POBJEDNIK I PORAŽENI S bivšim šefom UEFA-e Lennartom Johanssonom koji je na čelu europskog nogometa bio 17 godina; od 52 zemlje, 27 ih je glasovalo za Platinija, 23 za Johanssona a dva listića bila su nevažeća“Oćelavio sam i dobio trbuh, vrijeme je da postanem predsjednik nečega”, tako je 52-godišnji bivši francuski nogometni reprezentativac Michel Platini šaljivo opisao navodne motive koji su ga naveli da se kandidira za predsjednika Europske nogometne federacije UEFA-e, što je i postao na skupštini te organizacije prošlog petka. Naravno, pravi motivi su ipak ozbiljniji, a ako se njegovi ciljevi ostvare, vrhunski europski nogomet mogao bi biti bitno različit od onoga kakav je sada. Nakon što je tijesnom većinom izabran za novog predsjednika UEFA-e on je rekao: “Osjećam se kao da sam na nogometnom terenu osvojio neki veliki trofej. Inače bih kao kapetan podigao trofej i s njim optrčao počasni krug oko igrališta, no sada toga neće biti, jer nema vremena. Treba odmah početi raditi.”

Time je obznanio da je njegova supruga pristala zajedno s njim preseliti se iz Pariza u Ženevu, i to stoga da bude blizu sjedišta UEFA-e u Nyonu. On, naime, za razliku od svojeg prethodnika Šveđanina Lennarta Johanssona, namjerava neposredno upravljati organizacijom. Johansson, kojem je 77 godina, kao predsjednik samo je s vremena na vrijeme nadgledao svakodnevni rad organizacije, a Platini ga namjerava voditi, stoga želi i svakog dana biti u sjedištu organizacije.

Jedan od svojih najvećih ciljeva, a to je reforma nogometne Lige šampiona, on bi želio provesti već u sezoni 2009./10., a da bi se mogao promijeniti sustav natjecanja u tom najvažnijem, najgledanijem i najprofitabilnijem nogometnom europskom natjecanju, to treba obaviti na sastanku UEFA-e već u travnju. Njegovi protivnici tvrde da Platini ima premalo vremena ne samo da pripremi ono što je najavio, nego i da slomi otpor njegovu planu u najmoćnijim europskim nogometnim nacijama.

Njegov je prvi cilj smanjiti broj mjesta na koja najjače nogometne nacije Europe imaju pravo u europskoj Ligi šampiona. Te zemlje - Italija, Engleska i Španjolska - imaju pravo na četiri mjesta, dva izravno, te dva kroz kvalifikacije, a Platini želi to smanjiti na tri, i to zato da bi druge europske zemlje dobile veće mogućnosti da i njihovi prvaci uđu u to natjecanje. Do sada su gotovo redovito zemlje koje imaju najbogatije klubove uspijevale kroz kvalifikacije uključiti sve svoje klubove u Ligu prvaka, pa bi mnoge zemlje srednje veličine, te gotovo sve one male ostale bez predstavnika. Platini smatra da je to ne samo nepravedno, nego i štetno za europski nogomet, jer tako u mnogim europskim zemljama opada zanimanje za klupski i reprezentativni nogomet, što šteti razvoju nogometa u cjelini.

Sav novac koji se ostvaruje kroz Ligu prvaka slijeva se tako u klubove iz najbogatijih zemalja pa se nogometni jaz u Europi samo produbljuje. Taj je sustav tijekom svojeg 17-godišnjeg upravljanja UEFA-om razvio upravo Johansson, koji je radio sve da Ligu prvaka učini što profitabilnijom, a to je mogao upravo oslanjanjem na najbogatije klubove, jer su oni generirali najviše novca. Svojedobno su u tom natjecanju nastupali isključivo nacionalni prvaci europskih zemalja, ali je pod pritiskom moćnih nogometnih federacija i njihovih klubova sustav promijenjen, jer po njemu u natjecanju europskih prvaka nisu mogli istodobno nastupati i Real i Barcelona ili Milan i Juventus, a mnogo se više novca generiralo iz utakmica velikih europskih klubova nego kada bi netko od njih igrao s prvakom Albanije, Finske ili Malte.

Platinijevi protivnici tvrde da je to tvrda poslovna realnost, na kojoj počiva cijeli suvremeni europski nogomet, pa i onaj reprezentativni. Utakmice velikih klubova izazivaju najviše zanimanja, dovode najviše gledatelja na stadione, osiguravaju najveće naknade od TV prijenosa, na njima se ostvaruje najveći dodatni prihod, mnogo veći od prihoda bilo kakvih drugih utakmica, čak i onih reprezentativnih. Klubovi iz velikih europskih nogometnih zemalja, koji redovito nastupaju u Ligi prvaka, temelje cjelokupnu svoju klupsku politiku samo na Ligi prvaka, jer samo tamo mogu zaraditi dovoljno novca za kupnju novih nogometnih zvijezda, bez kojih nema niti rezultata, niti gledatelja, niti novih prihoda.

Već je bilo inicijativa sličnih Platinijevoj, no one nisu davale rezultata ne samo zato što im se Johansson energično protivio, nego i zato što su najveći europski klubovi dali do znanja da se oni drastičnim promjenama u sustavu natjecanja, koje bi zadirale u njihove interese, neće pokoravati. Ti su klubovi osnovali tzv. grupu G14, te počeli koordinirati svoje djelovanje, suprotstavljajući se svakoj pomisli na takvu inicijativu, ali i drugim akcijama protiv njihovih interesa, na primjer, kada je riječ o odlasku njihovih igrača na pripreme ili utakmice njihovih nacionalnih reprezentacija, o mogućim odštetama ako se na tim pripremama ozlijede itd. Za sada tu grupu formalno čini 14 najmoćnijih europskih klubova, s tim da ih postoji još pet-šest koji su spremni pridružiti se toj grupaciji. Ta grupacija otvoreno upozorava svakoga tko će unutar UEFA-e ići protiv njenih interesa, pa tako i Platinija, da su klubovi iz te grupe spremni na drastičan korak, a to je da istupe iz UEFA-e, osnuju vlastitu organizaciju, formiraju vlastitu ligu ili neko drugo slično natjecanje, te djeluju sami. Ne samo to, oni prijete da će na izlazak iz UEFA-e navesti i svoje nacionalne saveze, pa bi to bio kraj sveukupnog europskog nogometa kakvoga ga Europa sada poznaje.

Zbog svega toga Platini će u sve to morati ući krajnje pažljivo, te mu predstoje teški pregovori kako da se riješi osnovni spor. Njemu, međutim, nije opcija da od svega odustane, jer je on i izabran glasovima srednjih i manjih europskih nogometnih saveza kojima je najavio upravo takvu reformu Lige prvaka koja će i njihovim prvacima olakšati ulazak u to natjecanje. To je bio ključni element njegova izbora, koji je mnoge iznenadio, jer je Johansson bio veliki favorit na zasjedanju u Düsseldorfu, neki su se nadali da će biti izabran za još jedan četverogodišnji mandat.

Johansson se uzdao u činjenicu da je stvorio sebi moćnu bazu upravo u najmoćnijim europskim nogometnim savezima velikih zemalja, kojima je proteklih godina najviše pomagao. On je veliki nogometni diplomat, bio je vrlo moćan, pa je sređivao, nudio i obećavao razne stvari, te tako jačao svoju podršku. Želio je čak osvojiti i mjesto predsjednika FIFA-e, ali kad je to konkretno pokušao u sučeljavanju sa Švicarcem Seppom Blatterom, koji je sada na tom položaju, izgubio je. Smatralo se da je njegov najveći problem u tome što je već u poznim godinama, što bi na kraju sljedećeg mandata imao već 91 godinu, ali je on taj problem rješavao prepuštajući sve više poslova svojem sunarodnjaku, Šveđaninu Lars-Christenu Olssonu, generalnom tajniku UEFA-a.

