'NEUSTRAŠIVI' je prepun borilačko-mačevalačkih prizoraU rujnu 2005. distribucijska tvrtka Discovery organizirala je u Zagrebu Reviju azijskog filma (RAF) koja je naišla na neočekivano dobar odaziv gledatelja, a njezina turneja po najvećim hrvatskim gradovima pridonijela je zaključku o Reviji kao jednoj od najvažnijih kulturnih manifestacija te godine u Hrvatskoj. RAF je potvrdio autorski značaj genijalnog japanskog animatora Hayaoa Miyazakija, domaćoj nefestivalskoj publici napokon predstavio južnokorejsku art-zvijezdu Kima Ki-duka, ali i otkrio za nas posve nova, a iznimno važna imena aktualne azijske kinematografije, poput tada 36-godišnjeg Korejca Joon-hoa Bonga (“Sjećanja na ubojstvo”) ili na Zapadu neznana 75-godišnjeg japanskog veterana Yojija Yamade (“Sumrak samuraja”). Saznali smo i za Johnnyja Toa, braću Pang i druge. Ono što smo prije dobivali na kapaljku, uglavnom kroz filmove kanoniziranih velikana Zhanga Yimoua i Takeshija Kitana, redovne cikluse iranskog filma u Zagrebu te pojedinačne azijske uratke na domaćim festivalima, 2005. na jednom se mjestu otkrilo kao lepeza raskošna sjaja. Uzbudljivi autori i filmovi iz Kine (i Hong Konga), Južne Koreje, Japana, uz izdanke već (pre)dobro nam znane iranske škole, uvjerljivo su potvrdili da je azijski film, osobito onaj dalekoistočni, najsvježiji segment suvremene svjetske kinematografije. Odličan odjek prve Revije potaknuo je Discovery da organizira novu, a njezin prvi zagrebački tjedan upravo je u tijeku. Iako su ključne poslastice - Chan-wook Parkova “Simpatija za gđu Osvetu” (završni dio njegove znamenite trilogije o osveti), Bongov spektakularan SF-horor “Domaćin” i Toova iznimna gangsterska storija “Izbori” - sačuvane za druga dva tjedna, već samo otvaranje Revije donijelo je veliko i neobično otkriće. Riječ je o filmu u nas posve nepoznata 40-godišnjeg japanskog sineasta Katsuhita Ishiija, “Okus čaja”.

Ishii se afirmirao kao režiser reklama i muzičkih spotova, čiji je ultradinamičan i vizualno raskošan stil prenio u prva dva cjelovečernja igrana uratka, akcijsku triler-komediju “Samehada otoko to momojiri onna” (1998.) i kriminalističku komediju “Party 7” (2000.). Kritičari te filmove opisuju kao tarantinovska ostvarenja manijakalnog ritma i prepuna ekscentričnih karaktera, a samom Tarantinu očito su se svidjeli jer Ishiija je angažirao kao suradnika pri izradi animiranog segmenta u “Kill Bill Vol. 1”. Amerikančev utjecaj jasan je i u “Okusu čaja” kroz meandrirajuću naraciju u kojoj se izmjenjuju različite narativno-stilske mogućnosti, od dugog “pričalačkog” do kraćih “tematskih” flash backova, od crtano-animiranih sekvenci do fantastičnih fragmenata avangardističko-pulpovskog nadahnuća (ima tu rješenja u tradiciji nadrealizma, ali i Mélièsa). No ovaj put Ishii Tarantina križa sa znamenitim prvakom obiteljskih filmova lako-meditativne izvedbe Yasujirom Ozuom (dominacija horizontalnih kompozicija kadra i pregršt statičnih, nerijetko nedogađajnih kadrova duljeg trajanja, spor tempo, melankolično-lirski pasaži s prizorima prirode), a inzistiranje na ekscentričnim likovima u obiteljskom okružju itekako može asocirati i na klasičan film Franka Capre “U grob ništa ne nosiš” garniran fantastičnom dimenzijom najomiljenija Caprina uratka “Divan život”. Ovakav zaokret u autorskom iskazu može se protumačiti negativnom reakcijom dijela kritike na Ishiijevu izjavu kojom je ustvrdio da njegove filmove ne treba percipirati kao kulturne proizvode, nego kao zabavu napučenu idiotskim likovima. Kao da je “Okusom čaja” želio sama sebe demantirati i suvereno pokazati posebnost i raskoš vlastita talenta, u čemu je, uz manje propuste (razvučenost u srednjem dijelu filma i povremeno dodatno potenciranje ionako ekscentričnog), i uspio. Doista, rijetko se viđa film tako sporog tempa koji je, međutim, ritmički vrlo dinamičan (zahvaljujući spomenutim stalnim izmjenama različitih narativno-stilskih rješenja), a nije potrebno naglašavati koliko osebujno iskustvo pruža djelo u kojem se, sa začudnom umješnošću, miješaju elementi poetike tako različitih autora kao što su Ozu, Capra