Ante Babaja u svom dokumentarcu U prosincu 1999. kolega Vladimir Sever i ja vodili smo iscrpan biofilmografski razgovor s tada 72-godišnjim klasikom hrvatske i jugoslavenske kinematografije Antom Babajom u njegovu prostranom stanu na Zrinjevcu. “Čitao sam negdje da Antonioni snima, a ima 87 godina, i zastidio sam se“, rekao je tada Babaja, “da barem nešto počnem, da ne sjedim ovako izgubljeno, da nešto barem vježbam...“ Nekoliko godina poslije, Babaja je prestižan stan u strogom centru Zagreba zamijenio skromnom sobicom u domu za starije i nemoćne osobe, no ta ga promjena nije psihički satrla. Uostalom, kako svjedoči niz njegovih filmova, on je mnogo godina prije znao sve o egzistencijalnoj praznini i besmislu, pa i o tada naizgled dalekoj starosti koja ih dodatno podcrtava. Umjesto da se prepusti depresiji, jedan poklon pružio mu je neočekivanu priliku da se prvi put nakon 1992. i filma “Kamenita vrata“ kreativno aktivira i ispuni čežnju koju nam je otkrio onog prosinca na Zrinjevcu. Njegov bivši student Tomislav Jagec, danas voditelj filmskog programa u zagrebačkom KIC-u, darovao mu je miniDV kameru, sredstvo ostvarenja nevjerojatne slikopisne demokratizacije, čiji se digitalni zapis doduše ne može nositi s teksturom filmske slike nekadašnjih superosmica, a kamoli šesnaestica, ali je zato kudikamo praktičnije i tehnički učinkovitije. Tako je i Babaja, unatoč visokim godinama i infarktima koje je pretrpio, s lakoćom svladao “abecedu“ snimanja miniDV kamerom kojoj nije neophodno ni dodatno osvjetljenje ni vanjski mikrofon da bi postigla tehnički prihvatljivu razinu slike i zvuka. Počeo je snimati vlastito bivstvovanje koje se uglavnom svodi na boravak u domu i redovite odlaske na razgovor s prijateljima u kavanu hotela “Dubrovnik“, a onda i odlučio, uz podršku Tomislava Jageca i svog omiljenog snimatelja Gorana Trbuljaka, krenuti u pustolovinu kreiranja dugometražnog dokumentarnog filma. U 80. godini, svečano otvarajući festival Zagreb dox, a odmah zatim krenuvši s njime u ograničenu kino-distribuciju, Ante Babaja predstavio je javnosti svoj prvi dugometražni dokumentarni film “Dobro jutro“.

Rod dokumentarnog filma odigrao je veliku ulogu u Babajinu filmskom razvoju. Njegov nagrađivani debitantski film iz 1955., “Jedan dan na Rijeci“, bio je tzv. aranžirani dokumentarac, a prijelomni film cjelokupna njegova opusa, znamenito “Tijelo“ iz 1965., za koje sam autor kaže da mu je bilo kupka pročišćenja, spoj je dokumentarca i eksperimentalnog filma.
Tim ostvarenjem Babaja je napustio dotadašnje igralačko-satirične alegorije, među kojima je polučio i neke sjajne kratke igrane filmove poput “Lakta“ i “Pravde“, te dugometražni debi “Carevo novo ruho“, da bi u rijetko viđenom spoju poetičnosti i naturalizma (uključujući otvaranje filma snimkom ljudske lubanje u negativu te eksplicitni prizor rađanja djeteta, što je u ono doba bio raritet u svjetskim okvirima) gledateljima u lice sasuo istinu ljudske egzistencije. Istinu, tu nit vodilju cjelokupna Babajina filmskog stvaralaštva, jasno su svjedočili i “Breza“ te “Mirisi, zlato i tamjan“, naturalističko-groteskni vrhunci hrvatskog crnog filma, proizišli iz iskustva “Tijela“. U njima se jasno oblikovala pozicija senzibilnog, usamljenog i izdvojenog pojedinca na udaru opresivnog mediokritetskog okružja, rada biologije i općeg egzistencijalnog ništavila, pozicija koju je Babaja možda najpotresnije izrazio snimajući sirotog magarčića koji stoički podnosi maltretiranje samoživih turista u eksperimentalnom dokumentarcu “Plaža“ iz 1966. Pritom nije suvišno zamijetiti suosjećanje koje je u tom filmu iskazano prema patnji životinje, tako suprotno nedavnim iskazima podrške “uvaženih stručnjaka“ artistički anakronom performansu Vlaste Delimar u kojem se ubojstvo pijetla pravda tobožnjom umjetničkom slobodom; na umjetničku slobodu, međutim, moglo bi se pozvati isključivo u slučaju da je žrtva bio čovjek, “ionako osuđen na smrt“ (recimo, netko od brojnih Kineza koji iščekuju pogubljenje), jer to bi doista bio revolucionaran čin performerske umjetnosti koji sebe sama opravdava. Vratimo se Babajinu novom filmu “Dobro jutro“. Riječ je o ostvarenju koje prije svega problematizira preostalo vrijeme življenja. Nesmiljeno pokazuje njegovu dominantnu besadržajnost i nemoć pred rutinom i dosadom, nemoć kojoj uslijed biološke iscrpljenosti više ne preostaje ni prostor potencijalnog izbavljenja, trajnijeg osvježenja otkrivanjem novih prostora i bića.
Dakako, svagdje i uvijek čovjek je suštinski ispražnjen stranac, ali tjelesna potentnost i s njom povezane mogućnosti prostornog dinamizma hrane duh te egzistenciju bar na površini čine raznovrsnijom, dajući joj makar privid elementarnog smisla i nade koja je dragocjena usprkos svojoj iluzornosti. Biološko usahnuće, međutim, drastično reducira prostornost egzistencije, čineći vrijeme postojanja užim a težim, o čemu film jasno svjedoči. “Dobro jutro“ je i film o snimanju filma s kojim se u novim uvjetima suočava slikopisni klasik koji kreće ispočetka, poprimajući karakteristike entuzijastična filmskog amatera što se prije svega igra s kamerom, nadajući se da će iz svega ispasti i nešto ozbiljnije.

Pa koliko je umjetnički ozbiljan Babajin film naposljetku ispao? Nesumnjivo, on sadržava nekoliko izvanrednih prizora, poput svjedočenja nemogućnosti starice da otvori vrata svoje sobe jer je pala na pod i više se ne može pridići, ili kratke scene autora i njegove kćeri u kojoj je sakupljeno toliko emocija i značenja da bi se o njoj mogao napisati čitav esej. Sama završnica u kojoj Babaja najavljuje vlastiti kraj vrlo je moćna i jasno je da pred sobom imamo rasnog autora, međutim, film kao cjelina ipak ne opravdava svoje dugometražno trajanje. Previše je u njemu praznog hoda i ponavljanja, pa se mjestimice događa da djelo koje dominantno govori o rutini i praznini življenja i samo postane repetitivno i prazno, usto opterećeno težnjom da se u nj uklope inserti iz što većeg broja Babajinih filmova, što rezultira povremenom asocijativnom nategnutošću.

Ante Babaja nije dosegnuo domete neočekivano svježe i erotične priče svog uzora Antonionija iz izvrsnog omnibusa “Eros“ koji je talijanski veteran 2004. ostvario sa Stevenom Soderberghom i Wong Kar-waijem, ali ostaje nedvojbenim da je “Dobro jutro“, poput “Munje iznad vode“ Nicholasa Raya i Wima Wendersa, iznimno važan autobiografski dokument o jednom od najvećih sineasta koje je Hrvatska imala i, srećom, još ima. Za razliku od Babajina filma, razvikani američki dokumentarac s igranim ulomcima “Koji k.... uopće znamo“ razočaravajuće je djelce koje polazi od revolucionarnih spoznaja kvantne fizike i pokušava ih demonstrirati i primijeniti na raznim područjima - od neurologije i psihologije do teologije, ali završava u banalnoj promidžbi koncepta pozitivnog mišljenja. Filmom defiliraju brojni doktori znanosti, redom radmanovski pomaknuti osobenjaci, međutim, manje u smislu znanstvene nekonvencionalnosti i razigranosti, a više ostavljajući dojam šarlatanstva. To vjerojatno, u većini slučajeva, nije njihova greška, nego posljedica tendenciozne koncepcije redateljsko-producentske trojke koja nevjerojatnu mnogostrukost i neuhvatljivost bića i univerzuma, mnogostrukost koju navodno afirmira, svodi na jednu jedinu dimenziju u kojoj je “svatko od nas Bog“. Zašto?

Jer vlastitim mislima možemo neograničeno mijenjati sebe i svijet oko nas, i zapravo, ako to doista svakom česticom svog bića povjerujemo, poput Krista ćemo po vodi hodati. Ako se pritom utopimo, to će samo biti znak da nismo dovoljno vjerovali. Znatnim dijelom “Koji k.... uopće znamo“ newageovski je obračun s postojećim religijama, igrani dijelovi s oscarovkom Marlee Matlin prozaična su ilustracija iznesenih promišljanja, a činjenica da filmom dominira spiritualistica J.Z. Knight, samozvana inkarnacija tisućama godina starog mudraca s Atlantide, dovoljno govori o njegovoj vjerodostojnosti, pogotovo ako znamo da su mu autori učenici dotične gospođe. Možda se varam, ali mislim da bi se Niels Bohr okretao u grobu da vidi ovo čudo od filma, kojem se ipak mora priznati dinamičnost strukture i ritma.