Za uvrijeđenog čovjeka do izuma fotoaparata nikada nije došlo, nije ni moglo doći, kaže Danijel Dragojević u jednom svom pjesničkom eseju. Slažem se s tim i često citiram tu rečenicu. Često mi pada na pamet kad se nađem ispred objektiva i ukočeno, s namještenim smiješkom poziram za neku novinsku fotografiju. Onda mislim postoji li za mene taj aparat, ili do njegova izuma nikada nije ni došlo. Uostalom, postojimo li i fotograf i ja, ili nas je opća uvrijeđenost poslom, ljudima, reklamom, tržišnim uvjetima učinila pomalo nestvarnima. I koliko god se u našim civilizacijskim uvjetima, gdje su mediji sveprisutni kreatori stvarnosti, misli da ono što nije u novinama ili na televiziji ne postoji, proces je, čini se, obrnut. Mediji, pa i fotografija, sve manje bilježe i dokumentiraju nešto što smo navikli smatrati stvarnošću ili vlastitim životom, a sve više nam tu stvarnost i spontanost oduzimaju podređujući je svojim pravilima. Sve više i sve drastičnije ono što vidimo nije život sam, nego neki oblik preoblikovanog ili režiranog života. Fotografiranje za novine tako postaje neka vrsta pretvorbe iz privatnoga u javno, iz stvarnog u medijski oblikovano, iz krvi i mesa u boju, sjenu i liniju. Pretvorba ponekad jednako strašna kao i ona kafkijanska. U primitivnim plemenima, primjerice, ljudi se boje fotografskog aparata jer smatraju da im on čupa dušu iz tijela i lijepi na papir. Nije to ni tako ludo. Ima tu istine, a čovjek, kad ga slikaju, uza sve to civilizacijsko i kafkijansko mora se još i nasmiješiti. Ne znam o čemu moji kolege razmišljaju kad ih fotografiraju za novine, ali mogla bi to biti zanimljiva tema za priču ili esej.

O čemu uopće ljudi razmišljaju kad stanu pred objektiv za novine. Ne ono kad ih uhvate spontano, nego kad stanu licem u lice s kamerom, kao na dvoboju. Pa tko će kome uzeti dušu. Ja samo pamtim da sam se u početku nastojao nasmiješiti, ali nije išlo. Jadni kolege iz novina mučili su se da izmame smiješak, koristili razne strategije iako im je vjerojatno pun kufer mrkih ljudi koje eto upravo baš oni moraju nasmijati. U početku sam zamišljao porno scene. Što sve, recimo, dva velika gola crnca rade s fotografovom glavom, ili kako mu na rame sere enormno debela porno glumica kojoj se od silnoga sala ni golotinja ne vidi. Ali to me nije moglo nasmijati. Ni razvedriti. A onda su se pojavili mrtvi. Nakon dugog vremena, više od desetak godina, instalirao sam u zahodu knjigu Arthura C. Clarka “Kronika čuda i misterija“ u kojoj je jedno poglavlje posvećeno fantastičnim fotografijama. Radi se o fenomenu da se na fotografiji osim osobe koju su slikali nakon razvijanja pojavljuje i neki tajnoviti obris, ili pak posve konkretni lik. Neka Engleskinja, Mabel Chinery iz Suffolka, fotografirala je svoga muža koji sjedi na vozačkom mjestu u automobilu. Kad je razvila fotografiju, na stražnjem sjedalu sjedila je njena majka koja je umrla nekoliko godina prije nego što je fotografija snimljena. Tako i ja sada, dok me slikaju, razmišljam o tome tko bi se još nepozvan, eventualno, mogao naći na fotografiji. Možda moj pokojni tata, koji bi rekao:

- E, pa svašta sereš u novinama, sine!
Ili brižna majka, koja strogim glasom govori:
- Ono s kurvama mi se ne sviđa.
Ja bih im onda rekao:
- Pustite me na miru, odrastao sam, imam stavove, govorim i pišem za novine.
- Imaš ti moj kurac - rekao bi stari.
- Hoćeš štrudle? - pitala bi baka.
- Neću, pusti me, vidiš da imam preko devedeset kila - kažem baki.
- Je li sve u redu? - pitao bi fotograf taktično - hoćete da se odmorimo?
- Šta ti treba da se zalažeš za kurve i pedere? - javio bi se opet otac.
- Štitiš li se - pitala bi majka - ono kad ideš… znaš?
- Mama, to nije ozbiljno, to je onako… radi priče.
- Ne znam ja, piše u novinama - rekla bi majka.
Onda bi se malo porazmjestili, kao da poziraju zajedno sa mnom. Baka lijevo, mama desno, a stari iza, tik do desnog uha. Da mi bolje šapće jer vidi i on nelagodu na fotografovu licu.
- Vidim da pišeš i protiv lovaca - šapnuo bi stari.
- To ti je danas jako nepopularno, tata… mislim lov. Love Todorić i tajkuni, životinje su danas na cijeni žive.
- Dobro - nastavio bi stari - a tko je ubio one fazane na zidu u tvojoj sobi, tko je skinuo onog jelena kapitalca čiji rogovi vise na stubištu, tko je stavio barometar u onaj veliki rog jelena lopatara?
- Ti, tata!
- I sve ti to visi na zidu?
- Kao uspomena, tata, kao uspomena. Ja to nikad ne bih…
- Pusti maloga - umiješala bi se mama, iako mali već ima četrdeset i pet na grbači.
- Hoćeš štrudle? - opet će baka. - Nešto si mi suh.
E to je već previše. Ja bih se tada proderao:
- Prestanite, svi prestanite! Mrtvi ste već dvadeset godina u prosjeku i još me zajebavate.

I oni bi otišli, uvrijeđeni, kao da za njih fotoaparat nikada nije ni izumljen. A nisu samo oni uvrijeđeni, ima puno uvrijeđenih. S onima koji mi se s vremena na vrijeme javljaju pismima ili u tramvaju ili na placu mogu nekako izaći na kraj. To je dio posla. Ali što ću sa svojom mrtvom rodbinom? Prije mi je svaka fotografija u novinama bila nevidljiva pornografija, a u zadnje vrijeme je spiritistička obiteljska drama. Zato mi je osmijeh tako kiseo.