Objavljeno u Nacionalu br. 585, 2007-01-30

Autor: Ivo Pukanić

KOMENTAR TJEDNA

Nepravda prema Iveku Čermaku

S Ivekom Čermakom i njegovom suprugom Marijanom familijarno sam dobar godinama. Obožavam njihova sina Bornu, desetogodišnjeg “wunderkinda” koji je sa sedam godina znao rastaviti i sastaviti volkswagenovu mašinu, voziti moju Saru u hummeru po imanju u Zagorju (trebao je staviti dva jastuka ispod tura da bi mogao vidjeti kroz vjetrobransko staklo), brinuti se o složenom sistemu za grijanje i rashlađivanje... Svaki put kada smo došli k njima u Krapinske toplice ili na Pantovčak, prvo sam morao poslušati Ivekov izvještaj o kokicama, patkicama, novim ribicama, zečekima... O psima da se i ne govori. Nikad neću zaboraviti kad mi je sav ponosan rekao kako su on i Marijana išli jedne nedjelje u Zelinu kupiti novog peseka. Vidjeli su na slici kako je sladak i jedva su čekali da upravo takvog dovedu doma kako bi ga mogli maziti i paziti, kao što je mazio i pazio svaku životinju koju je imao u svom dvorištu.

Pesek je bio malo poveći kada su ga doveli kod Suma, njihova engleskog boksera, kojeg su nabavili tjedan dana ranije. Ta noć s novim psom je bila pogubna, jer su se upravo uselili u tek renoviranu kuću na Pantovčaku. Sumo im je tijekom noći “pojeo” kuhinju, grizući i grebući poput igala oštrim zubima kuhinjsku garnituru. Pravo iznenađenje ih je čekalo tek kad su izišli na dvorište. Novi pas ljubimac, koji je preko noći ostao na dvorištu, “pojeo” im je auto. Svi branici bili su iščupani, brave na prtljažnku i prednjim desnim vratima su visjele, lak je bio izgreben ... Kada sam to vidio, htjelo me je za srce zgrabiti, a Ivek ... On je peseke dragao i poput dobrog stričeka im govorio da to ne smiju više raditi. I takav čovjek, koji je zaljubljen u peseke, patkice, kokice, koji svakoga zeca zove imenom, koji se brine o jelenima i mrzi lov i bilo kakvo pucanje, optužen je za ratni zločin!

Kada su 1998. godine haaški istražitelji tražili da razgovaraju s nekim ljudima u vezi Domoviskog rata i operacije Oluja, državni vrh je zabranio da itko s njima komunicira. Tada sam razgovarao s Ivekom i potpuno se složio s njim da treba, unatoč Tuđmanovoj zabrani, razgovarati s haaškim istražiteljima. “Prijateljček, ja nemam kaj skrivati. Zakaj ja ne bi razgovaral s ljudima”, obrazložio mi je tada svoju odluku Ivan Čermak, dok smo sjedili u njegovu uredu u Martićevoj ulici. Niti njemu, a niti meni nije bilo jasno zašto bi njega za išta optuživali. Desetke puta sam razgovarao s njegovim prijateljima koji su s njim bili u Kninu nakon oslobađanja. Kanalizacija, pekara, funkcioniranje bolnice, čistoća ... to su bile stvari s kojma se Ivek Čermak bavio u to vrijeme u Kninu. Htio je svojim organizacijskim iskustvom pomoći da se što prije u Kninu i okolici organizira normalan život. Mogao je učiniti kao i većina ostalih, gledati svoj business i prepustiti drugima da se gombaju s problemima. Ovako je zamijenio svoj vrlo komforan život s tragedijom Knina. Negdje krajem 1998. godine, Ivan Zvonimir Čičak, za kojeg sam tada smatrao da je normalan čovjek, pohvalio mi se kako je poslao pismo UN-u i NATO-u, pitajući kako čovjek koji je pod istragom za ratne zločine može SFOR opskrbljivati naftom u BiH. Tom prilikom, u nastupu uobičajene samohvale, Čičak mi je rekao kako su upravo on i njegova ekipa iz HHO-a protiv Čermaka poslali puno toga u Haag. Uz zadovoljni smiješak na licu taj samozvani borac za ljudska prava, prezren od svih ljudi s kojima je ikada u životu išta radio, rekao mi je: “Neće se taj, misleći pritom na Čermaka, lako izvući, a koncesiju za opskrbu će sigurno izgubiti.” Čičak je bio u pravu. SFOR je Čermaku otkazao ugovor a Haag je protiv njega podigao optužnicu.

Tada sam Čičku rekao da je budala te da je Čermak moj prijatelj koji sigurno nije sudjelovao ni u kakvom zločinu. Zamolio sam ga da isti taj autoritet koji je upotrijebio da ga optuži u Haagu, sada upotrijebi da pokaže kako je Čermak nevin. Spojio sam Čička i Iveka, no bilo je kasno za sve. Apsurd je došao do kraja - čovjek koji je jedini bio potpuno otvoren i iskren prema Haagu, na kraju je optužen. Da hrvatskoj zlobi nema kraja, potvrdio je na kraju i Globus, koji je na naslovnoj stranici išao “cinkati” Čermaka da je za Novu godinu prekršio haaške odrednice. A one su vrlo jasne. Optuženik mora uvijek biti dostupan i spreman odazvati se pozivu suda. Ivek Čermak nije nigdje bježao, već je, znajući da će u svibnju morati na suđenje, pozvao poslovne partnere na oproštajni doček u hotel Westin. To mu je bio cijeli “krimen” koji je Globus prijavio a haaški birokrati objeručke prihvatili. Ipak, u tom Haagu ima i pametnih ljudi koji će, nadam se, donijeti pravičnu odluku i pustiti Iveka Čermaka da bar do početka suđenja 7. svibnja, bude sa svojom Marijanom i Bornom. Taj čovjek, uz svu nepravdu koja mu je učinjena, bar to zaslužuje.

Vezane vijesti

Radoviću dvije godine zatvora zbog ucjene Čermaka

Radoviću dvije godine zatvora zbog ucjene Čermaka

Pisca i aktivista Sašu Radovića (72) zagrebački Općinski kazneni sud danas je nepravomoćno osudio na dvije godine zatvora zbog ucjene generala Ivana… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika