'PAD RIMSKOG CARSTVA' Anthonyja MannaProšla godina donijela je poplavu DVD izdanja na kioscima koja dosad nisam recenzirao jer se uglavnom radilo o reciklaži već objavljenog. Ipak, u moru bezveznih izdanja, znao se pronaći i zanimljiv film, pa smo na kioscima mogli kupiti vrijedne starije naslove poput Carpenterova filma “Oni žive”, a nakon što se uz novine besplatno dijelio “Treći čovjek”, zbog čega je u Folnegovićevu naselju, u kojem živim, prvi put rasprodana naklada Novoga lista, više nema smisla zaobilaziti ovaj segment videoizdavaštva. To više što su se, uoči Nove godine, unutar serijala klasika na kioscima pojavili antologijski filmovi Anthonyja Manna “El Cid” i “Pad Rimskog Carstva”.

“El Cid” i “Pad Rimskog Carstva” su reprezentativni izdanci hollywoodskog povijesnog spektakla koji je cvjetao 50-ih godina, u doba borbe Hollywooda i televizije, no već sredinom 60-ih praktički je umro, čemu je dijelom kumovao i neuspjeh “Pada Rimskog Carstva”, da bi 2000. oživio Scottovim “Gladijatorom”. Ugledavši na kiosku Mannove filmove osjetio sam poriv da u stilu tate vojnika iz Šijanova filma “Ko to tamo peva” odmah kupim pet DVD-a, ne bih li tako potpomogao izdavanje sličnih poslastica. Nažalost, ovakve filmove od nezasluženog zaborava ne bi spasila niti kupnja čitave edicije.

Anthony Mann, doduše, odavno uživa status klasika, no klasike danas malo tko gleda i voli. Publika za koju su njegovi filmovi snimljeni u međuvremenu je ili umrla ili je u staračkim domovima, dok će mlađim gledateljima, naviklima na standarde “Gladijatora” ili odlične, neviđeno realistične TV serije “Rim”, ovi spektakli izgledati beskrajno zastarjelo. Većina mediokritetski orijentiranih filmskih kritičara tradicionalno pretpostavlja Manna i ostale klasične hollywoodske pripovjedače trećerazrednom europskom modernističkom kiču, nemajući volje analizirati filmove dublje od razine njihovih najosnovnijih poruka, koje Mann nikada nije slao poštom, zbog čega je dugo za kulturnu javnost bio nitko i ništa, iako se u njega kleo i veliki Godard.

Mannova karijera može se podijeliti na tri dijela. U prvoj fazi, 40-ih godina, uglavnom je snimao niskobudžetne noir krimiće. Zatim je 50-ih nanizao desetak antologijskih vesterna, među ostalim i remek-djelo “Čovjek sa zapada” i pet kaubojaca s Jamesom Stewartom u glavnoj ulozi, čiji su kompleksni likovi Mannu donijeli usporedbe s klasičnim grčkim tragičarima, da bi početkom 60-ih godina karijeru zaokružio “El Cidom” i “Padom Rimskog Carstva” donoseći žanru povijesnog spektakla vrhunac, a komercijalnim fijaskom potonjeg ambicioznom producentu Samuelu Bronstonu propast. Seleći se iz jednoga žanra u drugi, Mann ih je u svojim filmovima prožimao, obogativši tako vestern kompleksnim i tragičnim noir likovima te iznimno grubim i divljim krajolicima, opisujući putem njih psihološka stanja svojih likova onako kako je u krimićima to isto činio tjeskobnim interijerima ili mračnim gradskim ulicama. Mann je bio redatelj slike kojom je, u strukturiranju priče i likova, dosezao dubine do kojih se u slikovnom mediju kakav je film teško stiže riječima, no kako su filmski kritičari uglavnom došljaci iz literature, one su najčešće ostajale neprimijećene.

Trosatni epovi “El Cid” i “Pad Rimskog Carstva” u mnogo čemu se razlikuju - prvi je junački ep o savršenom junaku, a drugi saga o propadanju jedne države i svih ljudskih vrijednosti - no među njima se daju povući brojne paralele. Ponajprije, junaci obaju filmova su tragični. Za razliku od junaka Mannovih vesterna, koji su se mučili s vlastitim demonima, likovi Mannovih spektakla pomireni su sa svojim mračnim strastima, ali ih zato razdire osjećaj dužnosti prema višim ciljevima, tj. zajednici u kojoj žive, što im u konačnici donosi podjednako tragičnu dimenziju. I Cid i Livije, vođeni osjećajem lojalnosti, služe mediokritetima, pretpostavljajući svoju privatnu sreću kolektivnim potrebama.

Pritom je “El Cid” film lika, a “Pad Rimskog Carstva” film vremena i prostora, s obzirom na to da je njegov glavni junak zapravo raspadajuće carstvo. Zajedničko im je i vizualno savršenstvo. Zahvaljujući Mannovu osjećaju za smještaj likova u prostor, španjolske plaže, srednjovjekovni dvorci ili rubna rimska ratišta postaju ravnopravni junaci radnje, govoreći o likovima i vremenu više od bilo kakvih riječi.

Mannovi spektakli nisu bez mana, pogotovo “Pad Rimskog Carstva”, čija je priča prilično nezgrapna, a glavni glumac, Stephen Boyd, posve promašen. Ipak, oni su nesavršeni onako kako je, primjerice, nesavršen Tolstojev “Rat i mir”, što znači da, unatoč povremenom praznom hodu i nekim manje uspjelim mjestima, u cjelini dosežu u umjetnosti rijetko viđenu grandioznost u prikazu čovjekova unutarnjeg i vanjskog svijeta.