Ispuštanjem ugljičnog dioksida u potok netko je u Karlovačkoj pivovari dramatično ugrozio živote građana, ali nitko još zbog toga nije završio iza brave, i ne zna se kada će. Pojedine novine napisale su u kontekstu te afere da je ugljični dioksid otrovan, i dokazale da je pučkoškolsko obrazovanje na hrvatskoj medijskoj sceni nerijetko privilegij. Tko nije markirao sa satova, mogao je u ranoj fazi života naučiti da ugljični dioksid kao takav nije otrovan; smrtonosna može biti samo njegova bitno povišena koncentracija u zraku, jer dovodi do smanjenja količine kisika. Upravo se to dogodilo u blizini Karlovačke pivovare. Nakon tragičnoga incidenta priključili su na bačve nekakvu cijev i zagađujući plin u ogromnim količinama počeli ispuštati ne više u potok, nego izravno u atmosferu, demonstrirajući da ih borba protiv globalnoga zatopljenja - kojem je ugljični dioksid uzrok - zanima koliko i sigurnost ljudi koji pokraj pivovare žive.

Hrvatska se u trendove spašavanja ljudske okoline počela uklapati na fascinantne načine. Europa smo, nema što. Kad je riječ o slučaju dovođenja građanina u stanje ireverzibilne kome uskraćivanjem kisika zbog ispuštanja ugljičnoga dioksida iz Karlovačke pivovare, pokušaji zataškavanja tog zločina jednako su skandalozni, odnosno inkriminirajući, kao i zločin po sebi. Jedna snažna industrija, koju je Tuđman devedesetih ustupio budzašto svome financijeru iz Čilea, i koju je ovaj potom preprodao po višestruko većoj cijeni, ponaša se kao da je komandant grada. Nakon stradavanja građanina Zdravka Martinovića pokušali su brzom akcijom prikriti dokaze o svojoj krivnji, a prema izjavama svjedoka netko je izvršio pritisak i na ljude iz Hitne pomoći da fabriciraju laboratorijske nalaze. Nepokoreni Karlovac živi i umire sa svojom pivovarom.

Kako smo istaknuli, karlovački slučaj može se promatrati kao dio spektra hrvatskih fenomena koji postojano iritiraju Europsku uniju. Govori se o njima u Bruxellesu. Nekontrolirane emisije ugljičnoga dioksida svjetski su problem i u Europi ga, za razliku od Hrvatske, shvaćaju vrlo ozbiljno. Ovdje se tvornica - nakon faktičnoga ubojstva slučajnoga prolaznika - hvali kako je postavila cijev koja ga šalje u atmosferu. Idemo dalje. U Europi uviđaju da borba protiv korupcije u Hrvatskoj ne zadire u političku sferu i završava na razini progona sitnih podmićivanja. Nominalno nezavisni, hrvatski mediji u stvarnosti su podvrgnuti snažnim političkim, ekonomskim i interesnim pritiscima. Pojedina brodogradilišta pravo su leglo korupcije. Tajne službe otimaju se nadzoru. Mnogi ratni izbjeglice nemaju se kamo vratiti. Pravosuđe funkcionira kao servis politike, posebno kad se radi o procesuiranjima ratnih zločina koje su počinili Hrvati. Slučaj Glavaš na tom planu služi kao ogledan primjer. Itd.

Europski monitoring razmjerno je precizan, i uvijek u dramskoj suprotnosti sa samoreklamerskim izjavama Ive Sanadera. U širem kontekstu pravosuđa, kroz medije se zadnjih dana provlači nečuven slučaj Miroslava Šeparovića, odvjetnika Mladena Markača (jednog od haaških optuženika). Kao što je poznato, Haaški sud je zaključio da se gospodin Šeparović nalazi u sukobu interesa i da mora odstupiti sa svoje dužnosti (Markačevoga branitelja), i začudio se pritom kako Šeparoviću to nije palo na pamet već prije, mimo suda. Gospodin Šeparović reagirao je na odluku burno i emotivno, i proglasio je ugrožavanjem interesa svoga klijenta. Ako je netko, međutim, ugrožavao interese svoga klijenta, onda je to bio on, Miroslav Šeparović.

Njegov slučaj nečuven je po činjenici da je poziciju odvjetnika osobe optužene za zločine u “Oluji“ prihvatio čovjek koji je u inkriminiranome razdoblju bio ni više ni manje nego ministar pravosuđa, i koji u tom smislu na sud uvijek može biti pozvan kao svjedok, ili čak u nekoj dramatičnijoj ulozi. Gospodin Šeparović suviše je iskusan pravnik da mu to ne bi bilo jasno. Dugogodišnji je pripadnik režimske elite, bivši ministar, bivši šef tajne službe HIS, u svakom slučaju osoba kojoj su vrlo dobro poznati mnogi pozadinski aspekti ratnih zbivanja u Hrvatskoj, i mogao je znati - a vjerojatno je i znao - da je njegov status u režimskim strukturama kontradiktoran njegovu statusu Markačeva odvjetnika. Unatoč tome, dakle: unatoč spoznaji da je njegov režimski historijat inkompatibilan s položajem odvjetnika u haaškom procesu, on već četiri godine obavlja tu odvjetničku dužnost, posredno dovodi u zabludu svoga klijenta, i sada se - dva mjeseca prije početka suđenja - čudom čudi i zgraža što mu sud njegovu dvostruku igru baca u lice. Okrivljuje Gotovinine odvjetnike, kao da ti ljudi nemaju pravo pozvati za svjedoka svakoga za koga smatraju da nešto zna o inkriminiranim aktivnostima njihovoga klijenta, i da tom klijentu može pomoći. Okrivljuje sud.

Jedini koga ne okrivljuje, i jedini koga bi trebao okrivljavati, to je - međutim - on sam. Mladen Markač zatekao se u teškom položaju da dva mjeseca prije suđenja mora mijenjati odvjetnika, ali pitanje zašto je u tom položaju on treba uputiti gospodinu Šeparoviću i onima koji gospodina Šeparovića plaćaju, tj. hrvatskoj vlasti. Kod promatrača slučaj Šeparović iznova provocira dijalektičko pitanje odnosa države i haaških odvjetnika. Konkretno: što država traži od tih ljudi? Da brane u prvome redu nju, ili u prvome redu svoje klijente? Ti su odvjetnici pažljivo selekcionirani, mahom proizlaze iz struktura povezanih s režimima, i uz obranu klijenata podvrgnuti su i vrlo specifičnim političkim zahtjevima.