i Tarantino. Djelo u kojem skladno supostoje realistički i fantastično-onirički diskurs, a fundamentalna potka podžanra obiteljskog filma o obitelji kao dragocjenoj osnovnoj ćeliji društva koja je istovremeno posljednje utočište istog tog društva, nijednog trena, usprkos neuobičajenom, naglašeno artističkom pristupu žanru, ne biva dovedena u pitanje. To znači da se formalna smjelost povezuje sa, uvjetno rečeno, idejnom konzervativnošću na dubinskoj razini, ali kod Ishiija riječ je o vrlo plemenitoj konzervativnosti, baš kao kod Capre i Ozua, a nasuprot, recimo, suviše sentimentalnom Fordu, ili prečesto iritantno patetičnom Spielbergu. Samo pak srce Ishiijeva filma čine iznimni likovi - djevojčičanski nježan pubertetski dječak Hajime iz čije glave na početku filma izlazi vlak što odnosi njegovu dragu i ostavlja mu svojevrsni tunel u čelu, signalizirajući važnost vlakova, djevojaka i ljubavi u životu tog plahog entuzijastičnog dječaka; njegova slatka, izrazito šutljiva 8-godišnja sestrica Sachiko koju opterećuje vlastita divovska dvojnica koje se pokušava osloboditi slijedeći iskustvo iz djetinjstva ujaka Ayana, relaksiranog ton-majstora koji s radošću otkriva ljude neobičnih navada; pomaknuti i entuzijastični djed koji pomaže svojoj snahi Yoshiko, domaćici koja crta likove i faze za animirani film kojim će se vratiti tom poslu koji je bila napustila; naposljetku, pater familias Nobuo, psihijatar terapeut koji pacijente liječi hipnozom. Ovih šest fino profiliranih glavnih likova, redom ostvarenih ili potencijalnih kreativaca, nosi film, i upravo iz njihove karakterizacije, kao logična posljedica a ne proizvoljno autorsko forsiranje, proizlaze ranije opisani narativni i stilski postupci. Ta međusobno komplementarna simbioza karakterizacije i stilizacije velika je vrijednost Ishiijeva ostvarenja, još jedan od njegovih brojnih aduta. Svaki od glavnih likova, osim oca, prije ili poslije tijekom filma ostvari nešto za čime teži, a za pronalazak završnog smjera neobavezno lutajuće naracije filma presudno je ostvarenje težnji dvaju najznakovitijih protagonista, brata i sestrice - Hajimeovo zbližavanje s novom učenicom u koju je zaljubljen i Sachikoino oslobađanje od divovske dvojnice omogućit će “Okusu čaja” da nakon gotovo dva i pol sata dojmljivog plutanja u raznim smjerovima bude priveden svom kraju.

'OFSAJD' se bavi diskriminacijom žena u IranuDruga dva filma koja se prikazuju u prvom tjednu Revije, daleko su manje zanimljiva. “Neustrašivi” hongkonškog žanrovskog svaštara Ronnyja Yua - koji u američkom dijelu filmografije ima izdanke kultnih horor-serijala “Charliejeva nevjesta” i “Freddy protiv Jasona” - rutinsko je ostvarenje borilačko-mačevalačkog podžanra lišeno stilske virtuoznosti i značenjske intrigantnosti žanrovski istovrsnih, no umjetničkim dosezima beskrajno superiornijih filmova Zhanga Yimua, Anga Leeja i Chena Kaigea. Labavo oslonjena na biografiju stvarnog borca Foka Yuanija s prijelaza 19. na 20. stoljeće, “Neustrašivi” je zanatski kompetentno uobličena, ali isprazna moralka o grijehu narcisoidnog individualizma i patriotskom iskupljenju. Ne oduševljava ni u Motovunu i Zagrebu već viđeni “Ofsajd” uglednog iranskog autora Jafara Panahija. Panahi, autor precijenjenog pobjednika Venecije 2000. “Krug”, i u “Ofsajdu” se bavi diskriminacijom žena u Iranu, samo ovaj put to su mlade nogometne navijačice uhvaćene na stadionu, gdje im je kao ženama zabranjen pristup, uoči odlučujuće utakmice između Irana i Bahreina za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Panahiju se mora priznati redateljsko snalaženje u krajnje ograničenom prostoru gdje su privedenice izolirane te sposobnost korektnog profiliranja niza likova u tako skučenim uvjetima, međutim o nekoj ekstraordinarnijoj karakterizaciji ili razradi teme nema ni govora. A završnica u kojoj rodne barijere padaju u slavu patriotizma, otkriva Panahija kao (izvedbeno donekle darovita) mediokriteta. Uostalom, nije slučajno da je njegov vjerojatno najbolji film, “Talaye sorkh” iz 2003., rađen prema scenariju superiornog mu klasika Abassa Kiarostamija.