Objavljeno u Nacionalu br. 590, 2007-03-05

Autor: Nina Ožegović

EKSKLUZIVNO: KARINA SLADOVIĆ

Slikarica koja izlaže u korzetu i čarapama

KARINA SLADOVIĆ, zagrebačka akademska slikarica, koja je na svojim slikarskim putovanjima obišla cijeli svijet, predstavila je prošlog tjedna u Muzeju Mimara u Zagrebu svoju raskošnu monografiju

Slike Karine Sladović obiluju egzotičnim prizorima s njenih brojnih putovanja, a slikane su jarkim bojamaSlike Karine Sladović obiluju egzotičnim prizorima s njenih brojnih putovanja, a slikane su jarkim bojamaKarina Sladović (42), jedna od najtalentiranijih i najmaštovitijih zagrebačkih grafičarki i slikarica, priznatija u svijetu negoli u Hrvatskoj, promovirala je prošlog tjedna u Muzeju Mimara monografiju “Fantastični svjetovi”. Raskošnu monografiju od 200 stranica, ilustriranu crtežima, grafikama, akvarelima, uljima i keramikom iz svih faza njezina rada, napisala je jedna od najpoznatijih povjesničarki umjetnosti Ivanka Reberski, bivša ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti. Na promociji se okupilo neuobičajeno puno ljudi što govori o velikom zanimanju za rad Karine Sladović. Naime, prati ju reputacija, kako drži Ivanka Reberski, “grafičarke briljantnog rukopisa na razini renesansnih gravera”, te “slikarice autentične osobnosti”.

O Ivanki Reberski Karina Sladović kaže: “Njezin pristup je bio slojevit i poseban. Bila je vrlo zadovoljna mojom zadnjom izložbom ‘Sva čuda svijeta’ održanom potkraj prošle godine u Muzeju Mimara, na kojoj sam izložila ulja na platnu veličine 1,5 x 1,20, pa u monografiju nije uvrstila neke moje vrlo poznate crteže i grafike. Umjesto njih izabrala je ulja zaključivši da se na njima očituje moja umjetnička zrelost i u slikarstvu. Mene uvijek svrstavaju u ladicu ‘grafičarke koja predstavlja Hrvatsku u inozemstvu’ iako se od 90-ih bavim uljima. Tako smo u monografiji obradili moja četiri različita likovna izraza: grafiku, crtež - akvarel i tuš, keramiku i ulja.”

Karina Sladović ima vrlo ekspresivnu likovnu poetiku, iz koje izviru snažna emocionalnost i strastvenost, pršte boje, a energija privlači gledatelje neodoljivom snagom. Ona oslikava “fantazmagorična priviđenja i poetska snoviđenja”, kaže Ivanka Reberski, fantastični svijet nalik na Tolkienove junake iz međusvijeta, kosture i žrtve rata, gradske vedute, zatim ribe, ptice i neobične životinje, horoskopske znakove inspirirane putovanjem po Kini, žensko tijelo među falusoidnim oblicima. Zbog snažna naboja kupci su njezinih slika “uglavnom mlađi ljudi, većinom intelektualci, koji žive za moje slike, a ja se i kasnije volim družiti s njima”.


Karina Sladović upoznala se s Ivankom Reberski na svojoj samostalnoj izložbi “Na mom putu smrt me prati i svira”, 1991. u MGC-u, današnjim Klovićevim dvorima, na kojoj je izložila ulja s ratnom tematikoma iz ciklusa “Oči istine”. Imala je 25 godina i upravo se iz Pariza vratila u Zagreb, “jer nisam željela čuvati dupe dok u Hrvatskoj bjesni rat”. Budući da joj je majka iz Dubrovnika, a otac iz Vukovara, u obitelji je imala mnogo žrtava. Na slikama je opisala rat u Hrvatskoj - scene smrti, kosture, rogate likove i jezive vizure.

“Pariz je radikalno promijenio moj odnos prema umjetnosti - otkrila sam snagu i važnost boje i slobodu izraza”, objašanjava. “Na rat sam reagirala promjenom stila: od minuciozne grafičarke postala sam ekspresivna ratna slikarica, koja s kapljicama boje opisuje ranjene životinje, pucanje, smrt. Izložba je bila šokantna, ljudi su bili zatečeni jer su htjeli poetičnu sliku rata i gotovo se nikome nije svidjela, osim Ivanki Reberski, koja je dmah odabrala nekoliko radova da predstavljaju Hrvatsku na izložbi angažirane umjetnosti u Meksiku. I od tada prati sve moje faze. To je za mene najveći dar”.

Karina Sladović je dosad imala 100 samostalnih i 200 grupnih izložbi, a na prestižnim svjetskim biennalima grafike i crteža u Švedskoj, Poljskoj, Japanu i Južnoj Koreji dobila je sedam diploma i nagrada. Među njima se ističu dvije - za najtalentiranijeg umjetnika svijeta za akvarel “Skočibuha” i za najboljeg crtača svijeta za “Mjehurić plavičaste sapunice”, koje je dobila 1997. u Stockholmu na dva različita međunarodna biennala. U Južnoj Koreji je 2004. proglašena jednim od 100 najboljih svjetskih umjetnika zahvaljujući bakropisu “Znakovi u kretanju” koji je reproduciran na naslovnici monografije.

“Na tim zložbama bilo je jako zanimljivo, posebno u Južnoj Koreji i Japanu”, nastavlja Karina Sladović. “Moja prijateljica Mirjana Klarić, udana za Kineza, zamolila me da ilustriram njezinu kinesku kuharicu ‘Okusi Kine’ kako bi njezino dijete kroz hranu zavoljelo tu zemlju. Tada sam dobila poziv za izložbe u Južnoj Koreji i Japanu i kako sam bila u ‘kineskom filmu’ napravila sam ciklus s motivima kineskog horoskopa. To ih je iznenadilo: netko s drugog kontinenta razmišljao je o njihovoj tradiciji, a zatim je te znakove likovno obradio pa su me nagradili”.

Karina Sladović postavila je 2003. krevet u Galeriju Matice hrvatske u Zagrebu i na njemu čitala svoju poeziju najprije u korzetu, a  potom i bez njegaKarina Sladović postavila je 2003. krevet u Galeriju Matice hrvatske u Zagrebu i na njemu čitala svoju poeziju najprije u korzetu, a potom i bez njegaKarina Sladović potječe iz obitelji plemenitaša i intelektualaca. Svi njezini preci bili su doktori znanosti, kaže, i pokopani su u prvim redovima na Mirogoju, uz arkade. Njezinu pratetu je portretirao veliki slikar Vlaho Bukovac. Roditelji Anđelka i Veljko Sladović bili su arhitekti, poznati po kapitalnim objektima koje je otvarao predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip Broz Tito, primjerice, hidroelektranu Đerdap. Sestra Marina Sladović je uvažena liječnica. Umjetnica kaže da se kod nje dogodio neki pomak: nije imala smisla za matematiku i fiziku, iako je po odluci roditelja morala pohađati klasičnu gimnaziju. Danas joj se čini da je tokom školovanja “bila uškopljena”.

“Od najranijih nogu pokazivala sam veliki talent za crtanje”, kaže. “Nisam voljela štrebati, osjećala sam se kao u pretijesnom kaputu. Odrastala sam uz tatine boje i kistove, on je također slikao, pa kad su roditelji uočili moj talent kupili su mi boje i pustili me da se zabavljam. Moji profesori često nisu vjerovali da sam sama nacrtala svoje slike pa sam ih morala iznova crtati u školi. Marljivo sam radila i mislim da me je samo rad doveo do svih priznanja. Danas ima puno ‘umjetnika’, no kod pravih umjetnika odmah se osjeti dugogodišnji naporni rad, čak i kad povuku običnu liniju.”

Nakon mature upisala je iz drugog pokušaja nastavnički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti. Roditelji su joj bili, kaže, strogi i željeli su je odvojiti od umjetnosti, tako da je upisala i Pravni fakultet. Odatle je pobjegla kad je vidjela “te silne knjižurine”, a profesor i umjetnik Rudi Labaš, koji je predavao crtanje akta, kao jednu od najboljih crtačica na Akademiji usmjerio ju je na grafiku. Baš u to vrijeme iz Pariza se vratila proslavljena grafičarka Dubravka Babić i Karina Sladović je diplomirala u njezinoj klasi kao najbolja studentica.

“Učenje s Dubravkom Babić bila je za mene velika likovna avantura i snažno iskustvo tako da sam odjednom bila katapultirana u svijet umjetnosti. Ostali profesori su mi bili Eugen Kokot, Ivica Šiško, Miro Vuco i drugi. Čak je nekoliko mojih studentskih radova predstavljalo Hrvatsku na svjetskim biennalima grafike, primjerice, grafika ‘Vrt’ s kojom sam diplomirala. Bila sam prva studentica čije je radove izabrao današnji ministar kulture i veliki kolekcionar Božo Biškupić za grafičku mapu. Do tada je radio samo s provjerenim imenima kao što su Ivica Šiško, Dubravka Babić i drugi, a tada se odlučio za nepoznatu studenticu.”

