LJUBIMAC BERLINSKE PUBLIKE Nakon više glumačkih neuspjeha, Banderas se u Berlinu predstavio kao odličan redatelj, iako je prijem publike na festivalu pokazao da ga i dalje smatraju velikim glumcemPosljednjih godina činilo se da Antonio Banderas silazi s liste najpoznatijih glumaca. Filmove poput “Imagining Argentina” i “Take the Lead” kritičari su pokopali, a zarada filma “Legenda o Zorrou” jedva je pokrila troškove snimanja i marketinga. Međutim, na upravo završenom filmskom festivalu u Berlinu Banderas se vratio s dva filma. Prvi je briljantni film “El Camino de los ingleses”, čiji je engleski naslov “Summer Rain” i koji je Banderas režirao, a drugi “Bordertown” u kojem mu je partnerica Jennifer Lopez. U Berlin je došao bez supruge Melanie Griffith, a na početku intervjua za Nacional rekao je: “Moja je supruga ostala kod kuće; pala je prije nekoliko tjedana dok je bila na skijanju, pa je morala na operaciju koljena.” Nije izgledao previše tužno zbog toga, pred fotografima je izvodio pravi šou, što ne začuđuje jer su kritičari “Summer Rain” iznimno dobro prihvatili.

“Summer Rain” je Banderasov povratak u Malagu, grad gdje je rođen prije 46 godina, te u filmu opisuje svoje odrastanje s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U filmu u kojem glavne uloge imaju mladi i malo poznati glumci Banderas priča o prelasku iz tinejdžerskog u odraslo doba. “Bordertown” je drukčiji film, u kojem Jennifer Lopez glumi novinarku koja istražuje stotine umorstava žena što su se dogodila u meksičkom gradu Juarezu, a temelji se na istinitim događajima.

Antonio Banderas vjerojatno bi bio nogometaš da nije s 14 godina slomio nogu i prekinuo nogometnu karijeru. S 19 godina se preselio u Madrid, počeo glumiti u kazalištu gdje ga je zapazio redatelj Pedro Almodóvar i 1982. mu dao ulogu u filmu “Labirint strasti”. Njihova se suradnja nastavila, najpoznatiji je njihov film “Žene na rubu živčanog sloma”. Godine 1992. Banderas je prvi put glumio u američkom filmu, “Kraljevi mamba”. Slijedile su uloge u hitovima “Philadelphia”, “Intervju s vampirom”, “Desperado”, “Ubojice” i “Zorro”. U međuvremenu je napustio prvu suprugu Anu Lezu zbog Melanie Griffith s kojom ima kćer Stellu. Nakon toga uslijedilo je više glumačkih neuspjeha (“13. ratnik”, “Prvi grijeh”, “Frida”) do uspjeha poput filma “Spy Kids”, ali on za to nikada nije mario jer stalno tvrdi da ga ne zanima status zvijezde. Bez obzira na sve, prijam Banderasa u Berlinu pokazuje da ga publika i dalje smatra velikim glumcem.

NACIONAL: Stalno pušite dok razgovaramo. Znači li to da vam kao redatelju, zbog pribojavanja za uspjeh filma “Summer Rain”, više trebaju cigarete nego kao glumcu?
- Ne baš. Strah je glup, ne vodi te nikamo, ne možeš ga koristiti. Došao sam u Berlin na festival bez prevelikih očekivanja, nisam došao zbog aplauza. Nisam došao ni zbog respekta. Jedino što mi treba je 110 minuta pažnje posvećene mom filmu. To sam i dobio.

