Kao čovjek koji sam piše knjige ili tumači djeci one koje su napisali drugi, radujem se gripi. Sezonska epidemija ove bolesti jedino je vrijeme kad ljudi masovno čitaju knjige. Puno prijatelja reklo mi je da su posljednju knjigu pročitali kad su imali gripu. E sad, možda upravo zato što se radujem, prošlog me tjedna uhvatila gripa žestoko. Kao za kaznu. I što da radim? Naravno, čitam. I to stare knjige. Tako mi je, ne znam koji put, dopao u ruke Kunderin “Oproštajni valcer“. Ima neke smiješne patetike u tome što, kad god sam bolestan, čitam “Oproštajni valcer“. A u Nacionalu sam našao tragikomičnu storiju o sudskom dokazivanju očinstva petomjesečne kćeri pokojne Anne Nicole Smith, prsate plavuše kojoj se ostvario američki san pa je od provincijske konobarice postala seks simbol, a zanimanje sponzoruše dovela do apsurda udavši se za devedesetogodišnjeg metuzalema s milijardama na računu. Po ovoj se paradigmatskoj personi može dobro vidjeti kako je opasno kad se snovi ostvaruju. Onda takav san i završi u snu od prekomjerne doze tableta za spavanje. I odjednom mi se učinilo kako su Kunderin svijet iz romana i onaj iz sudnice na Floridi nepovratno udaljeni, štoviše, na neki način obrnuti. Na početku Kunderina romana jedan od glavnih likova, poznati trubač Klima, sretno oženjen, s užasom shvaća da je napravio dijete medicinskoj sestri s kojom je spavao usput, za vrijeme jednog gostovanja u toplicama.

U preostalim poglavljima Klima pokušava nagovoriti medicinsku sestru na abortus jer je siguran da to nije njegovo dijete. Svesrdno ga podržavaju članovi njegova orkestra, dobri i solidarni prijatelji, koji su čak spremni pred sudom izjaviti da su svi te večeri spavali s tom jadnom medicinskom sestrom. Eto, to je u drugoj polovici 20. stoljeća bila normalna situacija. Dokazivanje očinstva da bi ga se odreklo. Očinstvo se i danas dokazuje manje-više zato što ga se netko želi odreći, ono je nerijetko sudska činjenica, kao oblik kriminala. Nešto za što si nevin dok ti ne dokažu. Zadnju riječ u tome, ima, dakle, sudac. On dosuđuje zakonsku odgovornost i alimentaciju, čega se dobar dio muškaraca panično boji. E pa sad, u slučaju Anne Nicole Smith imamo obrnutu i naoko zabavnu situaciju: pet dobrih ljudi bori se sudski za očinstvo kćerkice žene koja je bila udana za milijardera. Jedan odvjetnik, jedan fotoreporter, jedan princ, dva tjelohranitelja, a kao šesta mogućnost spominje se mrtvi muž čija je sperma bila zamrznuta. Fali još samo Jerry Lewis. Život ove dame stvarno je bio kao bajka na kvadrat. U normalnim bajkama djevojka se na kraju udaje za princa ili za bogataša. Anna Nicole imala je obojicu. Ovih će pet časnih muškaraca javno i otvoreno stati pred sud i izjaviti: “Časni sude, ja sam otac.“ Bi li to isto učinili da je Anna Nicole i dalje siromašna striptizeta i da se njenoj petomjesečnoj Dannielynn ne smiješi 89 milijuna dolara nasljedstva? Pitanje je, naravno, smiješno je su stvari samorazumljive do boli. Pet očeva male Dannielynn, kao pet lica koja traže jack pot svoje ništavne egzistencije, simptom su posve drukčijih odnosa nego što ih je opisao Kundera u romanu “Oproštajni valcer“. On je pisao o ljudima koji još uvijek imaju nekakve ideale, makar se taj idealizam uspostavljao kao suprotnost vladajućoj ideologiji. Idealizam koji je nastajao u polaganom moralnom i političkom rastakanju velike ideje komunizma u zemljama istočnog bloka danas izgleda kao vedri muzejski eksponat.

Kao i sve iz onoga vremena. Boriti se za dijete pred očima, takoreći, svjetske javnosti s punom sviješću da svaki djelić te javnosti zna kako je to zbog novca i isključivo zbog novca, simptom je posvemašnje izgubljenosti u svijetu koji je izgubio ideologiju, a dobio korporativnu pragmatiku. Svijetu koji se iskobeljao iz kandži morala i upao u ralje kapitala. Pitanje je, naravno, što je za čovjeka bolje jer i moral i kapital dovoljno dugo žderu ljudske egzistencije da prema njima moramo biti sumnjičavi. Kad je izvjesna dama, zaboravio sam joj ime, u ustima iznijela sjeme Borisa Beckera i njime si napravila dijete, to je bio svojevrsni presedan u velikoj priči o začinjanju i rađanju, ali priča se više tumačila sudski i moralno, a ne kulturološki. Djeca su danas oružje možda više nego ikad prije. I oružje i oruđe. Rimljani su tako govorili o robovima: oruđe koje govori. Mi danas tako možemo govoriti o vlastitoj djeci: kapital koji kmeči, sere i sisa prst. I oko tog kapitala, upravo zato što može zahvaljujući medicini i genetici imati kontrolirano porijeklo, danas se plete ovaj paradigmatični svjetski proces.

Uostalom, nije li upravo trgovina ljudima fenomen sve izraženiji krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Prodaju se i kupuju poznati sportaši, prodaju se djeca, prodaju se ženske utrobe za nošenje djece i sperma za pravljenje, prodaju se jajne stanice i djeca kao gotov proizvod. No samo dokazivanje očinstva ne bi trebalo biti problem jer danas, s Božjom pomoći, imamo DNK metodu za koju kažu da je precizna i nepogrešiva. Kao, uostalom, i Bog pa mora da je stoga njegovo djelo. Zato su sirotu Annu Nicole mrtvu balzamirali i drže je na hladnom da se ne pokvari. Zbog uzoraka. No zašto nam je Bog dao da DNK metodu izmislimo tek krajem 20. stoljeća, a ne prije početka prvog? Što bi bilo da se sveti Josip prihvatio dokazivanja očinstva jednom takvom metodom? Kako bi izgledala ta DNK? Pitanje možda jest bogohulno, ali je i krajnje zanimljivo. Knjiga o tome da je Isus imao dijete protekle je dvije godine bila svjetski bestseler. Možda bi u nekim nailazećim godinama bestseler mogla biti knjiga upravo o tome kako bi izgledala ona DNK. Kad čitamo priču o Anni Nicole Smith i pet očeva njezina djeteta, ma kako zabavna bila, nužno moramo posumnjati u postojanje bilo kakve božanske klice u ljudskim bićima. Upravo ona potvrđuje tezu da nas komedija, na kazališnim daskama, ali i u životu, čini puno gorima nego što svi skupa mislimo da jesmo.