Objavljeno u Nacionalu br. 590, 2007-03-05

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Debeli, ružni i zli

Kreditima zadužena, radom porobljena, otpadom otrovana i mržnjom zatrovana većina u povorkama automobila koje otplaćuje svojim životom mili na posao da bi ih iskorištavali i maltretirali oni čija je jedina zasluga što su lošiji, bezobzirniji, primitivniji i pohlepniji

Kad bi netko u Hrvatskoj dobio otkaz zato što je crnac, Srbin, Židov, Rom ili žena, stvar bi se pretvorila u skandal i mediji bi se time ozbiljno pozabavili. Svakako možemo biti zadovoljni usporedimo li sadašnji trenutak i svijest o ljudskim pravima te ono što se događalo kod nas u prvoj polovici devedesetih. Javnost je svakako bitno snažnije senzibilizirana za probleme manjina i spolnu ravnopravnost, te smo se u tome, čini se, barem približili nekoj europskoj situaciji kojoj, dakako, i politički i kulturološki težimo. No tu se, negdje u klecavim koracima ove naše tranzicije u kapitalističku zemlju u kojoj kapital i tržište postaju regulatori svih životnih aktivnosti, dogodio i priličan paradoks. Zaštita manjina od nacionalne, rasne i svakojake druge diskriminacije pokazala se politički profitabilnom, dok je zaštita većine postala nevjerojatno manjkava. Pazeći na manjine, što je i potrebno i u redu, zaboravilo se na većinu, što je pak apsurdno. I koliko god da je nezaposlenost jedan od gorućih hrvatskih problema, većinu još uvijek, hvala bogu, čine zaposleni. A upravo su oni izloženi znatnom šikaniranju od poslodavaca. Podatak da je 50-70 posto zaposlenih doživjelo neku vrstu mobbinga na poslu doista je alarmantan i pokazuje nevjerojatnu nebrigu politike, sudske vlasti ili mjerodavnih službi upravo za svoju većinu. Toj većini nisu ugrožena samo radna prava skandaloznom nebrigom o njihovu dostojanstvu u poslu što ga obavljaju, nego i u drugim sferama života. Recimo u zdravstvu. Čekati petnaest dana na vađenje krvi, a šest mjeseci za neku kompliciraniju pretragu, simptom je kolapsa unutar zdravstva za većinu: siromaštva, korupcije i krize struke.


Jedna osobita vrsta nebrige upravo je prošlog tjedna doživjela kulminaciju s tragedijom kraj Karlovačke pivovare. Masovno prikrivanje i prešućivanje notorne činjenice da nas temeljito truju i zagađuju još je jedan oblik eklatantnog gubitka interesa za većinu, one koji u nekom gradu žive, dišu i piju vodu. A stvari su, naravno, direktno povezane. Teška potplaćenost i eksploatacija većine zaposlenih onemogućuje upravo toj većini liječenje u privatnim zdravstvenim ustanovama, a socijalna zaštita je neadekvatna. Ljudi su sve bolesniji jer su zemlja, zrak i voda sve zagađeniji, ljudi sve više grmbače za sve manje novca, a pokušaju li kao anonimni ili siromašni svoja prava potražiti na sudu, gotovo da nemaju nikakve šanse.

Pauperizirani čovjek protiv multinacionalke nema ni na kakvom sudu gotovo nikakve šanse jer nema utjecajnog odvjetnika, a ni svoj adekvatan glas u javnosti. I tako se kreditima zadužena, radom porobljena, otpadom otrovana i mržnjom zatrovana većina kreće našim ulicama u nepreglednim povorkama automobila koje otplaćuju direktno svojim životima, ostavljaju djecu u vrtićima i mile na posao da bi ih ondje iskorištavali i maltretirali oni čija je često jedina zasluga što su lošiji, bezobrazniji, primitivniji i pohlepniji od njih. To vidimo svaki dan pa upravo zato možda i ne registriramo kao problem. Svi imaju kredite, kažemo. Svatko doživi na poslu poneki sukob, kažemo opet. Treba se strpjeti, treba biti sretan što se ima posao. Vidite koliko je nezaposlenih, govorimo. I tako se te kolone kreću našim ulicama od osam ujutro do pet popodne i još se imaju smatrati sretnima jer žive u kakvoj-takvoj Europi koja se, eto, sprema postati još i više Europa kad malo ušminka pravosuđe, policiju, korupciju i ljudska prava.

Imamo se pravo smatrati sretnima što nismo u Albaniji, Eritreji ili Indiji. Frižider je pun, bez obzira na to što je kupljen na kredit, što stoji u kuhinji koja je kupljena na kredit i što je sve skupa u stanu za koji će se kredit otplaćivati krvavo čitavoga života. Ipak se živi, uvijek je nekako bilo i uvijek će nekako biti. Ma koliko sve to podsjećalo na Krležinu najpoznatiju baladu, takav život prolazi pokraj nas a da ga ozbiljnije ne zamjećujemo i ne detektiramo jednu ozbiljnu činjenicu: da je to naš jedini život. A činjenica što nas je u tome većina kao da pomaže da se pomirimo s vlastitim fatalizmom. Treba se dogoditi nešto zaista apsurdno što će nas malo prodrmati. To može biti i naslov u novinama: “Dobio sam otkaz jer sam predebeo“. Gospodinu Tomislavu Jeleniću, koji ima 130 kila, a radio je kao konobar u Medijan baru u Mercatoneu, rekli su: “Predebeo si, ružno te vidjeti. Dobit ćeš otkaz ili potpiši sporazumni raskid ugovora.“ Slučaj gospodina Jelenića simptomatičan je za ovu priču jer on pripada onoj većini zaposlenih koji doživljavaju maltretiranje na poslu, a ujedno je pripadnik osobite manjine koja nije zaštićena kao one druge, razvikanije manjine.

Debeli su, među ostalim, izvrgnuti šikaniranju jer u društvu postoji rašireno mišljenje da su za svoju debljinu sami krivi, pa prema tome mogu snositi posljedice svoje odluke, bile one estetske ili zdravstvene. Nitko ne govori da ljudi imaju pravo na debljinu kao što imaju pravo i na spolnu orijentaciju. Ljudi imaju pravo i na svoju ružnoću i na smiješan hod, na patkaste noge i duge nosove. Međutim, društvo im danas ta prava na priznaje. Priznat će prava crncima i homoseksualcima, ali neće debelima. Ono što je pak najbizarnije jest činjenica da poslodavci Tomislava Jelenića uopće ne kriju zašto je dobio otkaz, čak to iznose i u novinama. To samo pokazuje dokud seže bahatost poslodavaca i njihova svijest o posvemašnjoj zamjenjivosti ljudskih bića. Ljudska su bića u radnome odnosu potrošni materijal i uopće se ne skriva da se na njih tako gleda. Pa dobro, pitam se, otpustili su debelog konobara zato što je “jak“ i zato što se sve treslo dok je hodao, a imaju li što protiv debelih gostiju? Pogotovo ako ti gosti imaju debele novčanike? Što bi se dogodilo, recimo, kad bi svi oni koji po odnosu visine i vlastite težine izračunaju da spadaju u pretile, bojkotirali Medijan bar u Mercatoneu? Bojim se da bi vlasnici sa zebnjom otkrili da to baš i nije manjina.

Vezane vijesti

Kusturica između Emira, Nemanje i Sarajeva

Kusturica između Emira, Nemanje i Sarajeva

Filmski redatelj Emir Kusturica, koji je svoje najvažnije i najuspješnije filmove vezao za Sarajevo, pokušava obnoviti komunikaciju s ljudima u svom… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika