Talijanka koja je u Firenci bez veze pobacila dijete u 22. tjednu trudnoće žrtva je liječnika: bez pregleda magnetskom rezonancijom rekli su joj da dijete nema jednjak i prepisali joj "terapeutski abortus". Nakon terapeutskog abortusa, a zapravo isprovociranog poroda, liječnici su ustanovili da je beba bez ikakve mane, ali više joj nisu mogli spasiti život. Talijanka je i žrtva pretjerane želje da sve saznamo unaprijed, da se osiguramo, da sve kontroliramo. S djecom to nije moguće: jedna druga majka, iz Hrvatske, imala je potpuno zdravog dvogodišnjaka koji se u mjesec dana pretvorio u nepokretnog invalida kojeg samo respirator dijeli od smrti; bi li i tu liječnici prepisali "terapeutski abortus"? Što ako se anomalija ne očituje još u utrobi, nego tek nakon pet, petnaest ili trideset godina života? Što su uopće indikacije za abortus? U Firenci nejasne sjene na ultrazvuku, a u Indiji da je dijete ženskoga spola, zbog čega ih se u dvadeset godina pobacilo deset milijuna. U Hrvatskoj je pak indikacija toliko fluidna da ćete se roditi pukim slučajem: moja je majka uz dvoje djece imala i dva pobačaja, a i ženin otac je neuspjeli pobačaj - bio je deveto dijete i majka bi ga od straha pred siromaštvom abortirala da je imala na raspolaganju usavršenije metode od preskakanja gromača (a on je na kraju završio fakultet i sagradio dvije kuće). Zapravo svi dugujemo život liječnicima koji nam prije rođenja nisu prepisali smrt kao lijek za sve majčine financijske probleme.