Objavljeno u Nacionalu br. 584, 2007-01-23

Autor: Berislav Jelinić

GRANIĆEVA VIVISEKCIJA HAAŠKOG SUDA

Tužiteljstvo je krivo za haašku nepravdu

NACIONAL U CiJELOSTI DONOSI ANALITIČKI RAD Gorana Granića s nedavnog stručnog skupa, u kojem on kritizira rad tužiteljstva Haaškog suda

GORAN GRANIĆ bio je predstojnik Vladina Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu za mandata Ivice RačanaGORAN GRANIĆ bio je predstojnik Vladina Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu za mandata Ivice RačanaGoran Granić, zamjenik premijera u bivšoj vladi Ivice Račana, koji je tada bio i predsjednik Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, nedavno je napisao referat “Međunarodni sud u Haagu - pravo, pravda ili politika“. Prezentirao ga je na stručnom skupu koji je 8. prosinca 2006. u zagrebačkom hotelu “Westin“ organiziralo Hrvatsko kulturno vijeće. Na tom se skupu raspravljalo o temi: Haaški sud - zajednički zločinački pothvat - što je to? Sudjelovali su Milan Vuković, sudac Ustavnog suda, Mile Bogović, povjesničar i gospićko-senjski biskup, akademici Josip Pečarić i Stanko Popović, Nedjeljko Mihanović, vanjski stručni suradnik HAZU, odvjetnici Lujo Medvidović, Zoran Mimica i Ana Luetić, Marko Barišić, novinar Vjesnika, te Goran Granić.

Granićev rad izazvao je najveću pozornost, ali je do danas ostao nepoznat široj javnosti jer skup nije izazvao medijsku pozornost. Granić je svoj rad pisao kao znanstvenik i teze u njemu lišene su dnevno-političke retorike. Granić je argumentirano kritizirao rad haaškog tužiteljstva, objasnio zašto misli da je rad te institucije bio politički zadan i pod utjecajem nekih međunarodnih subjekata, ali istaknuo i pozitivne posljedice rada ICTY-ja na području bivše Jugoslavije. Granić je za Nacional kazao da je o tezama koje je iznio u referatu dugo razmišljao te da ga je napisao u studenome, nakon što ga je Vuković zamolio da sudjeluje na skupu Hrvatskog kulturnog vijeća. “Rad sam napisao zato što je haaško tužiteljstvo završilo svoj rad i on se može početi analizirati. Sada se legitimno mogu analizirati i karakteri optužnica i način rada tužiteljstva te povezati s vremenskim i političkim kontekstom osnivanja Haaškog suda. S analizom rada Suda još treba pričekati, jer su postupci još u tijeku. Ali već se sada može reći da je u bit rada Haaškog suda ugrađena vrlo opasna teorija da se na području bivše Jugoslavije vodio građanski rat. Nije podignuta nijedna ozbiljna optužnica protiv visokih dužnosnika JNA, a i ove druge podizane su tek nakon što su se dogodili zločini koji su zgrozili svjetsku javnost. Primjerice, procesuirano je možda 10 posto zločina koji su se dogodili u Vukovaru i za njih su optuženi niži dužnosnici JNA. Na razmjere vukovarske tragedije doista ne treba nikoga podsjećati. S druge strane, za akciju Medački džep, koja je trajala četiri dana i imala puno manje žrtava, procesuirani su vodeći dužnosnici Hrvatske vojske, s tezom o zločinačkom pothvatu. U Hrvatskoj se u Domovinskom ratu dogodilo više desetaka zločina tih razmjera. Počinili su ih uglavnom Srbi i nitko na visokim razinama za njih nije procesuiran. To su činjenice, a kad ih govorim, ne umanjujem, niti negiram potrebu procesuiranja tih zločina. Ovdje se radi o selektivnom zahvaćanju u pravdu, što u konačnici proizvodi nepravdu i nepovjerenje prema radu suda“, kaže Goran Granić.

