Ne znam... Ispričati vam ovo? Ili šutjeti? Danas u Hrvatskoj nije trendi biti siromašan, obijati pragove banaka da bi se došlo do bijednog stambenog kredita, prosjačiti potvrde na šalterima uprave prihoda... Ja volim na ljude ostaviti dojam uspješne, bogate Hrvatice koja pojma nema pošto su kruh i mlijeko. I nemam. U markete ulazi muž. Dakle, ja sam gospođa Dojam, zato mi teško pada ovo što mi se dešava. Krenut ću ispočetka. Kad sam rodila kćer, ostvarila sam svoj najveći san. Odlučila sam, davne osamdeset i neke, cura neće biti predmet. Kroz život se neće probijati sisama i guzicom, učit će, učiti i samo učiti, diplomirati, zaposliti se, nikad je ni jedan muškarac neće istjerati iz kuće jer će sa svakim svojim muškarcem živjeti u kući koju će kupiti svojom lovom. Kad joj mužjačina dopizdi, platit će zaštitara da ga otprati do materine kuće. Jes! Učila je, učila, učila... Pa diplomirala. Pa našla posao na određeno vrijeme. Šestoga u mjesecu prima tri tisuće kuna. Želi otići iz moje kuće i disati punim plućima u svojoj gajbi, onako kako sam ja to zamislila osamdeset i neke. Ali... Čime mlada žena danas u Hrvatskoj može kupiti stan? Zato sam odlučila, j a ću dignuti stambeni kredit. Da mi je netko one osamdeset i neke rekao da ću se o svojoj kćeri brinuti do svoje sedamdeset i neke, ne bih mu vjerovala. Ili bih otišla na abortus. Tada je to bilo besplatno. Skratit ću priču, krenula sam u lov na informacije. Koja je banka najbolja? Nakon nekoliko mjeseci lova na najbolju banku skužila sam da bih morala krenuti u lov na bilo koju banku koja će meni dati kredit. Zato jer sam ja takozvana slobodna umjetnica. A slobodnoj umjetnici naše banke vjeruju koliko i bolesnoj kurvetini. Čula sam da se čak i penzionerima vjeruje i čistačicama u državnim firmama...

Ipak, našla se jedna poznata hrvatska banka, još smo u pregovorima, koja mi je obećala pedeset tisuća eura ako skupim sve potrebne papire. Zato sam danas veselo ustala i krenula k doktorici Lešić da mi izmjeri tlak, napravi internistički pregled i ultrazvuk srca. Htjela sam doznati ima li ikakve nade da ću dočekati svoj sedamdeset i šesti rođendan. Bojim se doktora, ne mogu si pomoći. Lešićka je, po mom sudu, zabrinuto gledala u moje nalaze, ja izbezumljeno u nju. Što ako mi kaže da mi treba ugraditi nekoliko stentova, prije toga napraviti koronarografiju? Na nju se čeka mjesecima, na stent godinama. Nisam ja Šeks. A ako su mi žile zakrečene, tko će vraćati kredit? Hoću li brzo umrijeti pa će kći naslijediti moj stan ili ću prodati svoj stan da bih platila liječnike i operacije? Što ako budem u nesvijesti, a moja kći u moje ime odbije operaciju jer će do stana lakše doći mrtvom majkom nego otplaćivanjem kredita? Gospođo, rekla mi je doktorica Lešić, vaši su nalazi odlični, potpuno ste zdravi, šteta što u tome ne možete uživati. Krenula sam u lov na papire! Bon 2! Nemate pojma što je bon 2? Ni ja. Danas sam doznala da ga nemam, nikad ga neću ni imati, to će možda biti, a možda i neće, nepremostiva prepreka. Ali, ako Netko Veliki u banci prijeđe preko toga i da mi kredit u visini dvije trećine vrijednosti nekretnine, taj Netko Veliki dat će mi pedeset tisuća eura tek kad donesem potvrdu da sam vjenčana. ?! Zato što, ako sam vjenčana, ne mogu kupiti stan bez suglasnosti supruga. Srećom, vjenčana sam. Pravac, matični ured! Dvadeset kuna i nije neka lova.

Da, treba mi i domovnica. Domovnicom dokazujem da sam državljanka Republike Hrvatske. Šteta što moja osobna iskaznica nije za to nikakav dokaz a vojnu knjižicu nemam. Da, banci treba dostaviti i potvrdu da državi ništa ne dugujem. Odjurila sam u porezni ured. U prizemlju su mi rekli da se potvrde dižu na trećem katu, na trećem katu su mi rekli da se potvrde dižu u prizemlju, u prizemlju su mi rekli da državi dugujem dvije tisuće kuna, zašto, reći će mi na petom katu. Na petom katu su mi rekli, niste platili sudske pristojbe. Koje pristojbe? Večernji list! Ispričat ću vam na brzinu. Prije desetak godina Večernjak je objavio da sam prevarila jednog gospodina. To su razvalili na naslovnu stranicu i još neke u sredini. Tužila sam ih, dobila prvostupanjsku presudu, žalili su se... Drugostupanjsku čekam, čekam i čekam, u međuvremenu moram plaćati pristojbe... Gospođa je bila ljubezna, platite, sve je kompjuterizirano, već danas možete dobiti potvrdu. Sjurila sam se niz pet katova, otišla k prijateljici, ona na bankomat, dala mi je lovu, uplatila sam, krenula prema prizemlju, gospodin iza stakla mi je rekao, kupite biljege, četrdeset kuna, šalter dvanaest, uplatila, predala gospodinu biljege... Dođite sutra! Stvarno sam poželjela otkinuti konju glavu.

Ništa, ništa, ništa pod milim bogom nije radio, ipak mi nije izdao potvrdu da jebenoj Hrvatskoj ne dugujem iako ona duguje meni. Zašto se jebeni spor s Večernjakom toliko otegnuo? Čujte, potvrdu da Hrvatskoj ništa ne dugujem platila sam četrdeset kuna. Četrdeset kuna?! Četrdeset kuna?! Četrdeset jebenih kuna! A nisam je dobila! I opet sam na startu. Nemam bon 2, još nemam ni domovnicu, ni potvrdu o nedugovanju, ni sigurnost da ću kredit dobiti, a dala sam kaparu jer su mi u banci rekli da neće biti problema. A rekli su mi da neće biti problema jer su mislili da imam bon 2. Kako su mogli znati da sam jedina u ovoj zemlji koja ga nema? Priznat ću vam iako bi taj podatak trebao ostati tajna, legalno zarađujem više nego što legalno zarađuje bilo koji hrvatski ministar. Uzalud. A Pašaliću su dali milijune kredita na osnovi projekata? Šeksovi, Glavaši, hrvatski generali, Tuđman, Sanader... Svi ti, nekoć gologuzi siročići, dobili su kredite. Isuse! Ipak je naglasak na goloj guzici! Mavo ti, ne mavo, u ovoj Hrvatskoj samo kurve mogu do kredita. Kurva u pedeset i osmoj? Toga nema ni u Hrvatskoj. Zato sam zabrinuta.