Govoreći o hrvatskom tržištu umjetnina, Karina Sladović je rekla kako je ono preplavljeno lošim slikama i da u Zagreb stižu kontingenti jeftinih kineskih slika, koje ljudi masovno kupuju jer su željni da nečim dekoriraju stanove. A s druge strane, kaže, neki naši umjetnici drže visoke cijene tako da su njihovi radovi teško dostupni prosječnim građanima. Tvrdi da ne zarađuje puno, iako uvijek radi samo s najkvalitetnijim materijalima i tehnikama.

“Ako slika ne govori ništa, onda je puka dekoracija”, kaže. “Za mene je prava umjetnost ona koja emanira neku poruku, znači, odraz je nekog duševnog stanja umjetnika, koji je nešto duboko u sebi proživio i onda u grču i zanosu to iskustvo prenio na platno. Ispod tih slika ljudi primaju goste, vode ljubav, objeduju i druže se s drugim ljudima i nije svejedno što im umjetnici poručuju iz ateljea. Ja ne želim da moja slika samo pokriva zid u nečijem stanu. Želim da ti ljudi žive s mojom slikom.” Karina Sladović priznaje da je kao dijete arhitekata često bila na putovanjima sa svojim roditeljima tako da je i njoj “ušlo u krv” da mijenja podneblja. Tako se dogodilo da je svoju ljubav prema putovanjima utisnula u svoju umjetnost. Proputovala je pola Azije i Afrike, Južnu Ameriku i u svim tim zemljama prikupljala je inspiraciju. “Putovanja su mi potrebna jer na jednom mjestu gubim žar”, kaže. “Kad se vratim i sjednem ispred štafelaja vraćaju mi se sve te neobične, egzotične scene i susreti s ljudima drugih rasa, vjera i kultura, i onda ih na nadrealan način pretočim u umjetnost. Kad sam se vratila iz Egipta, ruke su mi bile pune skarabeja, ibisa, božice Bastet, s puta po Indiji sjećala sam se ašrama Sai Babe, hinduističkih bogova, ganeshe... U Južnoj Africi bila sam očarana životinjama. Ponegdje sam koristila i figuraciju, no uglavnom je to doživljaj boja i životnog ritma tih dalekih zemalja. Dakle, dajem nešto svoje i uzimam nešto iz tih drevnih kultura i tradicija. To je zapravo hibrid mog doživljajnog svijeta i njihove tradicije.”

Na pitanje koje je putovanje bilo presudno za njezinu umjetnost odgovorila je bez razmišljanja: “Pariz me obilježio. Kad sam prije 20 godina prvi put došla u Pariz, zaprepastila me neizmjerna umjetnička sloboda u tom gradu. Bila sam oduševljena živošću, koloritom, energijom koja je prštala iz tih slika, afričkom umjetnošću. U Pariz su se tih godina slijevali brojni umjetnici iz bivših francuskih kolonija i grad je bio pun egzotike - u totalnom kontrastu sa sivilom Zagreba u kojem je počinjao rat, a ljudi su bili depresivni. Shvatila sam da su u umjetnosti iznimno važni sloboda i spajanje nespojivog. Tada se u meni nešto prelomilo. Unijela sam kolorit u svoju umjetnost, a reakcije su bile vrlo burne. Do tada sam radila crno-bijelo, a kad sam otkrila boju, shvatila sam što mi je nedostajalo. U zagrebački nekrofilski kolorit unijela sam simfoniju boja, koju sam donijela sa svojih putovanja po cijekom svijetu.”

Sun Yia-Ming i Karina Sladović u Parizu, 2002.Sun Yia-Ming i Karina Sladović u Parizu, 2002.U Parizu je bila tri puta, u hrvatskom ateljeu Cite des Arts na obalama Seine; prvo s Davorom Vrankićem, danas svjetski poznatim crtačem. Upoznali su se na apsolventskom putovanju u Španjolskoj i odmah postali bliski. Kad je Karina Sladović vidjela njegove radove, uvelike se iznenadila. Njegov profesor Ante Kuduz usmjeravao ga je prema geometriji, a ona je primijetila njegov veliki talent za figuraciju. Rekla mu je neka krene tim putem jer će jedino tako moći u potpuno izraziti svoj nevjerojatni fantazmagorični svijet. Vrankić ju je poslušao tako da danas njegove grafike vise u njujorškoj MOMI, jednom od najvažnijih muzeja na svijetu.