S CARLOM DEL PONTE, S CARLOM DEL PONTE, Granić u referatu iznosi i vlastiti odnos prema ratnom zločinu, kao i o problemu političkih sukoba oko zločina koji su opteretili suvremenu hrvatsku političku povijest. Granić tvrdi da su karakter rada Suda ponajviše određivale istrage haaškog tužiteljstva: “Iz njih se vidi da je haaško tužiteljstvo, u nedostatku imperativa da se osudi rat i agresija, pribjeglo alternativnom načinu formiranja svog sustava. Zato su na razini zemalja koje su bile uključene u provođenje istraga stvoreni koncepti zločinačkih skupina bez jasnog određivanja povijesnog konteksta zbivanja koje su zahvatili. Budu li povjesničari zaključivali na toj razini, u povijesne udžbenike ući će teze da su se na Balkanu bez razloga poklale tri nacionalne skupine“, kaže Granić.


Granić tvrdi da je hrvatska politika mogla učiniti više u ukazivanju na pogrešnu strategiju rada tužiteljstva, ali da Hrvatska kao zemlja sama na tom području sigurno nije mogla puno učiniti. “Mogli smo izvoditi određene manevre, ali teško je bilo napraviti preokret u cijelom sustavu rada te institucije. Takve političke snage Hrvatska nije imala, još je nema, niti će je imati. O tom problemu treba razgovarati na posve drugim razinama i zato sam svoj rad lišio uobičajene političke retorike“, kaže Granić.

Granić je upozorio da slika povijesnih zbivanja na ovim prostorima u 90-im godinama kroz prizmu optužnica nije objektivna. Ona je često proturječna i navodi na zaključak da su optužnice sastavljane kao da se radi o zbivanjima u paralelnim svjetovima. Zato se Granić nada da će njegov referat poslužiti kao platforma za pokretanje ozbiljne međunarodne ekspertne rasprave o karakteru rada haaškog tužiteljstva. On smatra da bi se tako moglo izbjeći donošenje konformističkih povjesničarskih zaključaka na temelju rada institucije čiji rad nije objektivno analiziran. Nacional u cijelosti donosi referat Gorana Granića.

U organizaciji HKV-a

NEDJELJKO MIHANOVIĆ, akademik, bio je sudionik skupaNEDJELJKO MIHANOVIĆ, akademik, bio je sudionik skupaGranić je svoju analizu rada haaškog tužiteljstva predstavio u prosincu na stručnom skupu Hrvatskog kulturnog vijeća u zagrebačkom hotelu "Westin" uz veliko zanimanje okupljenih. Na tom se skupu raspravljalo na temu Haaški sud - zločinački pothvat - što je to?

ANALIZA GORANA GRANIĆA
Međunarodni sud u Haagu - pravo, pravda ili politika

Uvod

POLITIČKI UTJECAJ - Uhićenjem Ante Gotovine uvjetovao se početak hrvatskih pregovora za priključenje Europskoj unijiPOLITIČKI UTJECAJ - Uhićenjem Ante Gotovine uvjetovao se početak hrvatskih pregovora za priključenje Europskoj unijiU hrvatskoj javnosti kontinuirano se vode polemike o Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu i njegovu radu. Pravda ili politika, potreba ili ne, ključne su dvojbe o Sudu i njegovu radu. To je svakako najvažnije političko pitanje od njegova osnutka.

U referatu ću iznijeti svoja razmišljanje o Sudu, kao zagovornik međunarodnog suđenja za ratne zločine, zastupnik u Hrvatskom saboru od 1992. do 1995. i prvi čovjek u Vladi Republike Hrvatske od 2000. do 2003. zadužen za suradnju sa Sudom.

Odmak od tri godine od aktivnog odnosa sa Sudom pomogao mi je da učvrstim svoj stav o jednom važnom pitanju međunarodnog prava i jednako tako važnom pitanju hrvatske prošlosti i budućnosti.
Koristeći se svojim iskustvom u izradi znanstvenih analiza, obradio sam pitanja uspostave, misije, organizacije Tribunala, metoda rada Tužilaštva i političkog utjecaja na rad Tribunala. Mislim da ovaj rad može dati podloge za znanstvena istraživanja na temu rada Suda, koja su nužna i koja će se vjerojatno u budućnosti i raditi. U zaključnim napomenama predlažem određene inicijative.

