal je protagonistima hrvatskoga kolektivnoga grijeha rekao ono što treba, i zatim se dostojanstveno povukao u svoj subvencionirani običajni raj. Sve najbolje želimo i predsjedniku Mesiću. Bori se godinama i mandatima protiv kriminala i korupcije, samo on zna kako. I gospodin Sanader dao je borbi protiv korupcije obol koji će se pamtiti, ako ni po čemu drugome, onda po tome što je iz istraživanja korupcije vlastitom voljom izuzeo samoga sebe.

Francuskoga premijera - gospodina De Villepina - saslušavali su nedavno od jutra do jutra u pariškoj policiji zbog sumnje da je umiješan u korupcijsku aferu; šefa engleske vlade Blaira jedan su sat u Downing Streetu policajci ispitivali o zatajenim donacijama njegovoj stranci. Jesu li to pravosuđe i pravna država kakvima težimo? Valjda. Te zemlje određuju hoće li se Hrvatska njima priključiti. Nikome u Hrvatskoj - međutim - ne pada na pamet da šefa Vlade, gospodina Sanadera, ili neke njegove suradnike, podvrgne takvome pristojnome europskome tretmanu. Čovjek je vlasnik jedne od najskupljih vila u Zagrebu. Njegov vodeći politički partner Miomir Žužul isto tako. Nitko ih ne pita kako su to stekli. Naprotiv, gospodin Sanader je uvijek taj koji proziva druge. On i njegovi saveznici sa zataškanim aferama jedini su koji na apstraktne načine vode borbu protiv korupcije. Oni su ti koji se u Hrvatskoj bore za pravdu, a pravda je po političkoj definiciji uvijek na njihovoj strani, kao u Tuđmanovom nogometu.

Idemo li u Europu, ići ćemo posredovanjem Sanadera, ali proces se ne zasniva samo na njegovome zalaganju nego i na mogućnosti ispitivanja porijekla njegove imovine. Gospodin Sanader svakako je reformator i europeist, u to ne treba sumnjati. Ali ako se njega ni u kojoj varijanti ne može podvrgnuti istražnim postupcima, ako državni tužioci odgovaraju njemu, a on njima ne, onda potpisnik ovih redaka - uz duboko poštovanje - razvija i skepsu prema njegovim europskim ambicijama. Čitalac će primijetiti da smo ponešto kritični u ovim svečanim danima, ali nema razloga da nam praznička galama - nametnuta preko institucija i medija - poremeti promatrački fokus. Praznici su, osim svega ostaloga, i programirani diskurs u kojem ljudi pokušavaju proslaviti stanje vlastite manipuliranosti. Političari se svojom disciplinom bave prije svega radi zlatnika i srebrnjaka, skupili su ih znatno više od normalnih ljudi i u civiliziranim zemljama prirodno je da budu pod posebnom paskom. Ovdje ih to posebno ne tangira.

Događaji godine? Ima ih raznih, koliko i impresivnih. Hrvatsku je pohvalio Olli Rehn. Poskupjela je voda. Tuđman je u Zagrebu dobio trg. Šeks je kupio kuću. Bandić je kupio penthouse. Odakle im pare za to? Od naroda, za koji se bore. Bez žrtve za narod bili bi na imovinskoj margini. Jednadžbu hrvatske demokracije čne agresivna retorika, stvaranje neprincipijelnih saveza, medijska nametljivost, prodaja blefova, uguravanje u sferu utjecaja i halapljivo zgrtanje novca koji uz to ide. Toliko o toj veseloj prazničkoj temi. Tko je osoba godine? Vjerojatno Branimir Glavaš. Pokorno je služio Tuđmanu; bio je beskrupulozan; uzeo je veliku imovinu; pratili su ga leševi. Ljudi osumnjičeni za znatno veća nedjela ostavljeni su, međutim, na slobodi i protiv njih nije pokrenut proces. Zašto? Zato što se nisu politički angažirali na način koji bi ugrozio HDZ i odnos snaga u državi.

Utoliko je Glavaš tragičan lik, objekt državne hipokrizije kojoj je i sam godinama služio. U Slavoniji je počeo glumiti jedinoga gazdu, i sad plaća cijenu. Pravosuđe je na njemu demonstriralo svoju bijedu filozofije i pod utjecajem režima eksperimentiralo do granice apsurda. Svjestan svoje političke smrti, pokušava i fizički umrijeti, a umrijeti ne može. Očito pati od psihičkih problema i na tome bi zapravo mogao zasnovati svoju obranu, ali to mu ne dopuštaju njegova arogancija i osjećaj veličine. Naciju će, pouzdano, njegov slučaj opterećivati i u godini koja dolazi. Četiri stupa hrvatske budućnosti zovu se Glavaš, europska mitologija, svjetske cijene i balkanske plaće. Zagorci bi rekli: Vu to ime - nutra ž njime. O vinu je riječ.