NACIONAL: Film je doista seksi, zašto su seksi atmosfera i scene seksa u filmu vama tako važne?
- Sve je to bilo bitno kako bih prikazao te godine, a to je kraj 70-ih, i da bih prikazao svoj rodni grad, Malagu. Razmišljanje o onome što sam sada započelo je u Malagi. Ovim filmom suprotstavio sam se razmišljanju većine ljudi koji misle da je vrijeme odrastanja bilo idilično i da smo svi bili sretni. Nije bilo tako za mene. Za mene su to bile zbunjujuće godine, paranoične, otkrivao sam različite svjetove, otkrivao sam žene, seks, prijateljstva, izdaje, i nisam bio siguran želim li postati glumac. U mojoj obitelji otac je bio policajac a majka učiteljica i ja sam se pitao je li ispravno željeti biti glumac. Kada sam pročitao knjigu Antonija Solera, kojeg poznajem još od 1976., shvatio sam da u rukama imam nešto što će me pokrenuti prema snimanju ovog filma. On je u svoju knjigu prenio sve one osjećaje koje sam imao u sebi i koje sam pokušavao prenijeti na papir pokušavajući napisati scenarij, ali u tome nikada nisam uspijevao onako kako je to on napravio. Antonio je to hrabro napravio, njegov stil pisanja je vrlo poseban, opor. To mi se toliko svidjelo da sam već na 35. stranici knjige znao da će mi snimanje filma prema toj knjizi donijeti puno problema, ali sam ga želio snimiti.

NACIONAL: Izgleda da ste godinama tražili način da snimite ovaj film. Koliko ste vremena potrošili na njega?
- Uvijek kažem da za svaki film postoji vrijeme kada on treba nastati. Knjiga je objavljena prije tri godine i, pomalo iznenađujuće, osvojila je te godine sve najvažnije nagrade u Španjolskoj. Kada smo se upoznali 1976., Antonio Soler je bio vrlo sramežljiv, a i danas je takav. Prišao mi je i rekao: “Želim ti reći nešto na što mi se ljudi stalno smiju.” Pitao sam ga što je to, a on mi je odgovorio da želi biti pjesnik. Ja sam na to rekao: “Ja ti se neću smijati jer ja želim biti glumac.” Potom smo se obojica počeli smijati. Tako smo jedan drugome dopustili da sanjamo da bismo se 30 godina poslije, nakon što smo i ja i on ostvarili svoje snove, s knjigom i filmom osvrnuli na dane kada smo samo sanjali. Ovim filmom govorim i o smrti, ne tjelesnoj, iako i toga ima u filmu, nego o godinama koje su nestale, umrle. Govorim o tome kako prelazak iz adolescentnih godina u godine kada postajete ozbiljni i odgovorni može biti bolan. U tim trenucima shvaćamo da ćemo svi mi imati drukčije živote. Ova knjiga nije uputa za ponašanje u životu. Vidjeli ste u filmu da Miguelito, glavni lik, stalno drži u rukama Danteovu “Božanstvenu komediju” misleći da treba prolaziti kroz život onako kako je to Dante napisao. No život mu je rekao da to tako neće ići. Miguelito je zaljubljen u Luli koju, zbog knjige, zove Beatrice, ali mu ona objašnjava da nije Beatrice i ne može se tako ponašati. I ta scena seksa u sobi s dva para mladih ljudi govori o tome. U toj sceni nije toliko bitan seks nego Miguelitovo otkriće da njegova djevojka Luli nije njegova projekcija nego seksualno biće zbog čega Miguelitov mozak eksplodira zbog paranoje, ljubomore i svega ostaloga.

GODINE ODRASTANJA Prekrasna Maria Ruiz, na slici s Banderasom, glumi glavnu žensku ulogu u filmu 'Summer Rain', predmet seksualne želje svojih vršnjaka NACIONAL: Scene seksa u ovom filmu su prekrasno snimljene, ali nas zanima kako ste uspjeli ne prijeći tanku granicu i ući u vulgarnost?
- Prvo su se glumci trebali pouzdati jedni u druge. Većini njih ovo je bio prvi nastup pred kamerama, bili su neiskusni. Za početak, sve sam ih skupa odveo u Malagu mjesec dana prije početka snimanja nastojeći da kroz druženje postanu grupa prijatelja. Nakon prvih dana snimanja napravio sam nešto što sa mnom kao glumcem nitko nije učinio. Odlučio sam ih uvesti u proces nastajanja filma. Odveo sam ih u sobu za montažu i prikazao sav materijal koji smo snimili prvog tjedna. Mogli su vidjeti sebe i razgovarati sa mnom o svemu snimljenom. Nisam od onih redatelja koji ne dopuštaju glumcima da vide snimljeni materijal. Upravo suprotno, smatram da glumac mora istražiti samog sebe, suočiti se sa sobom na platnu. To je teško, ali glumac to mora napraviti, mora vidjeti kako izgleda, te na taj način izmjeriti količinu emocija koje pokazuje na filmu. Zato mislim da smo u početku odradili najteži dio posla. Zatim smo jako mnogo razgovarali o filmu. Očito je da nisam snimao film razmišljajući o tome koliko će zaraditi na kinoblagajnama. Film je vrlo kompleksan i težak za publiku. Ovaj film je poput pjesme koja ti ne daje sve odgovore. Svaki gledatelj mora naći nešto osobno u ovom filmu, mora se na osobnoj razini povezati s filmom. Ako toga nema, bit ćeš isključen iz filma. Zato film izaziva oprečne reakcije između onih koji ga žele vidjeti još jednom i onih koji ga više ne žele vidjeti. Potpuno shvaćam takve reakcije i nisam ljut zbog toga jer sam već za vrijeme pisanja scenarija znao da će film izazvati takve reakcije.

NACIONAL: Tko je na vas kao redatelja naviše utjecao, čiji vas je rad najviše inspirirao dok ste snimali ovaj film?
- Danas nitko ne može reći da će započeti snimanje filma od nule i da će se odmaknuti od svega do sada snimljenog kako bi snimio nešto najinventivnije do sada. Sve je, na svoj način, već napravljeno i snimljeno. Uvjeren sam da su na mene utjecali svi redatelji s kojima sam do sada radio, ali i redatelji kojima sam se oduvijek divio iako nikada s njima nisam radio. Jednog redatelja posebno volim, to je Bob Foss. On se ne smatra jednim od najboljih američkih redatelja svih vremena, ali je došao na film iz kazališta, jednako kao i ja, i jako mi se sviđa kako je u svojim filmovima prikazivao život. Obožavam način na koji je pričao svoje priče a pri tome je imao neki svoj kazališni stil koji je prenio na film. Posebno se to odnosi na njegove filmove “Lenny” i “Sav taj jazz”. Ti filmovi odražavaju moje vizije života. Budući da sam glumac, meni je u ovom filmu najvažniji bio rad s glumcima. Međutim, od filma “Ludi u Alabami” shvatio sam koliko je važan vizualni dio filma i način rada s kamerom. Slika je bitna, bitno je kako slikom prenijeti na film one dijelove knjige koji se ne mogu ispričati. Ja se toga nisam bojao iako sam u nekim trenucima znao da na neki način mijenjam snimateljsku gravitaciju. Pri snimanju jedne scene rekao sam snimatelju da otvori blendu na 1.9. Svatko tko zna nešto o fotografiji zna da je 1.9 maksimum i moj snimatelj me je upitao zar želim spaliti sliku, a ja sam mu odgovorio “tako je”. Rekao mi je “filmski kritičari će te pokopati zbog toga”, a ja sam ponovo mirno odgovorio “znam”. Isto sam tako tražio korištenje objektiva na kameri koji se ne koriste pri snimanju filmova kako bih dobio apstraktne slike. Nisam želio snimiti film koji je već snimljen, nego onaj koji će se pamtiti.

NACIONAL: Mislite li da su se vaši glumački snovi ostvarili, osobito zato što ste često govorili da želite biti glumac ali ne i zvijezda?
- Ostvario sam i više od onoga o čemu sam sanjao. Zapravo, kao mlad nisam želio biti ništa posebno, samo sam želio pripadati svijetu koji sam cijenio. Nije mi bilo bitno hoću li biti peti glumac u filmu ili statist s kopljem u ruci u madridskom kazalištu. Želio sam biti profesionalac. Život me je gurnuo u neočekivane situacije. U osamdesetima sam susreo Pedra Almodóvara s kojim sam u devet godina snimio pet filmova. On mi je pomogao da proširim vidike, da drukčije razmišljam. Ni njemu u to vrijeme nije bilo lako, tek je počinjao, a ljudi se toga danas više ne sjećaju. Ja se sjećam jer sam bio s njim, putovali smo zajedno po Europi i bili odbijani jer Almodóvarov filmski jezik nije bio prihvaćen u početku. Njegov put do uspjeha bio je vrlo spor i on je doslovce malo-pomalo morao objašnjavati ljudima da je iskren kada stvara svoje filmove. Kada su ga konačno shvatili, odmah su ga proglasili velikim redateljem. Bio sam uz njega kada je probijao granice i znam kako mu je bilo teško. Almodóvar je tada često padao u krize, pitao se je li u pravu ili u krivu kada radi takve filmove. No nastavio je sve dok ga nisu prihvatili.

MELANIE GRIFFITH vjenčala se prije 11 godina s Banderasom a par je ubrzo nakon toga dobio kćer Stelu NACIONAL: Odrastali ste u Španjolskoj u vrijeme režima generala Franca. Jesu li zato vaši snovi bili još snažniji, zbog želje za bijegom iz te stvarnosti?
- Svakako. Snovi su dio svačije intimnosti i nitko ne može zabraniti snivanje. U to vrijeme bilo nam je bitno sve što se događalo izvan Španjolske. Sve što je dolazilo izvana bilo nam je savršeno i nismo znali razlikovati kvalitetu. Sjećam se da sam snimao film u Čehoslovačkoj u vrijeme kada je pala željezna zavjesa. Tada sam zapazio da lokalna ekipa s filma govori odlično engleski. Pitao sam ih kako to da vi, koji ste iz Čehoslovačke, govorite engleski tako dobro. Odgovorili su mi “zato što je to bilo zabranjeno”. Taj neobičan osjećaj imao sam i sam dok sam bio u Španjolskoj. Sada me ljudi pitaju zašto sam snimio film o odrastanju u Španjolskoj a nisam spomenuo flamenco. Napravio sam to zato što flamenco predstavlja mog oca i djeda, sve ono što nisam želio. U sedamdesetima sam želio ono što dolazi iz Engleske, želio sam slušati Beatlese, želio sam sve što je bilo zabranjeno. Kada je Franco otišao, počeli smo razlikovati dobro od lošeg, otkrivati tko smo mi sami. U vrijeme Franca bilo je kao da smo pod nekom anestezijom i sve nam se činilo nekako iskrivljenim, nismo znali što je realno a što nije.

NACIONAL: Rekli ste da vam je otac bio policajac. Je li on bio dio Francova sustava?
- Naravno da je bio. Jednom su me prilikom uhitili nakon kazališne predstave u Malagi i odveli u policijsku postaju gdje me je otac dočekao. Pitao me je što radim u postaji, a ja sam mu rekao kako nemam pojma i kako bi bilo bolje da pita svoje kolege. Viknuo je “otiđi kući odmah” a ja sam mu rekao “vrlo rado, ali ovi tvoji mi ne dopuštaju”. Bili smo uhićeni samo zato što smo igrali djelo Bertholda Brechta. Bio sam uhićen više puta. Sjećam se jedne predstave koju smo igrali na fakultetu u Malagi, prepoznao sam policiju u publici jer su im se šljemovi sjajili. Pustili su da odigramo predstavu do kraja da bi nas uhitili čim se zastor spustio. U pet ujutro su nas pustili iz pritvora. Nisam ja bio neki zatvorenik, u zatvoru sve skupa nisam proveo više od deset sati.

NACIONAL: U Berlin ste došli s još jednim filmom, “Bordertown”, koji se natječe za Zlatnog medvjeda. Vrlo malo glumaca i redatelja može se pohvaliti gostovanjem na jednom festivalu s dva filma.
- To je vrlo naporno. “Bordertown” je sasvim drukčiji film od “Summer Rain”. “Bordertown” je bio film koji je trebalo snimiti kako bi bacio svjetlo na stvaran problem Meksikanki koji pate. Katkad filmovi imaju i takvu ulogu. U tom filmu imam malu ulogu, na snimanje sam potrošio samo tjedan dana. Kada mi je redatelj Gregory Nava ponudio ulogu, morao sam ga odbiti jer sam počeo pripreme za snimanje “Summer Raina”. Pripremao sam se za put u Španjolsku gdje me je čekala cijela ekipa filma i rekao sam mu da ne mogu prihvatiti ulogu. Zatim me je nazvala Jennifer Lopez, ali i nju sam odbio. I tako sve dok jednog dana nisam u svojoj kući naišao na knjigu koju su napravile majke čije su kćeri nestale. U knjizi su se nalazili dijelovi njihovih haljina, uvojci kose, pjesme koje su te djevojke pisale. To me je tako dirnulo da sam rekao “jebi ga, moram prihvatiti ulogu”. Nazvao sam svoju ekipu u Španjolskoj i rekao im da moramo odgoditi početak snimanja. Otišao sam na tjedan dana, snimio svoj dio i jako sam sretan zbog toga. U Meksiku sam snimio sedam filmova, i kada se sve zbroji, u Meksiku sam proveo tri i pol godine. Zato sam svjestan tamošnjih problema. Dakle, moje uloge kreću se od uloge Zorroa i posuđivanja glasa u crtiću Shrek preko “Bordertowna” pa do režije filma “Summer Rain”. Svi oni imaju svoje razloge nastanka. Napravio sam jako puno različitih uloga u svojoj karijeri i jako sam zadovoljan zbog toga. Nikada nisam želio da me prepoznaju kao glumca koji je jako dobar u određenim vrstama uloga jer se volim mijenjati, volim glumiti u komedijama, dramama, volim režirati, glumiti na Broadwayu. Za mene je to osnova glumačkog posla.

NACIONAL: Kada smo razgovarali prije četiri godine, najavili ste kako ćete glumiti Ayrtona Sennu u biografskom filmu o vozaču Formule 1, te da ćete ponovo snimiti film s Almodóvarom. Zašto ti filmovi nisu snimljeni?
- Za film o Ayrtonu Senni mogu “kriviti” svog prijatelja Slya Stallonea. Doista sam trebao glumiti Sennu i još uvijek mislim da bi to bio odličan film. Međutim, u vrijeme priprema za taj film Stallone je glumio u filmu “Driven” s temom o vozaču Formule 1. Film je propao. Nakon toga nitko u Hollywoodu nije želio uložiti novac u film o vozaču Formule 1. Što se tiče Almodóvara, bio je to projekt nazvan “Tarantula” o djevojci koju siluju, ona nakon toga promijeni spol i kreće u potragu za silovateljima. Koliko znam, Almodóvar je potpuno odustao od tog projekta. Ja sam sada usredotočen na Malagu i Andaluziju. Želim pomoći da se ta regija razvije tako da i dalje snimam filmove u tom dijelu Španjolske i tako dovodim financijere iz inozemstva. Namjeravam se preseliti sa ženom i kćeri iz Los Angelesa u Malagu te tamo nastaviti svoju karijeru.

Glumac i redatelj

Antonio Banderas pojavio se prošlog tjedna u Berlinu s dva filma. Prvi je "Summer Rain" koji je režirao ali u njemu ne glumi i koji je prikazan u Sundanceu, dok je drugi "Bordertown" u kojem mu je partnerica Jennifer Lopez i koji je konkurirao za nagradu Zlatni medvjed.

Avanturist i zavodnik

ULOGA ZORROA 1998. godine bio je vrhunac hollywoodske karijere za Antonija BanderasaNakon uspješne španjolske karijere u osamdesetima u filmovima Pedra Almodóvara, Banderas se u devedesetima proslavio ulogama latino zavodnika i avanturista počevši od "Kraljeva Mamba" preko "Zorroa", "Ubojica", "Desperada", "Evite", "13. ratnika" i "Fride" koji su ga učinili slavnim.