Među nama žive i ljudi prema kojima priroda nije bila milostiva. Danas za njih kažemo da imaju posebne potrebe, a sve do prije desetak ili dvadesetak godina normalno smo ih nazivali retardiranima ili debilima. Ali kad uđe u dvoranu s jako puno osoba koje imaju posebne potrebe, čovjek se ozbiljno zapita: žive li oni stvarno među nama? Ili smo stvorili čitav jedan socijalni program, ustanove, kuće, škole, radionice u ime humane ideje da nešto nauče, da se zabavljaju, da rade, da budu zajedno, a da mi pri tome s njima ne budemo zajedno? Da me pogrešno ne shvatite, to nije problem ni škola, ni socijalnih ustanova, ni roditelja, nego prvenstveno društva. Ljudi koji požrtvovno rade s tom djecom i kojima su oni svakodnevica možda to i ne osjećaju u tolikoj mjeri, ali društvo je tradicionalno šokirano drugačijima. Prije su ljude s posebnim potrebama masovno odvajali, držali zatvorene u kućama i oni su tako, ni krivi ni dužni, robijali svoje tužne doživotne robije kod vlastitih roditelja. Kad se danas nešto takvo otkrije, kao, recimo, prije dva tjedna, to je vijest za novine nad kojom se svi zgražaju. Danas, dakle, takve ljude ne skrivamo i ne zatvaramo, ali mnogi, čini mi se, imaju druge strategije: ne opažaju ih. Oni su često neopaženi, iako se u pojedinim slučajevima vrlo uočljivo ponašaju. Ponekad imam dojam da su za neke upravo nevidljivi.

Djecu s Downovim sindromom, smanjenom inteligencijom i poremećenom motorikom takozvana zdrava većina nerado gleda, kao što nerado gleda i smrt kad je istinska i uvjerljiva, a ne samo usporeni balet na ekranu ili litre prolivene kazališne krvi. Upravo zato za smrt smo izmislili niz ceremonija kojima se opraštamo od mrtvih, kako bismo slavili njihov i svoj život, a i kako bismo se uvjerili da su doista mrtvi i jasno razdijelili svijet mrtvih od svijeta živih. Prema fenomenu smrti još uvijek smo potpuno nemoćni, kao i čovjek iz doline Nila ili Mezopotamije prije pet hiljada godina. Proždire nas isti strah i ista tuga, a ceremonije nam služe i kao neka vrsta spektakla koji će sakriti i zakriliti nepojmljivu ogoljenost konačnoga kraja. Zato što je spomenuti kraj zapravo tako jednostavan i prirodan da upravo tom svojom jednostavnošću plaši i u nama stvara potrebu da ga učinimo na neki način nevidljivim. Pa iako je smrt stalno prisutna, ona je i šokantna i nevidljiva na sličan način kao i slatki mongoloidi koji plešu pred pozornicom dok pjeva, recimo, Lana Jurčević. Vidio sam to dobro prošle srijede na koncertu “I mi smo zvijezde“ koji je bio posvećen ljudima s posebnim potrebama. I kao što smo za smrt izmislili ceremoniju i protokol, ponekad i kazališni spektakl s pucanjem, tako smo za nemoćne i drugačije smislili mehanizme institucionalizirane dobrote. Kao što se želimo uvjeriti da su mrtvi doista mrtvi i da konačno pripadaju svom svijetu gdje ih uporno nećemo više vidjeti, ili ćemo ih vidjeti samo onda kad mi to hoćemo, tako i kromosomski drugačije želimo pospremiti u njihov svijet naše dobrote i institucija kako bismo ih vidjeli što manje, a da nam savjest ostane čista. I upravo zato, dok sam gledao kako četiri nevjerojatno lijepe mongoloidne djevojke, ponavljam, nevjerojatno lijepe, bez ikakve ironije i prenemaganja, plešu u bijelim haljinama nalik na vjenčanice, rasplakao sam se kao malo dijete.

Kao što odavna ni zbog koga i ni za kim nisam plakao. Od prvotnog grotesknog prizora koji se otvara oku i duši nenavikla čovjeka, taj nespretan ples postajao je polako čista ljepota. Urođena nespretnost postala je snažnija od baleta, sreća i smijeh na licima postali su u jednom jedinom trenu jači od svega što je čovjek stvorio svojom inteligencijom ili talentom, trzavi i lelujavi ples natplesao je energiju bolera, a priroda je baš u tom trenutku i u toj dvorani pokazala kako veličanstvena može biti i kad griješi. I kako su naši ljudski poslovi, od piramida do cijepanja atoma prema toj veličini ništavni i uzaludni. I učinilo mi se zapravo da sam nad tim cmizdrio, nad svijetom koji mogu dovesti u pitanje četiri osobe s Downovim sindromom koje plešu. Tu su se udružile groteska, komika, melodrama i tragedija a završilo je čistom uzvišenošću.

To je bilo SVE. Odavno nisam u nekom umjetničkom djelu, bilo ono plod nevjerojatnih napora, ili razorne spontanosti i energije, odavno dakle nisam vidio da se to SVE pojavilo u tako jasnom i čistom obliku. Jer svaki umjetnički napor teži nam reći to SVE, zato i postoji umjetnost kao specifična djelatnost. Ovdje je to sve bilo pokazano nevjerojatnom lakoćom i upravo je ta lakoća bila bolna i razorna. I naravno, u tom SVEMU najvažniji je bio pokušaj da te četiri djevojke u bjelini izađu iz svoje nevidljivosti. I dok se na pozornici pojavljivalo još ljudi s posebnim potrebama, mladih i starih, onih koji teško hodaju, kao i onih koji se izgubljeno vrte oko svoje osi pokušavajući uspostaviti neki plesni korak, činilo mi se kao da svi oni izlaze iz te svoje nevidljivosti pod svjetla pozornice kao da izlaze iz nekog oblika smrti. Dirljiv i veličanstven trenutak u kojem postaje jasno kako važan posao čine ljudi koji poučavaju i koji se brinu o drugim ljudima prema kojima priroda nije bila milostiva. Te večeri u dvorani Studentskog centra dogodila se mala partikularna pobjeda nad smrću. No smrt nas uvijek pronađe. I voli se šaliti. Upravo na tom koncertu došla mi je poruka: “Umro je Ivan Supek“.