“Vrankić je u to vrijeme bio malo sklon kapljici, kao i većina nas umjetnika boema”, kaže. “Upravo se u takvim trenucima događalo da su iz nas izranjali, očito pod utjecajem alkohola, neki čudni morbidni svjetovi, vrlo snažni i jaki, koji su možda bili malo nadahnuti maliganima, ali budući da su crtački i tehnički bili dovedeni do savršenstva, pokazali su jedinstveni stil i umjetničku zrelost.”

Karina Sladović zagovara svestranost umjetničkog izraza pa se tako 2003. okušala i u performansu, koji je izvela u galeriji Matice hrvatske. Kaže da je to bio njezin umjetnički eksperiment, možda ne toliko uspješan, ali zanimljiv. U isto vrijeme izlagala je svoje radove iz “pariškog ciklusa”, koje je Ivanka Reberski u monografiji ocijenila kao najbolje u njezinom radu. Tako se predstavila kao provokativna performerica, koja se ne stidi svog tijela, te kao zrela i tehnički savršena umjetnica, koja predstavlja Hrvatsku po cijelom svijetu.

“Kad sam nakon deset godina drugi put boravila u Parizu, srela sam svog bivšeg dečka Davora Vrankića i to je u meni izazvalo veliko previranje”, kaže. “Taj performans je bio moj najveći životni iskorak. Bila sam odjevena u korzet i samostojeće čarape, čitala sam svoju ljubavnu poeziju, zapravo sam jecala opisujući svoju intimu. Navikla sam na samoću svog ateljea, a ovdje je bio uključen i govor polunagog tijela - slobodno i neobično izdanje mene. Na žalost, nisam naišla na odobravanja, vjerojatno i zato što je performans izveden u najkonzervativnijoj galeriji u gradu pa je takva bila i publika. Bio je to preveliki šok za akademike.”

Kaže da je u Zagrebu jako prisutno trendovsko izražavanje u umjetnosti: ako je nešto moderno tada svi rade tim stilom misleći da će moći izlagati u priznatim galerijama i dobro zarađivati. Tvrdi da se nikome nije dodvoravala kako bi dobila izložbu nego je uvijek bila vjerna sebi. Zbog toga je imala mnogo problema, kaže. Čak su i ljudi koji su je poticali i podržavali morali objašnjavati tzv. zagrebačkom establishmentu zašto im se sviđa neki njezin rad.

“Nisam tašta i uvijek radim iskreno, no nemam smisla za biznis”, objašnjava. “Sretna sam što mogu slikati jer me to ispunjava i što ne moram raditi kao daktilograf, kao što sam radila nakon klasične gimnazije. Slikanje mi je najveća sreća. Možda mi je taština malo povrijeđena jer u privatnom životu nisam najbolje prošla - dva puta sam se razvela i imam dva sina. I dva puta sam pristala da moja djeca žive kod očeva jer sam smatrala da im ja kao umjetnica s neizvjesnim i nekontinuiranim prihodima možda neću moći pružiti lagodno djetinjstvo. Volim svoju djecu, ali nisam imala hrabrosti da budem samohrana majka. To je strašan osjećaj. No Bog mi je dao samo umjetnički, a ne i poduzetnički talent, pa moja djeca žive bez mene.”
Na pitanje o budućnosti, odgovara promišljeno: “Sada sam spremna za novu fazu u umjetosti”.

Ratni ciklus

Karina Sladović vratila se 1991. u Zagreb iz Pariza i izložila ciklus radova posvećenih ratnim okrutnostima. Taj je ciklus privukao pažnju povjesničarke umjetnosti Ivanke Reberski.

Svjetska putnica

Karina Sladović je poznata i kao nekonvencionalna osoba ekstravagantnog odijevanja, sklona uzbudljivom životu i dalekim putovanjima, pa je tako proputovala Indiju, Kinu, Južnu Koreju, Južnu Afriku, Indoneziju, Maleziju, Singapur, Egipat i druge zemlje. Iza sebe ima dva braka i dvoje djece - 20-godišnjeg Dariana i 13-godišnjeg Maxa. Posebna je i po umjetničkom načinu izražavanja i velikoj elokventnosti.

Vezane vijesti

Nikola Koydl - Slike i objekti

Nikola Koydl - Slike i objekti

Od 19. siječnja do 19. veljače 2012. godine u Muzeju za umjetnost i obrt publika će moći razgledati 37 slika i 13 objekata renomiranog umjetnika… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika