Objavljeno u Nacionalu br. 586, 2007-02-06

Autor: Željko Rogošić

RAČANOV MÜNCHENSKI KIRURG

'Učinit ću sve da Račan dalje živi i radi'

PLASTIČNI KIRURG SVJETSKOG GLASA Milomir Ninković za Nacional govori o predstojećoj operaciji Ivice Račana, iskustvima s tumorima ramena i karijeri

MILOMIR NINKOVIĆ potvrdio je za Nacional da je u ponedjeljak izvršena biopsijaMILOMIR NINKOVIĆ potvrdio je za Nacional da je u ponedjeljak izvršena biopsijaUbrzo nakon što je predsjednik SDP-a Ivica Račan objelodanio da se zbog dijagnosticiranog atipičnog tumora ramena i predstojeće operacije povlači iz političkog života, hrvatska javnost je doznala da će se Račan liječiti u jednoj od najuglednijih svjetskih bolnica Gradskoj klinici u Münchenu, te da će ga operirati poznati plastični kirurg dr. Milomir Ninković. Svi ponajbolji hrvatski plastični kirurzi suglasni su u ocjeni da je izbor profesora Ninkovića za operatera bez dvojbe pravi izbor, jer se radi o liječniku i znanstveniku sa svjetskom reputacijom. Dugogodišnje iskustvo dr. Ninkovića stečeno u Sarajevu, Innsbrucku, Münchenu i najprestižnijim američkim sveučilišnim bolnicama, brojna europska i američka priznanja koja je dobio za svoj rad u plastičnoj i rekonstruktivnoj kirurgiji šake i ruku, te za patentirane inovacije u području rekonstrukcije mokraćnog mjehura, veliki ugled i povjerenje koje njemački i liječnici širom Europe u njega imaju, sasvim sigurno daju jamstvo da će, nakon odlaska čuvenog profesora Milbauera u mirovinu, prije tri godine imenovani doživotni šef Odjela plastične i rekonstruktivne kirurgije šake i centra za teške opekline u bolnici Bogenhausen u Münchenu, učiniti sve da se Ivici Račanu pomogne kako bi što prije ozdravio. Ninković je u rodnom gradu Sarajevu završio Medicinski fakultet i kao specijalist plastične kirurgije sve do 1992. godine radio u KB Koševo. Milomir Ninković sada živi na relaciji München - Innsbruck. U Münchenu radi, jer bolnica Bogenhausen je dio Gradske klinike München, koja je akademska bolnica Tehničkog univerziteta. U austrijskom Innscbrucku, u kojem je stekao zvanje sveučilišnog profesora, 49-godišnji dr. Ninković živi s obitelji. U goste ga kao oglednog predavača i operatera pozivaju sve velike europske i američke klinike, pa je u ljeto prošle godine dr. Ninković operirao i prezentirao svoja iskustva i na najprestižnijoj privatnoj klinici za plastičnu i estetsku kirurgiju Planus u Barceloni. Milomir Ninković je čest gost operater u zagrebačkim bolnicama, a izabran je i u zvanje izvanrednog profesora na engleskom jeziku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. U nedjelju navečer Ninković se s klinike u francuskoj Nici vratio u München, kamo je stigao njegov pacijent Ivica Račan.

NACIONAL: Hrvatska javnost je obaviještena da se kod Ivice Račana utvrdio atipični tumora ramena. Je li ta dijagnoza točna?
- Nitko za sada ne može tvrditi točno o kojoj se vrsti tumora radi. Ne želim iznositi nikakve pretpostavke. Sve što je u hrvatskoj javnosti izneseno za sada su samo nagađanja, pa i konstatacije da se radi o sarkomu hrskavice ili tumoru smještenom u mišiću iza lopatice. Nikada takva dijagnoza u bolnici Bogenhausen gospodinu Račanu nije postavljena. O kakvom i kojem se tumoru radi znat će se tek nakon provedenih pretraga, biopsije i mikroskopsko histološke dijagnostike.

NACIONAL: Kakva su vaša iskustva s tumorima ramena?
- Naravno da sam se često susretao s tumorima ramena, karlice, svih mekih tkiva. Naravno i s tumorima svih faza: hrskavice, mišića, veznog tkiva ili kapsule zgloba. Još je prerano govoriti o dijagnozi kod Račana, jer tumor je nova tvorevina i treba dokazati o čemu se radi. Upravo to ćemo utvrditi tokom pretraga narednih dana u našoj bolnici. Tek onda ćemo odlučiti kojem ćemo se kirurškom zahvatu prikloniti.

NACIONAL: Kako je protekao prvi kontrolni pregled i vaš prvi susret s Ivicom Račanom?
- Otvoreno ću vam reći da me Račan oduševio svojim pozitivnim pristupom prema bolesti, iskazanom voljom i svojom iskrenošću. Mi se do sada nismo osobno poznavali. Ali, osvojio me je jednim toplim ljudskim odnosom. Račana sam poznavao samo kao osobu iz javnog i političkog života. Puno poznatih i uglednih osoba su bili moji pacijenti i prema svima imam isti profesionalni pristup. Takav će pristup imati i Račan. Ali, on me osvojio svojom iskrenošću, što je odlika koju baš i ne očekujete od političara.

NACIONAL: Zašto je dugo vremena na snazi bila pogrešna dijagnoza “smrznutog ramena”?
- Ne bih rekao da je postavljena pogrešna dijagnoza. Naprosto, kod tumora se često teško i dugo dijagnosticira pravo stanje stvari. Nije to samo u slučaju Račana, već kod brojnih drugih pacijenata. Nešto se vodi kao sportska povreda, a nakon cjelovite obrade pokaže se tumor. Upravo imam pacijenta s jednom, naizgled, ozljedom iznad koljena, hematom i krvarenjem. Ipak se radi o tumoru.

NINKOVIĆ S TIMOM iz münchenske bolnice BogenhausenNINKOVIĆ S TIMOM iz münchenske bolnice BogenhausenNACIONAL: Što ćete vi i vaš tim učiniti u liječenju Ivice Račana?
- Ja osobno i stalni tim suradnika učinit ćemo sve da se provede najbolji tretman i da Račan normalno dalje živi i radi. Tim će biti formiran narednih dana i vidjet ćemo treba li ga proširivati.

NACIONAL: Kako ste postali šef Odjela plastične kirurgije u poznatom Bogenhausenu?
- Natječajem. Za mjesto šefa odjela u Bogenshausenu 2003. godine natjecalo se petnaest kandidata. Svi su bili Nijemci osim mene. Ali, izabrali su mene, jer je najvažniji uvjet za izbor bila stručnost i dosadašnji rezultati. U Njemačkoj samo ukoliko ste doista stručnjak u poslu možete dobiti ovo mjesto.


NACIONAL: Zašto ste nakon odlaska iz Sarajeva svoju karijeru nastavili u Innsbrucku?
- To nije bilo nimalo slučajno. I za Gradsku kliniku u Innsbrucku, u kojoj sam radio od 1992. do 2003., i za Univerzitet, na kojem sam 1997. postao redoviti profesor, vežu me lijepe uspomene. Dva grada Sarajevo i Innsbruck, usko su surađivala kao gradovi u kojima su održane zimske Olimpijske igre. Tako su i dva univerziteta postali sestrinski univerziteti. Još 1990., u sklopu te suradnje, kao gost izveo sam prvu operaciju u Innsbrucku. Prilikom posjeta Sarajevu, 1989., šef Klinike za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju bolnice u Innsbrucku prof. dr. Hans Anderl, pratio je moj rad prilikom jedne operacije u sarajevskoj Klinici, te me pozvao kao gosta predavača u Innsbruck. U sarajevskoj Klinici za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju ostvarili smo veliki napredak, sve na tragu onoga što je u rekonstruktivnoj i mikrokirurgiji u Ljubljani napravio preteča svih plastičnih kirurga s područja bivše Jugoslavije prof. dr. Marko Godina. S ponosom uvijek ističem da sam njegov učenik.

NACIONAL: Je li profesor Anderl bio zadovoljan vašim oglednim radom u Innsbrucku?
- U potpunosti je bio zadovoljan. U Innsbruck sam stigao u ponedjeljak, u utorak sam već imao veliku operaciju šake. Radilo se o teškoj povredi šake kod jednog pacijenta koju sam tokom noći izveo s profesorom Anderlom kao asistentom. Operacija je uspjela a ja sam odmah dobio ponudu da ostanem u Innsbrucku. Međutim, tu ponudu 1990. godine nisam prihvatio.

NACIONAL: Zašto?

- Prije svega imao sam izuzetne uvjete rada na Klinici na Koševu. Stvarali smo odličan tim. Usto, tada još nisam znao njemački. I treće, nisam vidio nekog velikog razloga za selidbu iz Sarajeva. Bio sam uspješan liječnik, bavio sam se isključivo znanstvenim radom, nisam se bavio politikom, niti sam mislio da će se na prostorima bivše Jugoslavije događati tako strašna ratna razaranja i tregedije. Ponajmanje u Sarajevu. Ali, čim su počeli oružani sukobi, shvatio sam da tu za znanstvenike nema života. Dvije godine kasnije iskoritio sam poziv i otišao u Innsbruck.

NACIONAL: U Innsbrucku ste postigli velike rezultate u transplataciji šake. Posebno je ostao zapamćen slučaj presađivanja šake policajcu koji je stradao od pisma bombe.
- Tom prigodom smo 2000. godine, kao drugu transplataciju takve vrste u svijetu, presadili šaku policajcu stradalom u eksploziji. Međutim, 2003., izveo sam prvi u svijetu transplataciju cjelokupne podlaktice i šake s mrtvog donora na živog pacijenta. Dakle, i prije su se radile transplatacije šaka, ali u toj operaciji uspjeli smo presaditi i sve mišiće podlaktice, do samog lakta. Svaka transplantacija je vrlo složen i zahtjevan timski rad velikog broja liječnika. U oba slučaja, pacijenti na kojima sam izveo transplantacije bili su pacijenti moje supruge Marine, koja je specijalist fizijatar na Odjelu za fizikalnu medicinu Gradske klinike u Innsbrucku. Ona je vodila njihovu rehabilitaciju.

GRADSKA BOLNICA Bogenhausen u Münchenu, u koju je Račan primljen u ponedjeljak ujutroGRADSKA BOLNICA Bogenhausen u Münchenu, u koju je Račan primljen u ponedjeljak ujutroNACIONAL: Međutim vaš najveći uspjeh je LDDN, operativni zahvat koji ste patentirali a u medicinskoj praksi se kolokvijalno naziva “Ninkovićevim zahvatom”. O čemu se radi?
- Radi se o rekonstrukciji mokraćnog mjehura kod osoba koje su paralizirane, i koje su mogle mokriti samo pomoću katetera. Za taj postupak dobio sam u Amsterdamu 1998. godine najveću nagradu i priznanje Europskog udruženja plastičnih kirurga. Cijeli operativni postupak klinički sam razvio sa svojim kolegom urologom dr. Arnulfom Stenzlom, koji je danas predstojnik urologije u bolnici u Tübingenu. Rekonstrukciju mokraćnog mjehura sam proveo tako što sam kod paralizirane osobe skinuo jedan mišić s leđa i zašio ga na donje nerve trbušnog zida. Pacijent koji nema mišić mokraćnog mjehura tako je koristio sinergizam trbušnog zida, jer se aktiviranjem toga mišića u trbušnom zidu, mjehur aktivira i prazni. To je 1998./1999. ocijenjeno kao najbolji europski doprinos na području plastične kirurgije. Taj zahvat sam uspješno primijenio na 45 pacijenata.

NACIONAL: Zbog svojih rezultata dobili ste poziv i nagradu uglednog američkog društva.
- Američko udruženje za rekonstrukciju i mikrokirugiju dodijelilo mi je 2003., izuzetno priznanje. Nakon što je profesor Godina poginuo 1986., Amerikanci su, njemu u čast, uveli posebnu godišnju nagradu za najperspektivnijeg plastičnog kirurga. Te sam godine uz nagradu i stipendiju od 10 tisuća dolara dobio i pravo da održim godišnje predavanje. Početkom 2004. na godišnjem okupljanju Američkog udruženja održao sam 40-minutno predavanje o svojim uspjesima i otkrićima, uključivo i o rekonstrukciji mokraćnog mjehura. Uskoro će cjelokupna dostignuća na tom planu biti objavljena u American Journalu.

NACIONAL: Je li to vaše prvo američko priznanje?
- Ne. Još 1998. Američko udruženje za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju dodijelilo mi je stipendiju od 10 tisuća dolara i poziv da obavim petomjesečnu specijalizaciju na bilo kojem američkom sveučilištu. Odabrao sam Harvard i tamo usko surađivao s brojnim američkim liječnicima. Najviše sam naučio iz suradnje s profesorom Julianom Pribazom, čija obitelj potječe iz okolice Trsta, koji je radio u Brigham and Women's Hospital. Usavršavao sam se i održavao prezentacije i predavanja u drugim američkim središtima u Hustonu, u čuvenom M. D. Anderson Cancer Centru, neko vrijeme u Dallasu, New Yorku, Philadelphiji. U nekim elementima, ono što smo radili u Sarajevu, poslije u Innsbrucku, bilo je bolje od onoga što se radi na Harvardu. Našim liječnicima ne nedostaje znanja i sposobnosti, već samouvjerenost da radimo dobro i bolja prezentacija rezultata koji se postižu.

NACIONAL: Relativno često ste zadnjih godina dolazili u Hrvatsku. Kako surađujete s hrvatskim liječnicima?
- Izvrsno. Bio sam na gotovo svim kongresima hrvatskih plastičnih kirurga od 2000., u Splitu, Zagrebu, Opatiji. Izvanredno surađujem s kolegama iz Splita, s KB Zagreb i KB Dubrava, te Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Operirao sam u Zagrebu u više navrata. Na Rebru sam, kao prvi takve vrste u Hrvatskoj, izveo složeni zahvat rekonstrukcije donje čeljusti s fibularnim režnjem, pacijentu, hrvatskom branitelju, koji je stradao u ratu. Nakon operacije donja čeljust i usna postale su funkcionalno i estetski uravnoteženi. Na Rebru sam radio i operacije dojke. Operirao sam i u bolnici u Šibeniku.

NACIONAL: Često ste i privatno u Hrvatskoj?
- Jako volim biti u Hrvatskoj i dobar dio slobodnog vremena provodim u Šibeniku i okolici. Pitate se zašto? Supruga Marina je Šibenčanka. S djecom Marijanom i Sinišom provodimo odmor na Jadranu, u našem stanu u Srimi, nedaleko Vodica. Tamo ću organizirati proslavu svojeg 50. rođendana i u Srimu na feštu pozvati prijatelje i kolege iz BiH, Hrvatske, Austrije i Njemačke.

HORVATINČIĆEVO DRAMATIČNO ISKUSTVO

'Bolest mi je promijenila život'

Sa sličnim zdravstvenim problemima kao i Ivica Račan, prije nepunih 17 godina susreo se građevinski poduzetnik Tomo Horvatinčić. Koncem prošlog tjedna on je o toj svojoj borbi za život Nacionalu ispričao sljedeće: “U svibnju 1990. primijetio sam crvenilo na desnoj potkoljenici. Tek nakon biopsije utvrđeno je da sam obolio od vrlo opasnog malignog tumora - sarkoma na desnoj tibiji. U Zagrebu su mi tada rekli da bi mi trebali amputirati nogu, ali ja sam odlučio pokušati pronaći bolje rješenje.

Raspitivao sam se na sve strane, te sam saznao da su najbolji stručnjaci na svijetu za tu bolest dr. Kotz i profesor Windhager u Beču. Vlatko Marković, koji je tada bio sportski direktor u bečkom Rapidu, omogućio mi je da me Kotz primi na sastanak odmah, te sam već od 21. svibnja 1990. bio na liječenju u bečkoj bolnici. Ustanovili su da je tumor metastazirao samo na tibiji, te da mi je ostali dio tijela zdrav. Kotz mi je rekao da od 10 slučajeva izliječi 9, te da ne može uspješno izliječiti samo one koji se počnu liječiti prekasno, ili one koji jako loše reagiraju na kemoterapije.

Za moje zdravlje brinula su dva tima liječnika - onkolozi i ortopedi. Krenuo sam na kemoterapiju koja je trajala 91 dan. Potom su mi izrezali tibiju i fibulu i ugradili Kotzovu protezu. Potom sam opet krenuo na kemoterapiju - još 91 dan. Sa stotinu kilograma pao sam na sedamdeset. Izgubio sam kosu i nisam imao nijednu dlaku na cijelom tijelu. Bila je to beskompromisna borba. U tijelo su mi puštali otrove - kemoterapija mi je ulazila izravno u aortu kod vrata. Istodobno sam na penis imao ugrađen kateter, kroz koji sam izbacivao tekućinu. Tako je to trajalo 182 dana - svaki dan sam povraćao i nisam mogao gotovo ništa jesti. Izgledao sam užasno i zbog toga sam zabranio čak i svojoj obitelji da me posjećuje. Mogli su me posjećivati samo Vlatko Marković, Zlatko Kranjčar i još dva prijatelja iz Beča. Nakon toga mi sve ove druge borbe izgledaju kao mačji kašalj. Uspio sam pobijediti bolest, ali i promijeniti pogled na život. Shvatio sam da svakog od nas tek neka nevidljiva nit dijeli između života i smrti.

Ivici Račanu stojim na raspolaganju i ako treba spreman sam pomoći kako god je to moguće. Znam da je on uporan čovjek, a to bi mu u liječenju moglo puno pomoći. On se s bolešću treba boriti sam sa svojim liječničkim timovima i to je jedini način da je pobijedi. Ni za kakvu stranku i politiku tu neće biti mjesta. Kada se vrati, bit će još uspješniji političar. Kako sam čuo, njegova bi bolest mogla biti u ranoj fazi. Zabrinjava me to što su mu dosta dugo govorili da se u njegovu slučaju radi o sportskoj ozljedi. Ja nisam pristajao na paušalne ocjene, već sam čim ranije krenuo dijagnosticirati pravo stanje. Nakon ozdravljenja osobno sam poslao svojim liječnicima više djece i odraslih - svi su izliječeni, osim jedne osobe koja je stigla prekasno. Osim toga, od vremena moje borbe do danas, medicina je bitno napredovala - to bi također Račanu moglo ići u korist."

Vezane vijesti

Milanović:' Račan ne bi bio zadovoljan stanjem u kojem se danas nalazi...

Milanović:' Račan ne bi bio zadovoljan stanjem u kojem se danas nalazi Hrvatska'

U povodu 4. godišnjice smrti bivšeg premijera i predsjednika SDP-a Ivice Račana, izaslanstvo SDP-a koje je vodio čelnik stranke Zoran Milanović danas… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika