Merly Streep i Lindsay Lohan kao country pjevačice pred Garrisonom KeilloromUz Briana De Palmu vjerojatno posljednji veliki filmski inovator u 20. stoljeću, Robert Altman umro je u 81. godini, a igrom slučaja, samo dan kasnije, na Ljubljanskom festivalu prikazan je njegov posljednji film “A Prairie Home Companion”. Kako sam na festivalu sudjelovao kao član žirija FIPRESCI-ja, našao sam se u prilici da Altmanov zadnji film gledam pod izravnim dojmom njegova odlaska i još jednom se uvjerim kako nitko drugi nije bio u stanju kreirati tako fascinantan spoj realizma i mozaične naracije s pregršt likova i perspektiva, uz neizbježan (igralački) ironijski žalac. Tu kombinaciju nije sam “izumio” (slavni Renoirov film “Pravilo igre” daleka je anticipacija), ali maksimalno ju je razradio, usavršio i doveo do vrhunca postojećih tehničkih mogućnosti. S desetogodišnjim televizijskim iskustvom prije potpuna posvećenja filmu, Altman je realističke težnje američke nezavisne produkcije, igrane i dokumentarne, te francuskih dokumentarista i novovalovaca, garnirao tehničko-poetičkim rješenjima TV reportaža, ali i studijskih emisija, te kreirao visokorealistički stil s karakterističnim vizualnim i zvučnim preklapanjem prizornih planova, koristeći u tu svrhu zoom objektive i istodobno rabeći više mikrofona. Altmana, međutim, nije zanimala samo maksimalna sugestija zbilje, njezine nepriređenosti i nepredvidljivosti, njezinih šumova shvaćenih u doslovnom i prenesenom smislu, nego je realističko-dokumentaristički, odnosno naturalistički prosede dovodio u vezu s dekonstrukcijom tradicionalnih američkih žanrova i njima uspostavljanih mitologija i ideologija. Razigrano anarhoidni i odvažno drski “M.A.S.H.” bio je subverzija herojske ratne epike à la John Wayne i “Zelene beretke”, paradigmatski antivestern “McCabe i gospođa Miller” iliti “Kockar i bludnica” ironijski je parafrazirao klasično remek-djelo žanra i liberalistički manifest “Točno u podne” Freda Zinnemanna, istodobno slikajući beskrupuloznost korporacijskog kapitalizama u njegovim počecima, apsurdistička adaptacija klasika noir krimića Raymonda Chandlera “Dug oproštaj” iliti “Privatni detektiv” polako je, ali sigurno nagrizala žanr da bi ga u konačnici razorila, zajedno s njegovim romantičarsko-gorkim i moralizatorski raspoloženim junakom, koji se kod Altmana, u svojevrsnom lakonsko-egzistencijalističkom pristupu, naposljetku ironijski pretvorio u moralnu nakazu. U filmovima iz 70-ih Altman je povremeno posezao i za sup(r)ostavljanjem fikcijskog i izvanfikcijskog, da bi mu nakon kriznih 80-ih upravo film intenzivno oslonjen na taj suodnos, metatekstualni “Igrač”, blistavo obnovio karijeru i ponovo ga uvrstio među vodeće svjetske autore. U tzv. trećoj životnoj dobi takav status lakoćom je održavao, kako opravdano adoriranim “Kratkim rezovima”, osebujnom adaptacijom priča Raymonda Carvera, i “Gosford Parkom” nastalim u najboljoj tradiciji britanske škole krimića, no garniranim dragocjenim altmanovskim dodirom, tako i podcijenjenim filmovima kakvi su “Prêt-à-porter”, “Cookieno bogatstvo” ili “Dr. T. i žene”.

Vratimo se na trenutak u 70-e. Kritika je kao najvažniji Altmanov rad u tom desetljeću redovno isticala glasoviti “Nashville”, analitičko seciranje svijeta countryja kao reprezentativnog mikrokozmosa konzervativne Amerike, ujedno najelaboriraniji izdanak poetike mozaičnog dokumentarizma. Osobno, taj sam film uvijek smatrao odveć razvikanim, jer njegov koncept, inače odlično postavljen, kao da je progutao brojne likove koji su ga nastanili zajedno s krhotinama njihovih priča, pa od svega gotovo da je ostala samo prazna ljuska jedne ambiciozne ideje. Međutim “Nashville” je jako zanimljiv u kontekstu govora o filmu “A Prairie Home Companion”. Potonji uradak, koji je u hrvatska kina došao pod naslovom “Najluđi radio show”, zapravo je toplo, humano i pozitivno naličje slavnog prethodnika. Vrlo plastičan, ali distanciran, željom za naturalističkom objektivnošću vođen, no istovremeno prepun implicitne ironije prikaz Nasvillea kao središta country scene i jednog od mitskih mjesta američke konzervativne kulture, u “A Prairie Home Companion” umnogome se, ili čak potpuno, mijenja. Dotični radijski live šou, koji je u St. Paulu - gradiću u Minnesoti i rodnom mjestu velikog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda po kojem je i nazvano kazalište u kojem se stvarni šou odvijao i u kojem je i njegova filmska verzija snimljena - pokrenuo prije više od trideset godina Garrison Keillor (u filmu glumi samog sebe), bio je smjesa verbalnih gegova, viceva i priča s jedne strane, te nastupa country izvođača s druge. Keillorovo polazište, koje je Altman prihvatio, bilo je filmski rekonstruirati stvarni šou, uključujući ne samo zbivanja na pozornici nego i iza nje, ali sve to učiniti s poznatim glumcima i dodati dozu eksplicitnije fiktivnosti kroz utjelovljenje lika Guya Noira (Kevin Kline), izvorno stalnog detektivskog junaka priča koje su se u šou izvodile, a koji u filmu postaje šef (i jedini član) kazališnog osiguranja, dakle “stvaran” lik; njemu je pridružena tajanstvena fatalna žena (Virginia Madsen), za koju se ispostavi da je anđeo smrti (nešto poput Jessice Lange u Fosseovu “Sav taj jazz”), a bitan začin radnje jest ideja da šou kojim se film bavi bude posljednje izdanje emisije (u stvarnosti ona se nastavila emitirati), jer su (fiktivni) novi vlasnici Fitzgerald Theatrea odlučili srušiti kazalište i na njegovu mjestu sagraditi unosno parkiralište. Altmanu se svidjelo “oživljavanje” lika Guya Noira i građenje intertekstualnih spona putem njega, ali nije bio oduševljen time da noirovski lik fatalne žene donosi priči fantastičan začin, i doista, film u tom segmentu malo škripi. No prilika da ponovo bocne korporacijski kapitalizam zasigurno mu je bila draga, a kako je “A Prairie Home Companion” optimistički intoniran ostvaraj, ako to već nije moguće u zbilji, barem je u filmu kapitalistički izvršitelj (Tommy Lee Jones) zaglavio.

Merly Streep i Lily Tomlin u zadnjem Altmanovu filmuVrlo zanimljiv sastojak “Najluđeg radio showa” jest spomenuta vrijednosna promjena vizure na country kulturu. Altman je odrastao u Kansas Cityju 30-ih godina uz crnački jazz (posvetio mu je “Kansas City”, jedan od svojih slabijih filmova), a 50-ih je bio zahvaćen beat književnošću i muzikom, odnosno kontrakulturalnim valovima koji će punu silinu doseći u drugoj polovici 60-ih, kad je on već prešao četrdesetu i počeo se sustavno baviti filmom. S takvim, izrazito liberalnim backgroundom, njegov se tretman country kulture u “Nashvilleu” mogao apriori učiniti kritičkim i ironičnim, međutim recipijenti lišeni predrasuda mogli su uočiti da Altman ne bježi od činjenice postojanja vrijednog country izričaja koji se složenošću tematiziranja egzistencije izdvaja iz dominantno banalnog okružja.

Altman je u countryju mogao pronaći vrijednost i onda, međutim “Nashvilleom” je dominirao kritički odnos spram sredine i likova; 30-ak godina kasnije vizura se izmijenila - upravo u filmu u čijem su središtu country izvođači uspostavio je više-manje skladnu zajednicu ljudi, kakve su u njegovim ostvarenjima bile rijetke. U tom smislu “A Prairie Home Companion” srodan je spomenutom “Cookienu bogatstvu”, a po posvemašnjoj opuštenosti glumačkog ansambla i improvizacijskom pristupu blizak je autorovim ansambl filmovima iz 70-ih. Užitak je gledati sjajno raspoložene Meryl Streep i Lily Tomlin kao sestre Johnson, jednako na pozornici i iza nje, a pravi je mali dragulj nastup Lindsay Lohan kao njihove kćeri odnosno nećake, povučene tinejdžerice koja piše pjesme o samoubojstvu (poput Altmanova sina Mikea koji je sa samo 14 godina napisao tekst nezaboravne pjesme “Suicide is Painless” za “M.A.S.H.”). Ne zaostaju ni Woody Harrelson i John C. Reilly kao komični kantautorski duo, dajući prilog vrsnoći posljednjeg filma jednog od najvećih autora koje je američka kinematografija iznjedrila. Naravno, jedini Oscar koji mu je Akademija dodijelila bio je onaj počasni za životno djelo, koji je dobio prošle godine i koji kao da je najavio njegovu smrt. Na kraju, ironija je sustigla ironičara, a netko podjednako ironičan mogao bi dodati - tako je to kad bolje filmove radiš o countryju nego o jazzu.

NAJLUĐI RADIO SHOW

A Prairie Home Companion, am. hum. fant. noir muz. drama, 2006.
R: Robert Altman Gl: Kevin Kline, Meryl Streep, Lily Tomlin, Woody Harrelson, John C. Reilly, Lindsay Lohan

Ocjena: 4 (četiri) zvjezdice