On se nije mnogo zabrinjavao kada je Platini počeo najavljivati svoju kandidaturu, jer se Platini na početku nije činio ozbiljnim protivnikom. U novinarskim krugovima smatralo ga se odviše mladim i neiskusnim, a kao jedna njegova prednost spominjala se činjenica da je on bivši slavni nogometaš, te da bi se njegovim izborom ispunio sve glasniji zahtjev da bi na čelo nogometne europske organizacije napokon, prvi put u povijesti, trebao doći neki igrač.

ZA FRANCUSKU reprezentaciju Platini je odigrao 72 utakmice i postigao rekordan 41 gol; u Juventus je otišao 1982. i igrao do 1987., kad je završio karijeruA Platini je stvarno bio veliki igrač. Rodio se 21. lipnja 1955. u obitelji talijanskih imigranata u gradiću Joeufu u sjeveroistočnoj Francuskoj. Nogometnu karijeru je započeo u klubu u svojem gradu, a prvi trener bio mu je otac, koji je bio profesionalni nogometaš i trener. Počeci karijere nisu mu bili blistavi, nije, na primjer, primljen u prvoligaški klub iz obližnjega grada Metza, za koji je navijao, pa je 1972. prešao u Nancy u kojem je igrao do 1979. Tada je otišao u tadašnji najbolji francuski klub Saint-Étienne, s kojim je 1981. osvojio nacionalno prvenstvo, te u kojem se afirmirao. Francusku je napustio 1982., kad je prešao u talijanski klub Juventus, gdje je briljirao i u kojem je 1987. i završio karijeru.

Nakon što je prestao igrati bio je četiri godine selektor francuske reprezentacije, a poslije je radio u raznim nogometnim forumima, na primjer, u Organizacijskom komitetu SP-a održanog 1998. u Francuskoj. Od 1998. do 2002. radio je kao osobni savjetnik predsjednika FIFA-e Seppa Blattera, a od 2002. član je izvršnih komiteta UEFA-e i Svjetske nogometne federacije (FIFA).

Čovjek je, dakle, impresivne sportske biografije, no opće je mišljenje bilo da mu to neće biti dovoljno da postane predsjednik UEFA-e, posebno stoga što se činilo da on prilično mlako i nespretno agitira tijekom predizbornog razdoblja. No to je bila varka, jer je Platini ipak zainteresirao predsjednike saveza manjih zemalja, posebno idejom o ograničavanju novca za kupnju i plaće igrača, što bi trebalo dovesti do ravnomjernijeg rasporeda talentiranih nogometaša po većem broju klubova, te idejom da u svakom klubu treba igrati najmanje šest domaćih igrača, čime bi se ograničila potpuna prevlast međunarodnih zvijezda u klubovima kao što su Real, Barcelona, Milan, Chelsea i Arsenal. Po mnogima odlučan događaj zbio se dan prije samog glasovanja, kada su se delegati već okupili u Düsseldorfu.

Obratio im se Sepp Blatter te snažno podržao Platinijevu kandidaturu. Tvrdi se da je Blatter u prethodnom razdoblju iza kulisa lobirao za njega, a svojim govorom delegatima dodatno pomogao svojem nekadašnjem savjetniku, s kojim je u iznimnim odnosima. Sljedećeg dana se glasovalo i Platini je tijesno pobijedio. Od 52 delegacije 27 ih je glasovalo za Platinija, 23 za Johanssona, a dva glasačka listića bila su nevažeća. Tko je kako glasovao za sada se ne zna, ima nekih tvrdnji da su se u posljednji trenutak i neke veće zemlje priklonile Platiniju. Jedini koji je do sada javno obznanio kako je glasovao jest Fudbalski savez Srbije, koji je glasovao za Platinija, a to je učinio i ruski savez, pa je u beogradskom tabloidu Kurir izišao članak pod naslovom “Srbi i Rusi srušili Johanssona”.