Objavljeno u Nacionalu br. 585, 2007-01-30

Autor: Damir Radić

FILM

Klasično o samurajima

REVIJU AZIJSKOG FILMA u drugom tjednu obilježio je veteran japanskog filma Yôji Yamada

'SKRIVENA OŠTRICA', priča o siromašnom i časnom samuraju 'SKRIVENA OŠTRICA', priča o siromašnom i časnom samuraju I drugi tjedan Revije azijskog filma protječe u japanskoj dominaciji. Dok je prvi tjedan obilježio “Okus čaja” pripadnika mlađe srednje generacije japanske kinematografije Katsuhitoa Ishiija, drugi je u znaku veterana Yôjija Yamade i njegove “Skrivene oštrice”. Riječ je o svojevrsnom blizanačkom filmu “Sumraka samuraja”, ostvarenja kojim je danas 76-godišnji Yamada prije tri godine zatekao zapadnjačku filmsku javnost koja je eventualno tek nešto bila načula o vremešnom režiseru. Njegove humorne melodrame i komedije (nevjerojatni niz od 46 filmova o Tora-sanu s Kiyoshijem Atsumijem u naslovnoj ulozi) gotovo trideset godina bile su silno popularne na matičnom tlu, ali kao posvećenik žanra, pritom posve neubičajeno ograničen na jedan filmski ciklus i središnjeg glumca, a usto i kao izvanredno komercijalan autor, Yamada nije mogao računati na interes zapadnjačke javnosti što je s Istoka uglavnom očekivala i tražila više ili manje egzotičan art, pa je tako ostao u dubokoj sjeni svjetski glasovitih pripadnika svoje generacije, Nagise Oshime i Shoheija Imamure.

Nakon Atsumijeve smrti 1996. Yamada se posvetio novom ciklusu fimova, začetom još za Atsumijeva života, o učenicima jednog razreda i njihovim učiteljima, da bi potez karijere, u smislu svjetske afirmacije, povukao adaptacijom samurajskih romana i priča Shuuheija Fujisawe. “Sumrak samuraja”, dobitnik 13 nagrada Japanske akademije i nominiran za Oscara za najbolji film na neengleskom (pobijedio ga je jako dobar, ali ne i bolji kanadski kandidat “Barbarske invazije” Denysa Arcanda), fascinirao je superiorno smirenom i podrobnom naracijom na “starinski” način, garniranom klasičnom ljepotom filmske slike, a tom oblikovnom izričaju sasvim je komplementarna bila tema filma. Na tragu velikog Masakija Kobayashija, Yamada je kroz sudbinu osiromašenog i senzibilnog samuraja izložena preziru oštro secirao mit o samurajima i mistifikaciju njihova bushido kodeksa, ali i donio izvanredno zanimljiv prikaz svakodnevnog samurajskog življenja u doba kad je era samuraja bila na zalasku, uspjevši uz to pokazati začetke ženske emancipacije i suptilno ocrtati dirljivu ljubavnu priču. Dvije godine kasnije Yamada se ponovo pozabavio Fujisawinim predlošcima i polučio “Skrivenu oštricu”, u kojoj iznova tematizira početak nestajanja feudalno-samurajskog Japana kroz priču o osiromašenom, no časnom samuraju čija je ljubavna naklonost ponovo u neskladu s društvenim običajima vremena (ovaj put junak je u ljubavi s vlastitom sluškinjom), i koji opet dobiva mrzak mu zadatak likvidacije pobunjenog samurajskog prvaka (ovaj put to je njegov prijatelj, što zajedno s činjenicom da mu se lijepa pobunjenikova žena spremna podati kako bi spasila muža usložnjuje priču na drukčiji način nego u “Sumraku samuraja”; dok je tamo u privoli junaka na prihvaćanje nemila mu i opasna zadatka primarna bila socijalna ucjena, ovdje se radi o onoj političkoj kojoj pokušavaju kontrirati erotski argumenti). Polagan tempo izlaganja s izražajnim, a nenametljivim ritmom izmjene kadrova, narativno-dramaturški strogo svrhovito, a istovremeno relaksirano podrobno i po psihološko profiliranje likova učinkovito redanje scena i sekvenci, vizualna elegancija, mjestimično prožimanje dramskog humornim - sve su to odlike tzv. klasičnog narativnog stila koji je u suvremenom Hollywoodu dezavuiran nekakvom bastardnom kombinacijom klasične naracije, opterećene okamenjenim žanrovskim klišeima, i isprazne vizualne agresivnosti, gdje je sve podređeno brzini, lakoći i dinamici koje umjesto ekspresivnošću obično rezultiraju plitkošću. Yamadini samurajski filmovi (nadajmo se da ćemo imati prilike vidjeti i njegovu treću prilagodbu Fujisawinih predložaka, prošlogodišnju “Ljubav i čast” o mladom i slijepom samuraju čija se supruga žrtvuje da obrani njegovu čast) doimaju se kao spoj najzrelijih (a to obično znači ruskih) realističkih romana iz 19. stoljeća i ambicioznih klasičnohollywoodskih produkcija između 1930. i 1960. (ponajprije vesterna i melodrama).

Filmove kakvi su Yamadini samurajski radovi - koji spajaju punu zrelost klasične naracije i redateljsku lucidnost (npr. majstorsko prvo predstavljanje junakove drage kretanjem kamere po dubini kadra uz naglu izmjenu kuta snimanja i perspektive) s moralnim angažmanom i društvenom kritikom - danas valjda nitko više ne snima i time su još dragocjeniji. “Skrivena oštrica” nije okićena nagradama i kritičarskim hvalospjevima kao “Sumrak samuraja”, ali to ne treba zavarati - riječ je o podjednako superiornom, možda za nijansu i boljem ostvarenju, i malo ćemo filmova ove godine vidjeti u našim kinima koji će se s njim moći mjeriti. Dok je Yôji Yamada ponovio visoke dosege svog prethodnog filma, kontroverzni Korejac Chan-wook Park zaključnim je dijelom trilogije o osveti, “Simpatija za gđu Osvetu”, poprilično zaostao za ingenioznim “Oldboyem”, središnjim dijelom trilogije.

Zapravo, po samom Parku, nikakvu trilogiju on izvorno i nije planirao, no iz svojevrsnog prkosa prema onima koji su mu prigovarali da snima samo filmove o grozoti i užasima, umjesto da i ljepoti egzistencije da prostora, impulzivno je izjavio da će snimiti i treći film na temu osvete, a onda, sukladno vlastitom moralnom poimanju, riječ nije mogao povući. U prva dva filma trilogije Park je imao muške osvetnike, zapravo parove osvetnika, jer u oba je bila riječ o dvostrukoj osveti. Za razliku od otvarajućeg filma ciklusa, “Simpatije za g. Osvetu”, u koji je Park utkao i aktualne južnokorejske političke motive kroz lik djevojke anarhistice, “Oldboy” je bio temeljen na arhetipskoj podlozi mita o Edipu i sukladno tome film tajne, i to kakve - inicijalni osvetnik sveti se sekundarnom (koji je junak filma), jer ga drži korijenskim krivcem za davno samoubojstvo voljene sestre s kojom je bio u incestuoznom odnosu, a sveti se tako da ga 15 godina drži u zatočeništvu kako bi kroz to vrijeme zatočenikova kći odrasla i mogla postati ljubavnicom vlastita oca (naravno, sve to doznaje se tek u raspletu, nakon što je junak prethodno pokušavao shvatiti zašto je bio zatočen i osvetiti se krivcima za to).

'SIMPATIJA ZA GĐU OSVETU' Korejca Chan-wooka Parka'SIMPATIJA ZA GĐU OSVETU' Korejca Chan-wooka ParkaOno što je u “Oldboyu” bilo toliko fascinantno jest nevjerojatna sprega vizualne inventivnosti i glazbenog zamaha koja je rasutoj naraciji dala neku višu kvalitetu onostrane apstraktnosti, ili drukčije rečeno - nevjerojatna je bila imaginacija kojom je Park pronašao ultimativan oblik za priču koju je želio ispričati. U “Simpatiji za gđu Osvetu” odustao je od ideje dvostruke osvete, a time i od temeljnog, iznimno modernog postulata grčke tragedije o antagonistima koji imaju podjednako valjane argumente za svoje sudbonosne čine. Osvetu prvi put provodi ženski lik (utjelovljuje ga odlična Yeong-ae Lee), ali antagonist junakinje, višestruki ubojica djece, ne može ponuditi argumentaciju za svoja nedjela (“nitko nije savršen” - sve je što može kazati u svoju obranu).

Osim što ga je lišio osvetničke dimenzije i argumentacije, Park mu nije dao ni prostor za izgradnju tzv. zločinačke karizme, iako je glumac koji ga tumači, Min-sik Choi, Oldboy iz istoimena filma, već samom svojom pojavnošću za takvu karizmu stvoren. Dakako, Park je suviše nadaren režiser da “Simpatija za gđu Osvetu” ne bi sadržavala niz pojedinačno fascinantnih prizora, međutim ovog puta rasutost naracije s nizom ekskursnih flash backova predstavlja balast, jer nema one zanosne oblikovne magije komplementarne priči i likovima “većima od života”, koja bi, kao u “Oldboyu”, film odvela u neku drugu dimenziju usput mu osiguravši koheziju.

Pri samom kraju, umjesto potresne tragedije “Oldboya”, Park je ponudio lakrdiju, karikaturalno prikazavši roditelje ubijene djece u trenucima kad im junakinja pruži priliku za osvetu (u tom smislu i ovaj film barata s dvije osvete, ali obje su usmjerene protiv istog čovjeka). Mizantropski cinizam u tako delikatnim trenucima Parka potvrđuje kao provokatora, ali ovaj put ta je provokacija poprilično deplasirana, pa ni odlična završna scena koja iskazuje raskorak između žudnje (za osvetom) i njezine realizacije, ne može bitno podići dojam.


Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika