EASTWOODOV DIPTIH o bitki za Iwo Jimu kvari štreberski utjecaj Haggisa i SpielbergaPoduprt producentskim učešćem Stevena Spielberga, s kojim prije nije surađivao, i scenarističkim Paula Haggisa, koji je adaptirao priče F.X. Tooloea za “Djevojku od milijun dolara“, Clint Eastwood odlučio se na rijedak pothvat - sukcesivno snimanje diptiha posvećenog slavnoj bitci iz II. svjetskog rata za otok Iwo Jimu, sagledanoj iz dva suprotstavljena rakursa. Prvi film, “Zastave naših očeva“, događaj promatra iz napadačke američke perspektive, drugi, “Pisma s Iwo Jime“, iz obrambene japanske. No oba filma tematski zahvaćaju puno šire od same bitke. “Pisma s Iwo Jime“ prije svega žele biti studijom karaktera japanskih branitelja, u rasponu od viših i nižih časnika do običnih vojnika, pri čemu je bit filma u priznavanju vrlina i odavanju počasti nekadašnjem neprijatelju. “Zastave naših očeva“ zahvaćaju pak još dalje - sve do problematiziranja medijske manipulacije stvarnim ratnim događajima sukladno načelima medijske konstrukcije zbilje, istovremeno se baveći učincima takve konstrukcije na obične (američke) vojnike promovirane u heroje. Ključni interes filma jest pokazati “heroje onakvima kakvi su zaista bili“, i upravo takvima odati im počast.

Američka kritika “Pisma s Iwo Jime“ gotovo je jednodušno pretpostavila “Zastavama naših očeva“, Akademija im je također dala veliku prednost u oscarovskim nominacijama, a i glasači na IMDb-u “Pismima“ su podarili znatno veću ocjenu. Većina hrvatskih kritičara ustvrdila je, suprotno, da su “Zastave naših očeva“ bolji film. Doista, “Zastave“ jesu nešto bolji uradak, ali oba filma iznjevjerila su očekivanja; “Pisma s Iwo Jime“ u većoj, “Zastave naših očeva“ u nešto manjoj mjeri.

Najjednostavnije rečeno, do kraja prve četvrtine “Pisma“ su vrlo dobar film, do sredine izrazito solidan, a od sredine do svršetka padaju na razinu osrednje korektnosti. “Zastave“ su sve do zadnje četvrtine vrlo dobar ili u najmanju ruku izrazito solidan rad, ali završni segment, u kojem Eastwood kao da se pomaknuo u stranu ostavljajući odriješene ruke Spielbergu i Haggisu, jako kvare dojam spuštajući i ovaj film tek na korektnu kvalitativnu razinu.

Koji su ključni problemi “Pisama s Iwo Jime“? Prvo, u nevjerojatnom redateljskom tretmanu protoka vremena do napada američkih trupa na otok. Gledatelj ima osjećaj kako je riječ o nekoliko dana, da bi naposljetku šokiran shvatio da se radi o mjesecima. Drugo, Eastwood iznimno krvavu bitku dominantno prikazuje kao gotovo usputno puškaranje, što nije posljedica težnje za nekakvim “dekonstrukcijskim realizmom“ ili pokazivanjem “kako je bitka izgledala iz japanske krtičje perspektive“, nego, pretpostavljam, usredotočenosti na likove i njihove odnose (iako, nakon gledanja “Zastava naših očeva“ koje su prve snimljene i gdje je ključni dio bitke rekonstruiran u svoj svojoj silini i grozi, pada na pamet i pomisao da se Eastwood, nakon što je jednom pokazao krvavu realnost obrane i osvajanja otoka, nije želio ponavljati u “Pismima“). No ako su likovi i odnosi bili u središtu autorskog interesa, mora se primijetiti da taj interes nije polučio naročito intrigantne karakterne profile. Neusmnjivo, četvorica glavnih likova - zapovjednik obrane general Kuribayashi, kapetan Nishi te dvojica običnih mladih vojnika posve različita backgrounda (pekar Saigo koji se samo želi živ vratiti ženi i tek rođenoj kćerkici, te nesuđeni specijalac Shimizu) - izražajno su profilirani, ali nedostaje im treća dimenzija, fali im stvarna slojevitost. Eastwood i njegovi scenaristi Iris Yamashita i Paul Haggis slojevitošću možda smatraju Kuribayashijevu i Nishijevu prožetost američkim uplivima, što ih čini izdvojeno senzibilnima unutar rigidnog japanskog zapovjednog kadra (ovo slavljenje oplemenjujućeg utjecaja vlastite, američke kulture pokušava se neutralizirati nategnutim prikazom američkog zločina nad ratnim zarobljenicima, moguće inspiriranim nedostižnim prikazom ratne realnosti u gotovo 60 godina starom Mailerovu romanu “Goli i mrtvi“). No u tipičnoj maniri političke korektnosti, tako svojstvene Haggisu i njegovu nezasluženom oscarovcu “Fatalna nesreća“, u Kuribayshija i Nishija prevagu će ipak odnijeti njihovi japanski korijeni, a da sve bude u skladu s Haggisovim štreberskim nazorima koje je Eastwood, uostalom i sam nedovoljno imun na “slanje poruka poštom“, nekritički prihvatio, spram japanske kolektivističke etike samožrtvovanja posve ravnodušni Saigo na samom će kraju, poput tipičnog japanskog fanatika, “u ognjici dubokog očaja“ lopatom pokušati umlatiti američke vojnike koji su ga okružili; s druge strane, najistaknutiji sporedni lik, zadrti časnik koji se po svaku cijenu želi žrtvovati caru i domovini, na kraju će se mirno predati Amerikancima. Baš kao u “Fatalnoj nesreći“, gdje rigidni rasist spašava crnkinju od sigurne smrti, a tolerantni liberal bezrazložno ubija crnca ponesen panikom potisnutih predrasuda.

'ZASTAVE NAŠIH OČEVA'“Zastave naših očeva“, za razliku od poprilično beskrvnih “Pisama s Iwo Jime“, većim dijelom odišu dinamizmom i energičnošću, a spominjani prikaz prve faze bitke, od iskrcavanja na otok do isticanja američkog barjaka nakon zauzimanja strateški presudnog brda Suribashi, u najmanju je ruku ravnopravan čuvenom hiperrealističkom prikazu iskrcavanja u Normandiji u Spielbergovu “Spašavanju vojnika Ryana“. Teške udarce film, međutim, trpi u završnici kad autori “crtaju“ gledateljima ono što su odavno shvatili, a “dirljive“ spone očeva i sinova kombiniraju s patetičnim porukama o pravoj prirodi heroizma, razotkrivajući ogroman Spielbergov udio u autorskoj koncepciji.

Zanimljivo je zamjetiti kako su “Zastave“ svojevrsna kombinacija dvaju glasovitih klasičnohollywoodskih filmova: dekonstrukcija mita dovodi ih u jasnu vezu s Fordovim “Čovjekom koji je ubio Libertyja Valancea“, a nesnalaženje ratnika u civilnom okružju djelomice asocira na Wylerove “Najbolje godine naših života“. Veza s Fordovim filmom posebno je interesantna: dok su u starog klasika mit i zbilja nepomirljivi, a on se, iako ga je s gorčinom dekonstruirao, odlučuje za afirmaciju mita jer smatra da donosi dobrobit zajednici, Eastwood mit, nakon što ga je dekonstruirao, želi pomiriti sa stvarnošću. Mit o kojem je u njega riječ jest podizanje američke zastave na Iwo Jimi kako je zabilježeno na slavnoj fotografiji Joea Rosenthala. Dok fotografija snažno sugerira iznimnost prizora koji prikazuje i puni ga iznimnom simboličkom moći, zbilja je bila posve banalna. Šestorica marinaca rutinski su, po zapovjedi, podigli zastavu na otočnoj uzvisini, a onda je jedan od oficirskih glavonja poželio tu zastavu kao suvenir. Stoga je druga skupina vojnika dobila zapovijed da, umjesto prvog, na isto mjesto postavi drugi stijeg, i taj zadatak jednako rutinski je ispunila.

Međutim, postavljanje druge zastave fotografirao je vojni snimatelj Rosenthal, čiji je objektiv iz po malo čemu izvanrednog zbivanja stvorio odu heroizmu, patriotizmu i radosti pobjede. Fotografija je osvanula u svim novinama, trojicu preživjelih postavljača druge zastave mediji su proglasili herojima, a političari ih angažirali za turneju po američkim gradovima na kojima se skupljao novac za pobjedničko okončanje rata. Dok se jedan od vojnika uživio u ulogu, drugi je zadržao neutralno iako pomalo nelagodno raspoloženje, a treći, Indijanac Ira Hayes iz pjesme “The Ballad of Ira Hayes“ Petera LaForgea koju su proslavili Johnny Cash i Bob Dylan, proživljavao je silne traume ne mogavši se pomiriti s tim da je iz banalnog razloga proizveden u heroja, dok su njegovi suborci izgubili živote i ostali anonimni. Eastwoodov film paradoksalno želi dokinuti mit, ali sačuvati njegov učinak.

Heroji doista postoje, poručuje, samo što su ljudi od krvi i mesa i takvima ih treba prihvatiti. Kako je Amerika, kako se voli reći, odavno izgubila nevinost, valjda je spremna na takav kompromisan zaključak, iako malo tko može biti siguran u to kad svjedoči uzdizanju nacionalističkog kršćanskog fundamentalizma i slijepom obožavanju Georgea W. Busha u zamalo oscarovskom dokumentarcu “Jesus Camp“. Quo vadis, America?