ZACH BRAFF i Rachel Bilson koja ga privlačiPrije eksplozivne afirmacije za Oscara nominiranom scenarističkom prilagodbom priča F. X. Toolea za Eastwoodovu “Million Dollar Baby”, te potom Akademijinim kipićima ovjenčanim redateljskim debijem “Crash”, Paul Higgis udario je scenaristički temelj američkom remakeu talijanskog hita “L’ultimo bacio”, no taj se remake, sukladno originalu nazvan “The Last Kiss”, tek u rujnu prošle godine našao u kinima s one strane Atlantika. Naime, (post)produkcija filma jako se rastegla, što se međutim pokazalo dobrim jer je Higgis u međuvremenu postao autorskom zvijezdom, pa je i njegov autoritet zasigurno dao doprinos prevladavajuće pozitivnim kritikama te imao stanovit utjecaj na pristojan utržak, otprilike deseterostruko veći od onog što ga je u američkim kinima imao talijanski izvornik Gabriellea Muccina, inače 2002. dobitnik nagrade publike na Sundanceu.

Američki “Posljednji poljubac” redateljski je potpisao znani glumac Tony Goldwyn (podmukli suparnik Patricka Swayzea u “Duhu”), unuk legendarnog producenta Samuela Goldwyna. Glumačkom ekipom, pak, dominiraju mlađe snage - televizijske zvjezdice Zach Braff (“Scrubs”) i Rachel Bilson (“O.C.”), te sve afirmiranija Jacinda Barrett (nezaboravna je njena izvedba mladalačke ljubavi glavnog lika u “Mrlji na savjesti” Roberta Bentona), ali značajan doprinos daju i veterani Blythe Danner (sjajna karakterna glumica i majka Gwyneth Paltrow) te Tom Wilkinson (glavna uloga u intrigantnom debiju Todda Fielda “U zamci” donijela mu je oscarovsku nominaciju). Svi oni okupili su se na realizaciji priče o krizama koje neminovno potresaju dulje ljubavne veze i brakove, neovisno o tome jesu li njihovi akteri na prijelazu iz 20-ih u 30-e godine života, ili su već zašli u pozniju dob. Dominantniji dio priče ipak se bavi mlađim protagonistima, i to iz prevladavajuće muške perspektive koja uključuje i tjeskobu u suočenju s gubitkom mladosti i otvorenih životnih mogućnosti, po čemu je “Posljednji poljubac” načelno blizak “Danu velikih valova” Johna Miliusa i još više, zbog izraženijih humornih tonova koji prožimaju dramsku osnovicu, “Restoranu” Barryja Levinsona.

Temeljni tematsko-idejni interes filma je dakle utjecaj protoka vremena na ljubavne osjećaje. Ili drukčije rečeno, emocionalno zasićenje koje donose dulje veze i bračni odnosi. Glavni lik, 29-godišnji Michael (Braff), svjestan je vrlina svoje djevojke i vršnjakinje Jenne (Barrett), s kojom je tri godine zajedno i koja je nedavno zatrudnjela.

Jenna je inteligentna i zgodna cura vitkog stasa, tankih nožica i ugodnog lica, no vrijeme je učinilo svoje - ona za Michaela nema onu svježinu koju je imala, a njihov odnos prožela je rutina. Suočenje s Jenninom trudnoćom i neopozivim predavanjem građenju obitelji, koje ona od njega očekuje, u Michaelu izaziva nemir i kolebanje - umjesto otvorene perspektive očekuje ga konačno rješenje. Depresivnost te konačnosti intenzivirat će mu poznanstvo s mnogo mlađom studenticom Kim (Bilson), sitnom i sočnom slatkicom okupanom neodoljivom poletnošću mladosti, koja se u njega na prvi pogled zaljubi. Kakva situacija, kakvo iskušenje! Upravo sad, kad bi trebao donijeti ključnu odluku svog života o smirenju s Jennom, Michaelu se divna otvorenost erotskih mogućnosti egzistencije otkriva u punom sjaju. Istovremeno, jedan od trojice njegovih najboljih prijatelja, Chris (Casey Affleck), proživljava tešku bračnu krizu s Lisom (Lauren Lee Smith), a ni Jennini roditelji nisu pošteđeni emocionalnih trauma koje dugo zajedničko trajanje donosi. Uglavnom, “Posljednji poljubac” sugerira kako su čvrste veze i brakovi rasadište opasnih klica koje prijete hlapljenjem ljubavnih osjećaja i urušavanjem ljubavnih odnosa, no u konačnici neće povući neke drastičnije zaključke. Dok je Neil LaBute u destruktivnom, no autentičnom i sugestivnom filmu “Vaši prijatelji i susjedi” mizantropski demonstrirao svu emocionalnu i duhovnu bijedu (uglavnom antipatičnih) ljudi u dugim vezama i brakovima, Paul Higgis i Tony Goldwyn nude topliji pristup humanizirajući i humorom omekšavajući likove koji potencijalno i nisu predaleko od LaButeovih. U njihovu je viđenju karaktera i problema kojima se bave prisutno, međutim, podosta ironije, pa i cinizma. Jennina majka Anna (Danner) govori svom suprugu Stephenu (Wilkinson) kako je ljubomorna na kćer jer je njezin dečko, Michael, gleda zaljubljenim očima, kakvima on, Stephen, nju nije gledao desetljećima, no gledatelj kao objektivni promatrač zna u kakvoj je Anna zabludi, jer očito je Jenna za Michaela, ne od jučer, postala obična.

Ironijski pomak prisutan je i u jednoj od ključnih scena, kad se Stephen pred Michaelom s implicitnim ponosom postavlja kao moralna vertikala po pitanju dugotrajnih ljubavnih odnosa i mogućih erotskih iskušenja koja ih prate. Gledatelj ga je, međutim, ranije tijekom filma upoznao kao čovjeka koji, barem ako je suditi po reakcijama njegove supruge, nije maknuo malim prstom da vlastiti brak na duge staze oplemeni sadržajnošću i dinamikom.

BRAČNA VJERNOST tema je ovog filmaA dinamizam, izmjena ritma, jedno je od ključnih obilježja ljudske prirode. Dijete koje bi se dulje vrijeme igralo isključivo s jednom igračkom bilo bi doživljeno kao čudno. Odrastao čovjek koji bi uvijek jeo jednu te istu hranu također. Zamislite da netko cijeli život gleda samo jedan film ili čita samo jednu knjigu. Smatrali bi ga teškim čudakom. Ali ideju da cijeli život, od trenutka kad dvoje ljudi uđu u trajnu vezu, treba voljeti i seksualno općiti samo s jednom osobom smatra se normalnom i poželjnom. U ovom strogom obliku na njoj inzistira Crkva, a u modificiranoj formi tzv. sukcesivne monogamije taj zahtjev postaje općedruštvenim moralnim imperativom. Jednodimenzionalnost se postavlja kao ideal. Otvorenost i višestrukost erotskih perspektiva označava se ridikuloznim pojmovima poput “prevare” i “preljuba”.

Jedini dinamizam koji dobiva legitimitet jest onaj unutar jedne, izolirane monogamne zajednice. Stephen je kriv jer nije radio na dinamičnoj sadržajnosti braka s Annom, ali je prav jer nijednom nije popustio iskušenju i “pokleknuo” (još jedna smiješna riječ u danom kontekstu) pred “brinetama” koje su ga opsjedale. I to bi nas trebalo impresionirati. A zapravo bi sebi i gledateljima trebao priznati kako se s čežnjom sjeća svih propuštenih prilika za širenje područja ljubavi na jednoj strani, za opuštajući larpurlartistički seks na drugoj, i kako danas, u jesen svog života, nije baš najuvjereniji da je doista postupio najbolje što je mogao.

Nije lako odrediti koje pozicije baveći se ovom problematikom film zastupa. Poznavajući Higgisa kao savjesnog i ozbiljnog autora, no nepovratno ograničenog mediokritetstvom vlastita senzibiliteta i svjetonazora (“Crash” iliti “Fatalna nesreća” to jasno demonstrira), reklo bi se da je on ona konzervativna silnica filma. S druge strane, Tony Goldwyn je u svom redateljskom debiju “A Walk on the Moon”, s Dianom Lane kao mladom i poželjnom majkom koju neodoljivi stranac Viggo Mortensen dovede u iskušenje, pokazao povišen senzibilitet za erotski složenije situacije. Možda nije slučajno da lica Jacinde Barrett i Lauren Lee Smith, predstavnica konzervativnog ženstva koje mistificira majčinstvo i monogamiju, poprimaju neugodne grimase u trenucima bijesa izazvanim ljubomorom ili kapricom, a da “preljubnice” Blythe Danner i Rachel Bilson za cijelog trajanja filma ostaju dostojanstvene, njihova ljepota nepomućena.

Možda su to Goldwynovi redateljski signali kojima za upućene podriva završnu kapitulaciju Michaela i Chrisa pred terorom njihovih konzervativnih družica i implicitno komentira ranije bešćutno izbacivanje iz filma male Kim, koja kao inicijatorica “preljuba” i ugrožavateljica potencijalne obiteljske harmonije, usto puka studentica naspram dičnih mladih majki, valjda bolje nije ni zaslužila? Bilo kako bilo, “Posljednji poljubac” film je koji se ozbiljno bavi važnom temom ne odustajući od lakoće izričaja, i zbog toga zaslužuje poštovanje. Za veće domete ipak su potrebni autori koji osim marljivosti i zanatske kompetentosti imaju i izrazitiju dozu ljudske i umjetničke osebujnosti.

POSLJEDNJI POLJUBAC

The Last Kiss, am. hum. drama, 2006.
R: Tony Goldwyn Gl: Zach Braff, Jacinda Barrett, Rachel Bilson, Blythe Danner, Tom Wilkinson, Casey Affleck

ocjena: 3 (tri) zvjezdice