Najprije sam rodila sina, pa kćer. Moja je sreća bila neopisiva. Ljubila sam mala stopala onako kako to danas rade mame koje na ekranima reklamiraju dječja ulja, njuškala kosicu, gledala u bezuba usta i jedva čekala da se ispune zubićima, brojila sate bez njih, uživala kad bi mi liječnik produžio bolovanje, vukla se s njima po podu, navlačila pidžamice, gasila svjetlo, palila svjetlo, glumila Crvenkapicu, sve kozliće, mamu kozu veselu, mamu kozu tužnu... Čuvam njihove dječje knjige, mislila sam, kad jednom budem imala unuke, izvući ću stare knjige i opet se uvući u kožu vuka, koze, praščića, bake, lovca... Kad ostarim, sa svojom ću djecom jedino moći razgovarati o njihovoj djeci. Dovozit će mi ih ujutro, odvoziti popodne, često će unučići kod mene prespavati vikendom, opet ću njuškati dječje dlake i uživati u rupicama na laktovima. Prevarila sam se. Moja bi kći mogla biti majka, ali to joj ne pada nakraj pameti. Moj je sin davno trebao biti otac, sigurna sam da o tome uopće ne razmišlja. Ali ako čovjek voli svoju djecu, voli ih i kad ona nemaju svoju djecu. Jednostavno, prilagodite se vremenu u kojem živite. Zato ja, kad želim popričati telefonom sa svojim sinom, najprije otvorim stranicu www.tvorovi.com. Da vidim što se tamo zbiva. Nisam vam rekla, moj sin ima tvora. Njegovo pravo ime bilo je Iggy, mome se sinu to ime činilo prebanalnim za tako fenomenalnu životinju, zato se tvor, govorim vam o pitomom tvoru, lat. Mustela putorius furo, zove Otto von Bismarck. Nisam pitala zašto.

Svi koji žele udomiti takvo stvorenje moraju imati na umu, i to sam pročitala na www.tvorovi.com, da se o njemu treba brinuti sedam do osam godina, razmisliti kamo s njim za dulje odsutnosti (godišnji odmor, bolnica), svakodnevno mu treba posvetiti dva sata, prostore izvan kaveza posebno osigurati jer je Mustela putorius furo jako radoznao, prehrana mora biti kvalitetna, ne puno vlakana, mačji keksići ili posebni keksići za tvorove, treba preuzeti odgovornost za sreću i zdravlje svoga ljubimca. Moj sin je tvora dobio kao poklon od prijatelja koji ima vjevericu. Na zaslonu njegova mobitela možete vidjeti to prekrasno stvorenje u šalici za kavu. Otto von Bismarck ima svoj kavez, u njemu tube za uvlačenje, uskoro će mu stići viseća ležaljka. Saznala sam da se tvora ne smije prečesto kupati, samo nekoliko puta godišnje, postoji poseban šampon za tvorove, moj ga sin drži u svojoj kupaonici. Dok sam bila neuka, mislila sam da tvorovi smrde. Na www.tvorovi.com piše da nije tako. “Poznati ‘ispušni plin’ koji se povezuje s tvorovima nije tako strašno smrdljiv. Uobičajeno ga ispušta u tučnjavi ili kad se životinja jako prestraši, a u manjim količinama i kod prevelike stimulacije (npr. uživanja pri maženju). Količina neugodnog mirisa slična je ljudskom ‘ispušnom plinu’.“ Posebno mi se učinila zanimljivom opaska, “najbolje ako im umjesto kaveza za boravak i igranje namijenite sobu.“ Inače, Mustela putorius furo košta 200 eura, nisam uspjela doznati koliko košta kavez ni trasporter u kojem se tvor nosi kad se odlazi u goste. Otto von Bismarck jako mnogo spava, uvijek u kavezu, jer se svaki put kad se probudi pokaka i popiša. Kad to obavi, moj mu sin otvara vrata kaveza, onda oni trče po njegovoj garsonijeri. Sve znam o Ottovim zubićima, prekrasnim, živim očima, vitkom tijelu, fenomenalnoj inteligenciji, ne želim vas time zamarati. Sretna sam da postoji tema o kojoj mogu govoriti sa svojim sinom. Često nazovem i svoju kćer. Uvijek prije razgovora otvorim forum.zekoiprijatelji.com.

Zečica moje kćeri zove se Heidi Esmeralda, jednom je njena fotografija bila na Net.hr, a zamorac kojem je Heidi Esmeralda kao mama zove se Loco Gonzales. Danas je Heidi, oko devet ujutro, dugo prala Gonzalesa, onda je prala sebe, stajala je na stražnjim nogama, moja majka ju je jučer krišom od moje kćeri hranila bombonima za zečeve, zato Heidi danas ima proljev, zbog toga me kći nazvala jutros u pola deset. Heidi najviše na svijetu voli jesti keksiće, mrkvu, ananas i banane. Ne voli biti u kavezu, kaki i piški po cijelom stanu, ali to je normalno. Loco Gonzales je autističan, ne izlazi iz kaveza. Ipak ga svi vole. Često na stranici o zečevima i prijateljima pročitam nekoliko topića da bih kćeri bila bliža. Jutros sam naletjela na topić “Što me danas rastužilo?“ Jedna je cura napisala: “Činjenica da živim u zemlji s toliko prirodnih potencijala i hrpom kretena koji uništavaju svaku pomisao na normalan život.“ Druga je napisala: “Danas me rastužilo to što su se skupljale pare za nezbrinutu dječicu, naš razred je, ja mislim, najmanje skupio, samo 130 kuna, kad od toga oduzmeš mojih 30, znači 100 kuna na 27 učenika... Živi užas... Znam da je bio vikend i da se nema, ali to se daje jednom, dvaput na godinu, i još k tome, maturanti smo... Žalosno...“

Baš žalosno, rekla je moja kći, ako dobijem plaću, kupit ću bijeloga zeca, ima crvene oči, vidjela sam ga u pet šopu, baš mi je govorio, uzmi me, uzmi me! Moram ići vetu, Esmeraldin proljev nikako da stane... Vet je veterinar.Oprostite, zvoni mi telefon. Zvao me muž. Već šesti put danas. Petra Krešimira boli prednja, lijeva nogica. Gdje leži Petar, pitao me muž. Na žutoj fotelji. Dobro, ne tjeraj ga, ako i grebe kožu, grebe jer mora, znaš da je lud ako mora ležati na svojoj dekici i fotelji koju ne voli, u frižideru mu je čista puretina, ne muči ga mačjom hranom, ne puštaj ga van, popodne idemo vetu. Danas je petak. Ovoga ću časa otići u sirotište i uzeti k sebi malu Maju koju već tjednima gledam izdaleka. Večeras ću je okupati, češljati joj crnu kosicu, skuhati čokolino, a sutra ćemo otići u grad u kupovinu pa na picu. Skupa ćemo biti do nedjelje poslijepodne. Baš me briga što će svi u mojoj porodici misliti da sam totalno luda.