“Mamaaaaaaa! Mamaaaaa!“, viče kroz plač mali sin igrajući se u dnevnoj sobi ispred upaljenog televizora, dok mu suze kapaju na figurice vojnika. “Što je, sine?“, dotrči majka zabrinuto. “Vješaju Djeda Božićnjaka!“ Majka zagrli uplakano dijete i baci površan pogled na ono što se zbiva na ekranu. “Umiri se“, kaže, “to je Sadam, nije Djed, nije Djed…“, tepa majka i grli svoje čedo. Klinac se malo umiri i opet pita: “Je li bio zločest kad ga vješaju?“ “Je, zločest. Jako zločest.“ “Onda je dobro da ga vješaju.“ E, tu se majka zamisli i nakon nekog vremena odgovori: “Nije, sine. Nije!“ Jadni klinac ostaje s debelim upitnikom iznad glave. Morat će odrasti da mu to postane jasno. A pitanje je hoće li i onda. Nova godina je, kako vidimo, počela optimistično: Sadamovim vješanjem na televiziji i filmom “Apocalypto“ u kinima. Baš prikladno. Međutim, što povezuje ta dva prilično različita fakta koji su nas zadesili tik pred dolazak Nove i na tradicionalni novogodišnji optimizam bacili jedno zanimljivo svjetlo? Grč u želucu. Ono nešto što nam se stisne u utrobi kad gledamo prizore ubijanja, kad se suočimo sa smrću oči u oči pa nas ni činjenica što nije naša ne može previše razveseliti. Susret sa smrću uvijek je neugodan i grči probavne organe. A u ovo vrijeme poslije Božića imali smo prilike na malim ekranima gledati scenu koja i jest u duhu Božića: kako bradatom starcu namiču na vrat omču s čvorom većim od njegove glave. I to u središnjem dnevniku.

Čudno, stvarno, što nije imao crvenu kapicu, crveno odijelo i bijelu bradu. Laponski je djed ionako u ovo vrijeme prisutan posvuda, pa ne bi bilo čudno da ga nađemo i u iračkome zatvoru. Ljudi su u srednjem vijeku i do prosvjetiteljstva, uostalom, mogli manje-više birati hoće li ići na javna smaknuća ili neće. S televizijom to je nemoguće. Javno smaknuće dođe vam u dnevnu sobu. A sve zato što imamo pravo na informaciju. U ime toga prava svakoga dana gledamo dezintegrirana tijela u Bagdadu, nagorjela, bez udova, mrtve po ulicama. Gledamo i mrtve koje vade iz mora nakon potonuća trajekta, mrtve u potresima i prometnim nesrećama, gledamo leševe prekrivene plahtama nakon što netko poludi i ubije čitavu obitelj. Zašto je odjednom Sadamovo vješanje tako odjeknulo? Zato što nam je sudac Roy Bean s Divljega zapada, jedan nadmeni i arogantni kauboj ušao u dnevnu sobu i rekao: “Evo, sada vješamo ovog tipa jer smo procijenili da je ugrozio naš način života i jer nam se učinilo da posjeduje sredstva za masovno uništenje. Stoga smo mi masovno uništili njega i čitav Irak. A spremamo se masovno uništiti i sve one za koje nam se učini da imaju sredstva za masovno uništenje.“ Perfidija američke politike sastoji se, među ostalim, i u tome što pripremi teren, sve spremi za jednu scenu koja odgovara Divljem zapadu, a onda kao nešto pokušava odgoditi i prepucava se s iračkom vladom koju je sama postavila. Evropa je, međutim, digla svoj glas, svi oni koji su protiv smrtne kazne digli su svoj glas, samo je turbokatolik Bush time zadovoljan. Čovjek je protiv abortusa jer cijeni život načelno i a prirori, protiv je pokusa na matičnim stanicama ili kako se to već zove jer je za život a prirori i kad je matična stanica. Istina, matična stanica ili zametak vjerojatno su vredniji od Sadama.

Ali u jednom trenutku, božićnom i novogodišnjem, dodajmo, arogantni je kauboj preko svojih marioneta krvavoga diktatora pretvorio u žrtvu i učinio da ga svijet žali. A zašto? Zato što to vidi na televiziji, zato što im je čovjek od krvi i mesa, bradat i jadan direktno pred očima, a tisuće onih koje je pobio samo su apstraktna gomila. Moglo se predvidjeti da će netko to neovlašteno snimiti, moglo se i spriječiti. Ali nije jer je žeđ za odmazdom, ili možda zaradom bila jača. Snimka ovoga javnog vješanja još je jedan veliki poraz američke politike ne samo u Iraku, nego i u svijetu. A sve se to događalo uoči Kurban Bajrama i poslije Božića. Ironija te simbolike razotkriva nam vladajuću civilizaciju predvođenu Amerikom kao smiješan kaos, a Zapad kao dezorijentiranu civilizaciju koja propada iznutra, kako stoji na početku Gibsonova filma. Sadam se odjednom iz krvnika prometnuo u žrtvu i gledajući tu scenu i taj čvor čovjek je, bio on načelno protiv smrtne kazne ili ne, morao dozvati u sjećanje činjenicu da se radi o beskrupuloznom diktatoru koji vonja po tuđoj krvi, samo da bi nekako u sebi ublažio stid, strah i gađenje što ga u svakom normalnom ljudskom biću izaziva javno smaknuće. Kao što ga izaziva i svako žrtvovanje.

Na sličnom obratu temelji se i “Apocalypto“. Velike civilizacije Srednje Amerike, Azteke, Maye, Inke povijesni nam udžbenici nerijetko prikazuju upravo kao žrtve španjolske žeđi za zlatom i kolonijama, sirote povijesne gubitnike koji su, eto, svugdje se to spominje, prinosili i ljudske žrtve. Ovaj film samo je obrnuo stvari i žrtve pretvorio u krvnike, a Španjolci na kraju, nakon stotina izvađenih srca i odrezanih glava, dolaze poput zaslužene kazne. Jednu je krvavu civilizaciju zamijenila druga, možda još krvavija. Jednog krvavog diktatora zamijenit će drugi, također krvavi. U subotu mi smo pred svojim televizorima bili kao gledaoci u podnožju piramide na čijem se vrhu iz živih ljudi vade srca, a odrezane glave se koturaju po stepenicama. Svijet je pretvoren u Divlji zapad i sve govori u prilog tome da će i godina u koju smo upravo zašli, a koju su zbog 007 prozvali Bondovom godinom, biti isto tako opaka i krvava kao što su i bile sve do sada u povijesti. Konačno, Bond je i poznat po tome što ima dozvolu za ubijanje. Sretan Božić, Kurban Bajram i Nova.