To što je bolest još uvijek presudan faktor u hrvatskoj politici samo je po sebi simptom ozbiljne bolesti. U prvome redu određene patologije unutar političkih odnosa koji ovdje vladaju ne samo od one davne 1989., kad Ivica Račan prvi put ozbiljnije stupa na političku scenu, nego i prije. Možda nije slučajno što se upravo ovih dana puno piše o bolesti maršala Tita i eventualnim liječničkim pogreškama koje su tada počinjene. Vade se kartoni, tiskaju izjave, uglavnom, amputacija Brozove noge i njegova smrt bili su protekloga tjedna predmet javnoga interesa kao neka vrsta političke arheologije, ili možda nostalgije za vremenima kad nas je taj problem uistinu zanimao. A onda je, poput potresa od sedam i više po Richteru, političkom scenom odjeknula vijest o Račanovoj bolesti. E, pa taj nas problem, dakako, puno više zanima jer nije u sferama prilično daleke prošlosti, nego se nedvojbeno i jasno tiče i budućnosti. Tako su se dvije bolesti s jasnom ali različitom političkom težinom, Brozova noga i Račanov tumor, odjednom zajedno našle u žarištu javnoga interesa, poput kakve borhesovske metafore o ponavljanju povijesti. Da se razumijemo, nadam se poput svih normalnih ljudi u ovoj zemlji da tumor predsjednika SDP-a neće biti fatalan poput Brozove začepljenosti arterija i da će se šef stranke čiji sam glasač, možda i pomalo mazohistički, evo već više od 15 godina, naposljetku oporaviti. No da je politiku ovdje krojila bolest, jasno je na Titovu primjeru od prije 27 godina, kao što je jasno i danas na Račanovu.

A da se o tranziciji iz socijalizma u kapitalizam i iz jednopartijskog sistema u nekakvu demokraciju i ne govori. Hrvatsku su političku sudbinu neumoljivo krojile bolesti i poslije Tita. Presudan utjecaj Gojka Šuška na živote hrvatskih građana dokinula je upravo bolest, a ne nekakvi pozitivni politički procesi, svijest, politička akcija ili demokratska procedura. Jednako je i s bolešću predsjednika Tuđmana. Utjecaj pokojnog prvog predsjednika Hrvatske na sve sfere društva bio je toliki da je pitanje bi li i kako došlo do velikog demokratskog preokreta u siječnju 2000., kad je izolirana i okljaštrena kifla s okusom južnoameričke banane (nedavno smo u Nacionalu pročitali tko je prodao Bosansku Posavinu) napokon postala država s europskim licem. Račanova uloga u tom je procesu bila iznimno važna. Ali u toj priči o metamorfozi u državicu europskih odnosa i navika Tuđmanov je karcinom, bojim se, odigrao i previše važnu ulogu da bismo mogli govoriti kako nam je politika zdrava. U tekstovima o zdravstvenom stanju predsjednika SDP-a, kojima su krajem prošlog tjedna novine bile zasute, politički su komentatori kao jedno od ključnih pitanja isticali pitanje Račanova nasljednika. U jednom starom filmu o Aleksandru Velikom mladi vojskovođa, osvajač polovice poznatoga svijeta i vladar jednoga od najvećih carstava u povijesti, leži bolestan na samrtničkoj postelji i onda ga pitaju: “Kome ostavljaš carstvo?“ “Najjačemu!“, odgovara Aleksandar. Mudar odgovor mudrog čovjeka, ali poguban za carstvo. E pa sad, Račan nije Aleksandar Veliki, ali u slučaju povlačenja iz politike ostavlja Hrvatskoj veliku stranku, ono što, recimo, Draženu Budiši nije uspjelo. SDP je već desetljeće i pol najjača oporbena ili pak vladajuća koalicijska stranka, u kojoj se, barem na temeljnoj stranačkoj razini, prakticira transparentnost koja, recimo, nije svojstvena HDZ-u.

Tuđmanova bolest skrivala se od javnosti, obmana i zamagljivanja i prečeste su strategije stranke koja trenutačno vlada ovom zemljom da bismo mogli prema tome ostati ravnodušni i da nas činjenica što hrvatsku politiku kroji bolest u ovome trenutku ne bi zabrinula. Za SDP i hrvatsku demokraciju nikako ne bi valjalo da, ako se Račan povuče s političke scene, u stranačkim šaketanjima pobijedi najjači i da se ta jaka stranka raspadne na niz minornih strančica koje u sljedećem desetljeću neće značiti ništa. To bi, dakako, bio najgori scenarij. No pitanje Račanova nasljednika, pa i ono idejnoga profiliranja stranke, otvara i takvu kataklizmičnu mogućnost. Bolest se pojavila u vrlo osjetljivom trenutku, kad je trebalo iznutra konsolidirati stranku i pripremiti se za izbore, iskoristiti niz nespretnosti vladajućih i vratiti barem dio povjerenja koje su glasači imali u tu stranku prije i neposredno poslije 3. siječnja 2000.

Jasno je da onakav optimizam u ovim uvjetima nije moguć i da uvjeti na političkoj sceni diktiraju praksu i strategije, ali bilo kakva politika i bilo kakve ljudske relacije nisu moguće bez određene energije, optimizma i, u krajnjem slučaju, promjene. Račan je dobro znao pobuditi optimizam, ali ga i ugasiti, generirati energiju, ali je i neutralizirati. Je li Račanova bolest šansa socijaldemokracije u Hrvatskoj, kako tvrde neki analitičari, ili najozbiljnija kriza SDP-a s mogućim teškim posljedicama, pokazat će vrijeme. Međutim, ostaje neosporno da se radi o iznimno zaslužnom političaru, čovjeku koji je omogućio demokraciju u Hrvatskoj, njenu samostalnost i, poslije, njeno otvaranje Europi i civiliziranome svijetu. Riječ je o čovjeku koji je iskreno i otvoreno mogao u javnosti priznati vlastite zablude, kao, primjerice, nakon smrti Vlade Gotovca. U vremenu podvala i zamagljivanja, kao što je ovo najsvježije zamagljivanje Jagode Martinčević, koja se, ismijavajući Vesnu Škare-Ožbolt i njen izgled, zapravo ruga svima nama koji od političara i njihova prijavljivanja imovine očekujemo barem elementarno poštenje, Račanov bivši slogan o poštenju djeluje ljekovito. Kad se eventualni face lifting iskorištava kao dimna zavjesa za neugodna pitanja o premijeru i njegovim satovima, slučaj Račanova tumora pokazuje svu tragičnost činjenice da je od svih satova u hrvatskoj politici još uvijek najvažniji onaj biološki.