Osnovna načela

JANKO BOBETKO - Sadržaj optužnice preuzet je iz optužnice podignute 1994. u 'RSKJANKO BOBETKO - Sadržaj optužnice preuzet je iz optužnice podignute 1994. u 'RSKZa valorizaciju Haaškog suda i posljedica njegova rada navest ću osnovna načela na kojima sam postavio i izgrađivao svoj odnos prema Sudu. Iako bi se moglo navesti više važnih načela, izdvojio sam sljedeće:
Obrana Hrvatske od agresije legitimno je pravo i obveza institucija države, nosioca državne i vojne vlasti i građana Republike Hrvatske.

Ratni zločin je društveno neprihvatljivo kazneno djelo i ne može se opravdati nikakvim političkim, nacionalnim, vjerskim, ekonomskim ili bilo kojim drugim “velikim“ idejama i ciljevima.

Dosljedno poštivanje nacionalnog ustava i zakonodavstva te međunarodnog prava, bez selektivnog odnosa i političkih kalkulacija, važno je za građane Republike Hrvatske.

Međunarodno suđenje za ratni zločin je nužno jer se inače pred sud ne bi doveli odgovorni za rat na području bivše Jugoslavije.

Međunarodni sud je samo jedan segment u kažnjavanju počinitelja svih ratnih zločina, koji bi trebao polako nestajati s jačanjem sposobnosti nacionalnih tijela.

Odgovornošću svih treba depolitizirati rad Suda u Hrvatskoj te ga ne iskorištavati za dnevnu politiku, jer on spada u važno pitanje prema kojem se mora iskazati nacionalna odgovornost.

Pitanje rada suda u Haagu i procesuiranja ratnog zločina u Hrvatskoj nadovezuje se na podijeljenost o pitanju ratnog zločina za vrijeme i nakon II. svjetskog rata. Zločini i nepravde, koje su trajale pola stoljeća, proizveli su podijeljenost i nekritičnost u odnosu na ratni zločin i njegovu društvenu neprihvatljivost. Idejom stvaranja nacionalne države prikrivao se i opravdavao zločin NDH, a antifašizmom zločin partizana i komunista za vrijeme i nakon II. svjetskog rata. Pobjednici komunisti su, suđenjem odgovornima za ratni zločin, suđenjem političkim protivnicima i neistomišljenicima, političkim i agresivno promotivnim radom i preuveličavanjem brojki stvarali društvenu valorizaciju zločina NDH i kolektivne odgovornosti hrvatskog naroda. S jednakom energijom i jednakim metodama nastojali su izbrisati vlastite zločine. Takav pristup je s druge strane doveo do potpunog negiranja i nekritičkog odnosa prema zločinima NDH u određenim krugovima. Umjesto povijesno utvrđene istine koja se trebala odražavati i u pokrenutim i provedenim sudskim postupcima stvoreni su mitovi i potpuno iskrivljene slike o ratnim zločinima za vrijeme i nakon II. svjetskog rata. Ovo pitanje je važno jer je Hrvatska ušla u obrambeni rat s neizgrađenim društvenim odnosom prema ratnom zločinu i njegovoj neprihvatljivosti. Domovinski rat nije pridonio uspostavi jedinstvenog odnosa, nego je zadržao sve neprihvatljivosti prošlog vremena i dodao nove podjele.

S pozicije žrtve, za pravo na život i dostojanstvo života, jednako je odgovorna svaka ideologija koja dovodi do stradanja civila i zarobljenika. I NDH i komunistička vlast proizveli su jednako neprihvatljivi ratni zločin i na jednak su način odgovorni prema žrtvama zločina. Naime, zločin je zločin, bez obzira u ime koga ili čega je počinjen i tako ga treba tretirati.
Društveni odnos prema ratnom zločinu u Domovinskom ratu, bez obzira na to što smo žrtve agresije i svih oblika ratnog zločina prema civilima, ranjenicima i zarobljenicima, mora nedvojbeno osuđivati svaki zločin jednako prema Hrvatima i nesrpskom stanovništvu kao i prema agresorima i njihovim pomagačima. Hrvatsko pravosuđe treba ustrajati na načelu da svaka žrtva dobije zadovoljštinu u osudi počinitelja, bez obzira na to koliko to trajalo i bez obzira na kontinuirane pritiske, međunarodne i domaće, da se što prije zatvori ta stranica.

Uspostava Tribunala i njegova misija

VUKOVARSKI ZLOČINI - Za užase u Vukovaru podignuta je samo optužnica za Ovčaru protiv nižeg kadra JNA poput pukovnika Veselina ŠljivančaninaVUKOVARSKI ZLOČINI - Za užase u Vukovaru podignuta je samo optužnica za Ovčaru protiv nižeg kadra JNA poput pukovnika Veselina ŠljivančaninaTribunal je uspostavljen političkom odlukom Vijeća sigurnosti UN-a, na temelju glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda kojom se uređuje djelovanje u slučaju prijetnje miru i čina agresije, te je kao takav i nametnut zemljama bivše Jugoslavije. Političkom voljom Vijeća sigurnosti određena je misija i karakter rada Suda. Tako je kao jedna od zadaća Suda, rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 827, postavljena i “uspostava i održavanje mira na području bivše Jugoslavije“. Osnutku Suda prethodilo je razdoblje pokušaja međunarodne zajednice da očuva Jugoslaviju po svaku cijenu, pa i cijenu ograničenog rata JNA u nametanju mira i održavanja državnog okvira Jugoslavije. Neuspjeh tog projekta, rat sa svim svojim dimenzijama i posljedicama, zločini koji su se dogodili te politički interesi utjecajnih zemalja, odredili su karakter misije Suda. Za rad Suda, a još više za posljedice njegova rada ili nerada, sa stajališta Hrvatske bitno je istaknuti:
Sud je osnovan sa zadaćom da njegov rad pridonese uspostavi mira na prostoru bivše Jugoslavije.

Sud nije dobio ovlast da sudi za zločin agresije, odnosno za vođenje agresivnog rata.

Izostanak agresije s popisa ratnih zločina za koje je Sud mjerodavan ključni je nedostatak misije Suda jer je time izostalo kvalificiranje rata kao najvećeg zločina iz kojeg su proizišli svi ostali zločini na području nekadašnje Jugoslavije. Samo su presude u kojima bi bila utvređena odgovornost za vođenje agresivnog rata mogle staviti sva ratna zbivanja i počinjene zločine u ispravan kontekst. Potvrda ove teze je u tome što nisu optuženi vrh JNA i odgovorni za agresiju, koji su imali slobodne ruke da u vremenski ograničenom ratu nametnu mir. Upravo je ova činjenica spriječila Sud u ostvarenju njegove glavne misije, jer mu nije dopustila da postavi sve zločine u ispravan kontekst. Zamislimo kako bi izgledalo suđenje u Nürnbergu da nije bilo moguće suditi za agresivni rat te da se istovremeno sudilo svim stranama čiji su pripadnici počinili ratne zločine.

Druga dimenzija misije Suda da pridonese uspostavi mira pretočena je u ravnotežu krivnje. Iz te zadaće proizišla je osnovna strategija koja se sastojala u tome da se na sve tri strane (Srbi, Hrvati i Bošnjaci) odaberu najviši politički i vojni dužnosnici kao potencijalni ciljevi optužbe te da ih se pokuša povezati s počinjenim zločinima. Izostanak pravde u kažnjavanju svih odgovornih za počinjene zločine, uključujući i odgovornost za agresiju, doveo je u pitanje kredibilnost Suda. Kad se to poveže s nemogućnošću suđenja za agresiju, dolazi do izjednačavanja žrtve i agresora te do neprihvatljivog pokušaja prekrajanja povijesne istine. Na ovom bih se mjestu osvrnuo i na tezu da se Sud bavi “pravom“, a da povijest trebaju pisati “povjesničari“, kojom se ponekad pokušava opravdati “nemiješanje“ države u postupke pred Sudom. Po mom mišljenju, ova teza je djelomice točna, jer se povijest ovih prostora piše dobrim dijelom i u Haagu. Već sada strani povjesničari koriste razne presude Haškog suda u svojim prikazima, a to se vidi i kod domaćih povjesničara.
Nepostojanje jasne zadaće da se utvrdi odgovornost za agresiju i rat pretvorilo je agresiju u građanski rat. Tako se u pojedinim dokumentima tužiteljstva moglo pročitati da je Hrvatska napala Republiku Srpsku Krajinu. Nakon intervencija s hrvatske strane to je u izričaju promijenjeno, ali u sadržaju nije.

Tužiteljstvo je na temelju takve zadaće i postavljenog okvira procesuiranja ratnog zločina napravilo inovaciju da je na svakoj strani podiglo optužnice za zajednički zločinački pothvat, čime je uspostavilo ravnotežu između sukobljenih strana na razini karaktera optužnice. Naime, po praktičnoj primjeni te koncepcije svi su odgovorni. Vodstvo neke države je odgovorno za svaki zločin koji se dogodio na prostoru pod njenim nadzorom. Teza o zločinačkom pothvatu postavljena je naglavce – dokazuje se da su počinjeni određeni zločini, pa se iz toga izvlači teza da je postojao i zločinački plan, umjesto da se ide obrnuto. Mislim da se na ovaj način, barem na primjeru tzv. hrvatskih zločina, uspostavlja kolektivna krivnja umjesto da se ona individualizira.

Osim toga, važno je napomenuti da nije razjašnjena uloga i odgovornost predstavnika međunarodne zajednice na način da je osvijetljena njihova uloga u svim zbivanjima na području bivše Jugoslavije. Primjera radi, hrvatsko vodstvo se optužuje za zločinački plan provedbe Vance-Owenova sporazuma, ali se nigdje ne spominju tvorci tog sporazuma.

Organizacija Tribunala

U uspostavi međunarodnog suđenja za ratni zločin na području bivše Jugoslavije napravljena su dva propusta. Jedan se odnosi na to da se za suđenje za vrlo teška kaznena djela osnovala nova sudbena institucija, koja je trebala obaviti zadani posao u određenom razdoblju. Svaka privremeno formirana institucija ima svoje nedostatke i domete, te je kvaliteta rada i vjerodostojnosti sudskih procesa upitna.

Drugi bitni nedostatak je to što su pod istim krovom smješteni i Tužiteljstvo i Sud. Pragmatičnost u postavljanju koncepta rada pravosudnih institucija je nedopustiva te je proizvodila zbunjenost i sumnju u nepristranost Suda. Medijska nadmoć Tužiteljstva u odnosu na Sud proizvodila je u javnosti učinak da su optuženi unaprijed krivi, čim je Tužiteljstvo podiglo optužnicu.

Iskustvo nam je pokazalo da je na početku rada Suda prevladavao “institucionalni“ interes koji su i Sud i Tužiteljstvo doživljavali kao svoj. Oni su saveznici u borbi protiv ratnih zločina, a svi drugi – optuženici, obrana i države s tog područja su protivnici. Kasnije je došlo do evolucije tog interesa pa su se stvorila dva institucionalna interesa – onaj samog Suda i onaj Tužiteljstva. Sud danas iskazuje značajno veću neovisnost i vjerodostojnost u odnosa na sam početak, što je za kvalitetu i pravednost suđenja pozitivan proces.

Rad Tužiteljstva

Tužiteljstvo je svoj rad organiziralo na etničkom principu: jedna skupina je istraživala zločine Srba nad Hrvatima, druga Hrvata nad Srbima, a u BiH su bile moguće sve tri kombinacije. Ovakav koncept rada može se dovesti u vezu s osnovnom zadaćom Suda da se u svakom od naroda kazne najodgovorniji, ali je sasvim u suprotnosti sa stvarnim događanjima rata i ratnih zločina. Ako se uzme u obzir činjenica da nije bilo kvalitetne komunikacije između istraživačkih timova, te da su se oni ponekad ponašali kao konkurenti, nije neobično da u dva sudska procesa Tužiteljstvo izlazi s potpuno oprečnim temeljima optužnice.

Etnički pristup u organizaciji rada suda doveo je do toga da samo Tužiteljstvo o jednom događaju u svojim optužnicama iznosi potpuno različito viđenje prilika za vrijeme zločina i različite materijalne dokaze. Najbolji je primjer optužnica za zločine u Ahmićima; optužnica i dokazi za zločin Hrvata i optužnica i odgovornost za ratni zločin Bošnjaka.
Ovakva podjela po etničkim zločinima proizvodila je i druge neprihvatljive učinke, koji su utjecali na pravednost rada Haaškog suda. Izbor optuženih i sadržaj optužnica odgovarao je očekivanjima koja su u jednom narodu postojala prema zločinima drugog naroda. Tako je sadržaj optužnice za generala Bobetka preuzet iz optužnice koja je podignuta 1994. u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini.

Neprocesuiranje rata kao jedinstvenog događaja dovelo je do toga da se procesi u svojoj dinamici izvlače iz vremenskog slijeda ratnih događanja, pa podizanje optužnice za događaje iz 1995., a neprocesuiranje za zločine u 1991. godini stvara dojam da Sudu nije prioritet pravda, nego neki drugi interes. Uzmimo npr. Vukovar. Optužnice su podignute samo za zločin na Ovčari te su ograničene na razmjerno niži kadar JNA. Nikada nisu podignute optužnice protiv vrha JNA, što je potpuno u suprotnosti s logikom Tužiteljstva koja je npr. primijenjena u slučajevima Medački džep ili “Oluja“. Naime kod Medačkog džepa i “Oluje“ Tužiteljstvo je išlo od gore prema dolje – dakle, optužili su najviše pozicionirane osobe na hrvatskoj strani koje sa samim događajima nisu imale ništa, dok su kod Ovčare optuženi zapravo samo neposredni nalogodavci. Prema tome, zločin na Ovčari nije planiran na razini zapovjedništva JNA nego na nižim razinama, dok su zločini u “Oluji“ i Medačkom džepu isplanirani na vrhu Hrvatske vojske i države. To je “povijesna“ istina koja bi mogla ostati i nakon završetka rada Suda. Naša generacija koja je proživjela te događaje zna da to nije tako, ali budućim generacijama će mjerodavne biti optužnice i presude Haaškog suda.

Politički utjecaj na rad Suda


Temeljni politički utjecaj napravljen je već određivanjem zadaća i misije rada Suda. Može se postaviti teza da je bio plan odgovornih u međunarodnoj zajednici, čiji se politički interesi iskazuju kroz odluke Vijeća sigurnosti UN-a, nametnuti mir i političko rješenje Hrvatskoj u situaciji kada je trećina teritorija bila okupirana. Takav zaključak proizlazi iz činjenice na koji način tužiteljstvo kriminalizira akciju “Oluja“ koja je poremetila sve planove međunarodne zajednice da se surogatima u političkom rješenju priznaju rezultati rata u Hrvatskoj. Na jednak način može se razmatrati i tretman akcije Medački džep, koja je u manjem opsegu, ali s jednakim učinkom, promijenila odnose u kontroli teritorija. Uspoređujući pristup Tužiteljstva i samog Suda u odnosu na ove dvije oslobodilačke akcije i u odnosu na npr. Vukovar, za koji je podignuta optužnica na vrlo niskoj razini, i to samo za jedan zločin, onaj na Ovčari, očito je da se drugačije prilazi “razbijačima“ Jugoslavija – hrvatskoj vojsci, a drugačije “čuvarima“ Jugoslavije – JNA. Prve se optužuje za zločinački pothvat i odgovornost se traži na najvišim razinama, a druge se optužuje po načelu individulane krivnje te se odgovornost zaustavlja na nižim razinama. Potvrda ove teze može se naći u dokumentima Vijeća sigurnosti UN-a i Haaškog tribunala. Postavljena teza ne temelji se na teoriji zavjere, nego na analizi 15 godina događaja u Hrvatskoj i oko Hrvatske, te na njihovu međusobnom povezivanju. Na temelju toga proizlazi:
Odgovorni u međunarodnoj zajednici željeli su zadržati Jugoslaviju po svaku cijenu, pa su se suglasili s ograničenom vojnom intervencijom JNA, zauzvrat u popis ratni zločina ne uključuju agresiju i odgovornost za rat, te se ne podižu optužnice za odgovorne u JNA.

Rat se tretira kao građanski sukob podjednako odgovornih strana.

Rezultate rata u Hrvatskoj u 1991. godini, koja je završila okupacijom trećine hrvatskog teritorija, treba pretvoriti u političko rješenje.

One u Hrvatskoj koji su onemogućili provedbu tako postavljenih planova treba kazniti. Produžena ruka utjecaja pojedinih zemalja u formiranju optužnica ostvarena je preko istražnih timova Tužiteljstva u koji su uključeni predstavnici obavještajnih službi utjecajnih zemalja.

Politički pritisak izvršen je u slučaju generala Bobetka, kada je Hrvatska podvrgnuta pritisku da se odustane od pravnih sredstava u zaštiti državnih interesa, kad se osporavalo pravo da su vojni dužnosnici u obvezi donositi odluke o mjerama zaštite ljudi i imovine od stalnih terorističkih napada.

Politički utjecaj izvršen je i uvjetovanjem uhićenja generala Gotovine za otvaranje pregovora za članstvo u EU.
Političkim utjecajem može se smatrati i promjena odnosa prema ratnim zločinima koje su počinili Bošnjaci nakon 11. rujna 2001. godine, kada se promijenio odnos prema njima od žrtve do odgovornih za ratne zločine.
Različiti karakteri političkog utjecaja imali su posljedice na položaj optuženih, ali i položaj Republike Hrvatske. Kao pozitivan utjecaj može se navesti da je rad Suda u Haagu pokrenuo nacionalne pravosudne sustave u Hrvatskoj, BiH i Srbiji da procesuiraju odgovorne za ratni zločin.

Zaključne napomene

Međunarodno suđenje za ratni zločin pridonijelo je da se u Hrvatskoj i BiH kao žrtvama i Srbiji kao agresoru i pravnom slijedniku JNA započne mijenjanje odnosa prema ratnom zločinu i izgradnja društvenog odnosa o neprihvatljivosti ratnog zločina bez obzira koja ga je strana počinila. To je jedan od najpozitivnijih rezultata osnutka Suda i važan je za Hrvatsku zbog njene prošlosti i podijeljenosti koje su izazivale različiti tretman ratnih zločina i posljedica koje su zbog toga građani različitih političkih opredjeljenja trpjeli.

Političke odluke Vijeća sigurnosti UN-a pri osnivanju Haaškog suda, u kojima je spriječilo pravu kvalifikaciju rata na području Hrvatske i BiH, usmjerile su rad Tužiteljstva na kvalifikaciju građanskog rata i podjelu odgovornosti te onemogućile da se dosegne i pravda, kao jedan od najvažnijih ciljeva suđenja za ratni zločin.

Povjeravanje vrlo zahtjevnih poslova suđenja za ratni zločin privremeno organiziranoj pravosudnoj instituciji i k tomu pod jednom administrativnom upravom dodatno su onemogućili izvršenje pravde.

Uspostavljena metoda rada Tužiteljstva (etnička podjela istražnih timova) i uključivanje obavještajnih službi i njihovih kadrova u istrage i koncipiranje optužnica omogućili su provedbu političkih ciljeva Tužiteljstva, ali su povećali nepovjerenje prema Sudu.

Za konačnu ocjenu rada Suda u odnosu na Hrvatsku treba pričekati jer se čeka suđenje hrvatskim generalima. Dominanta pozicija Tužiteljstva u prethodnom razdoblju i političke zadaće u podizanju optužnica ne moraju naići na potporu Suda.
Odgovor na pitanje koliko je Sud u Haagu pravo, pravda ili politika nije jednoznačan, jer je on od svega pomalo. Ako se pođe od toga da je zadaću Suda odredila politika, stoji zaključak da je ona znatno utjecala na njegov rad i da se s pravom može zaključiti da neće donijeti pravdu.

Poželjno je da se što prije pokrene znanstveni projekt o radu Haškog tribunala kako bi se s pravnih i povijesnih gledišta razmotrile teze iznesene u ovom radu, kao i druga pitanja koja se na temu Suda u Haagu cijelo vrijeme postavljaju, a u cilju utemeljenog pozicioniranja Suda i posljedica njegova rada.

Također bi bilo važno potaknuti osnivanje neovisne međunarodne pravne ekspertne skupine koja bi istražila ulogu i odgovornost Vijeća sigurnosti UN-a u ograničavanju i usmjeravanju rada Tužilaštva.

Vezane vijesti

Čačić podliježe mađarskom pravosuđu

Čačić podliježe mađarskom pravosuđu

Prvi potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva Republike Hrvatske Radimir Čačić, optužen za izazivanje prometne nesreće 2010. s dvije poginule… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika