Objavljeno u Nacionalu br. 592, 2007-03-20

Autor: Sina Karli

EKSKLUZIVNO IZ MONTE CARLA

Biznis i glamour Philipa Zeptera

Philip Zepter, vlasnik goleme kompanije Zepter, sponzorirao je veliku izložbu Dušana Džamonje u Monte Carlu

VILA CARICE SISSY Madeleine i Philip Zepter u svojoj raskošnoj vili na Cap Martine kraj Monte Carla koja je nekad pripadala austrijskoj carici Sissy i egipatskom kralju FarukuVILA CARICE SISSY Madeleine i Philip Zepter u svojoj raskošnoj vili na Cap Martine kraj Monte Carla koja je nekad pripadala austrijskoj carici Sissy i egipatskom kralju FarukuU četvrtak 15. ožujka princ Albert od Monaka, monegaški suveren, slavio je 49. rođendan, a Gazette de Monaco, glavni dnevni list kneževine Monako na naslovnoj stranici donio je veliku fotografiju jedne od šest monumentalnih skulptura hrvatskog kipara Dušana Džamonje, koje su na izložbi tog istog dana postavljene u parku Monte Casino ispred čuvene kockarnice u Monte Carlu. U taj grad bogatstva, biznisa i glamoura pravo iz Vrsara skulpture je dovezao golemi 22-tonski šleper da bi ih njegovi stanovnici i mnogobrojni turisti mogli razgledavati mjesec i pol dana, a samo otvorenje izložbe predvečer 15. ožujka okupilo je zanimljivu skupinu ljudi i otvorilo priču koja je započela davno prije. Iza svega stoji ime Zepter, što asocira na poznate lonce, ali to je i ime bračnog para Philipa i Madeleine Zepter, koji je Džamonji organizirao i financirao izložbu na prestižnom mjestu.

Mnogi dugo nisu znali da se iza imena uglednog poslovnog čovjeka Philip Zepter, koji je markom Zepter, visoko kvalitetnim i “zdravim” posuđem, osvojio tržišta četrdesetak zemalja svijeta, krije Milan Janković, danas jedan od najuspješnijih i najbogatijih srpskih poduzetnika koji je napustio Beograd prije dvadesetak godina. Ime Janković napustio je puno godina kasnije kad je već napravio europsku poslovnu karijeru. Živi u Monaku od 1990. godine. Nakon izvanrednog uspjeha Zepter posuđa proširio je dijapazon poslova pa proizvodi i prodaje medicinske i kozmetičke preparate, vrhunski dizajnirane predmete za kuću - od porculana, srebra i metala do ekskluzivnog nakita, satova i pera. U međuvremenu je postao vlasnik i dviju banaka te osiguravajuće, telekomunikacijske kompanije i špediterskih tvrtki.

Nekadašnji beogradski student ekonomije koji je u glavni grad Jugoslavije stigao nakon djetinjstva i mladosti u Bosni, te mladi ekonomist koji je prvi posao dobio u špediciji Vojvodina u Beogradu, od mladosti je želio pokušati sreću na Zapadu. To mu se ostvarilo kad su ga poslali na jednogodišnji tečaj učenja njemačkog u Austriji. Nije se nikad vratio. Nekoliko godina kasnije 1986. osnovao je vlastiti biznis, tvrtku Zepter.

S Philipom Zepterom razgovarala sam u njegovu uredu u Monte Carlu u jednoj od nekoliko poslovnih zgrada Zeptera širom Europe. Zepter International velika je kompanija koja zapošljava 120 tisuća ljudi u pet tvornica, te kako je rekao sam Zepter, ostvaruje godišnji prihod od milijardu eura dok je cjelokupna vrijednost tvrtke oko dvije i pol milijarde eura bez banaka i osiguravajućih kompanija. Poslovima Philip Zepter upravlja iz Monaka, gdje osim luksuznog stana u Monte Carlu ima raskošnu vilu, nekoliko minuta vožnje udaljenu od grada, ali već na francuskoj strani. Skupocjenu vilu ima i u 16. arrondismentu u Parizu kao i na Dedinju u Beogradu. Sve tri stare vile posljednjih je godina preuređivala njegova supruga. Namjestila ih je najdragocjenijim komadima antiknog namještaja iz svih razdoblja - od baroka do Luja XVI. i empirea - što ih među ostalim nalazi na čuvenim aukcijama Sotheby’s i Christie’s u Londonu. Madeleine Zepter odnosno djevojački Madlena Horvat, profesorica književnosti, velika je ljubiteljica umjetnosti i mecena te je započela i suradnju s Džamonjom. Philip Zepter podržava sponzoriranje u kulturi svoje supruge iako je on sam više okrenut sportu. Zepter je već godinama jedan od glavnih sponzora na utrci Formule 1 u Monaku, na World Basketball Championshipu i Monte Carlo Tennis Openu.

NACIONAL: Do prije nekoliko godina nazivali su vas “kraljem šerpa” zbog izvrsnog plasmana posuđa Zepter, no danas imate razgranate i druge poslove, osobito s osiguranjem. Zepter godinama posluje u Hrvatskoj, hoćete li se i tu proširiti?
- Osiguravajuća tvrtka Marshaly u Hrvatskoj upravo je u osnivanju. Kad vidite da uspješno poslujete u nekoj grani, normalno je da želite pokušati i nešto drugo i uvijek osvajati nova tržišta. S posuđem smo osvojili gotovo pedeset zemalja i na istim tržištima pokušavamo se etablirati s drugim poslovima. Imamo ljude, ime, pozitivan imidž pa možemo puno lakše na istom tržištu ući u novi posao. Kako smo se uspješno okušali u osiguranju i bankarstvu u Austriji i Srbiji, odlučili smo se na prodor na međunarodnom planu. Nedavno smo prodali 80 posto udjela osiguravajuće kompanije austrajskoj kući Uniqa. Sada smo partneri ali smo krenuli dalje i već imamo aktivnosti u sedam zemalja. Strateški nam je plan da prodremo na nova tržišta Indije i Afrike, a intenzivno radimo na tome da kompaniju pripremimo na izlazak na svjetsku burzu. Prodali smo nedavno 75 posto banke u Beogradu velikoj mađarskoj banci, a banku u Bosni austrijskoj Volks banci. Postigli smo jako dobre rezultate iako su to bile male banke. Dobro poslujemo s gradnjom i nekretninama. Firma ima 600 tisuća četvornih metara poslovnog prostora u raznim zemljama. Samo u Hrvatskoj imamo tri objekta.

NACIONAL: Kako ste se probijali u Austriji nakon učenja njemačkog?
- Kad sam prestao raditi u špediciji Vojvodina, ukazala mi se prilika da radim u vanjskoj trgovini što mi je i bio fah. Koincidencija je da sam prije nekoliko mjeseci kupio poduzeće Vojvodinu kao i nekoliko drugih tvrtki u Srbiji, među njima i Jugošped prije dvije godine, nekad jednu od najvećih jugoslavenskih špedicija. Moram priznati da sam otišao na učenje jezika svjestan da se više neću vratiti u Beograd. U maloj austrijskoj firmi bilo nas je četvero. Moj prijatelj i poslovni partner ubrzo je poginuo na skijanju i sve je propalo. Tada sam kratko radio u osiguranju i potom prešao u firmu koja je prodavala posuđe. Bila je to tvrtka ACM koja postoji i danas.

NACIONAL: Što je u to vrijeme radila vaša supruga?
- Ona je profesorica i podučavala je naše ljude u Austriji srpsko-hrvatskom jeziku. Dobila je posao u Beču na godinu dana. Vratila se dva mjeseca u Beograd da ne izgubi posao kao ja, ali se ubrzo ponovno vratila u Beč jer smo definitivno odlučili ostati. U ACM- u nisam bio zadovoljan. Godine 1986. osnovao sam Zepter. Jako brzo sam napredovao, prvo u Austriji gdje smo odlično prodavali posuđe a potom i u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji. Kad se počeo otvarati istočni dio Europe, prvo smo krenuli u Bugarskoj, ali nisu plaćali pa su me dva puta zamalo doveli do bankrota.

NACIONAL: Vrlo brzo ste se obogatili i to s robom koja se ne čini osobito atraktivna.
- Pogrešno je mišljenje da se s loncima ne može napraviti biznis. Biznis se može napraviti i s čačkalicama ako proizvodite za cijeli svijet. Krajem osamdesetih godina prodavali smo 800 tisuća posuda na godinu plus ostale predmete, a kad je prodaja još više porasla od 1991. prodavali smo dva milijuna posuda i 40 milijuna raznih dijelova. To su bile impozatne brojke i nevjerojatan dotok novca što mi je omogućilo ekspanziju. Osnivao sam nove tvornice, osvajao nova tržišta - sve sam ulagao u širenje posla.



NACIONAL: Kako je danas s Zepterovim posuđem, je li još na prvom mjestu po prodaji?
- Zepter je najbolja posuda na svijetu, jer je najkvalitetnija i najzdravija. Naša ispitivanja su pokazala da su ljudi u onim krajevima gdje se prodalo najviše posuđa zdraviji i dulje žive. Zepter posuđe je danas još potrebnije negoli prije dvadeset godina, jer se puno polaže na zdravlje.

NACIONAL: Lonac vam je promijenio život. Kako ste došli do te vrhunske formule, tko je to smislio na samom početku?
- Treba doza ludila da biste prodavali lonce jer idete u nešto što svi već doma imaju. Osim toga, to je jako skupo posuđe, jer je tehnologija vrlo skupa. Stalno smo je unapređivali. Glavne ideje su moje i što se tiče tehnologije, dizajna i cjelokupne filozofije. Naravno, imamo inženjere, dizajnere, agenciju za marketing i reklamiranje, ali sve sam uvijek ja vodio, ne samo kad je riječ o posuđu nego i svim drugim granama u koje smo se upustili. Ponosan sam danas primjerice na Biotron, aparat za terapiju svjetlom koji također proizvodimo i odlično prodajemo. Kupio sam tu švicarsku firmu s malom tvornicom prije 16 godina jer sam se uvjerio kako se tim aparatom pospješuje liječenje kože, od zacjeljivanja rana, hematoma, ožiljaka a izvrsni rezultati pokazali su se u liječenju teških opekotina. Prodali smo više od milijun aparata u posljednjih deset godina. Dobro se prodaje i u Hrvatskoj, gdje se prodalo oko 20 tisuća.

NACIONAL: Kako to da ste se nakon 11 godina života u Austriji, gdje ste bili od 1979. godine, odlučili preseliti u Monako?
- Obično u šali kažem da je to zbog dobre klime, no bit ću iskreniji ako priznam da je to zbog poreza. U Monaku nema poreza i zato ovdje radim a odavde s današnjim sredstvima komunikacije mogu voditi sve svoje poslove bilo gdje na svijetu.

PHILIP ZEPTER i urednica Nacionala Sina Karli u vrtu vile na Azurnoj obaliPHILIP ZEPTER i urednica Nacionala Sina Karli u vrtu vile na Azurnoj obali NACIONAL: Kako se živi u Monte Carlu?
- Kažu da u Monte Carlu žive ljudi 50 narodnosti, a od tridesetak tisuća stanovnika, 25 tisuća su stranci. Nisu svi naravno u biznisu, mnogo ljudi radi u uslužnim djelatnostima, turizmu, trgovini. Život je miran i siguran. U gradu je, kažu, postavljeno čak 130 kamera iz sigurnosnih razloga. Ugodna je klima, a tokom godine održava se puno svjetskih manifestacija - poslovnih, turističkih, kulturnih i glamuroznih.

NACIONAL: Kupili ste i preuredili staru vilu na malom poluotoku Cap Martin. Kako to da ipak stanujete u samom centru Monte Carla?
- Vila je vrlo blizu, ali je u Francuskoj. To mi ne odgovara zbog poreza. Kao građanin Monaka moram tu i živjeti. U vili zato provodimo vikende i ljeto. U privatnoj je zoni u kojoj je ukupno petnaestak vila, a područje ima i svoje osiguranje. U našem su susjedstvu vile obitelji Grundig, Agnelli, Rochas, a nekad je tu živio i Mobutu.

NACIONAL: Od koga ste kupili svoju kuću? Koliko vrijedi?
- Madlena ima točne podatke, no znam da je tu nekad živio egipatski kralj Faruk i u jednom razdoblju austrijska carica Sissy. Izgradio ju je netko tko je bio u vezi s Napoleonom. Na glasu je kao najljepša vila na Azurnoj obali i doista je poput skupocjenog dragulja. U tom dijelu se vile, naravno, ne mjere po četvornom metru, vrijednost je relativna i ovisi o mnogim stvarima. U ovom trenutku vrijedi na tržištu najmanje osamdeset milijuna eura, jer cijene vrtoglavo rastu posljednjih godina. Kad sam je ja kupio prije devet godina, stajala je tri puta manje. Cijene nekretnina nikad ne padaju. Uvijek je skupo i može biti samo još skuplje. U Monaku su sada cijene luksuznih stanova i do 50 tisuća eura po kvadratu što je totalno besmisleno.

NACIONAL: Poznato je da ste u dobrim odnosima s princom Albertom od Monaka. Kako ste ga upoznali?
- Upoznali smo se na samom početku mog života u Monaku i to na nekom sportskom događanju, ne znam je li to bilo na tenisu ili atletskom natjecanju. Mogu reći da smo u prijateljskim odnosima, da se srećemo na večerama u užem prijateljskom krugu.

NACIONAL: Koliko je važno sudjelovati kao sponzor na velikim sportskim događanjima u Monaku poput utrke Formule 1 ili teniskih turnira?
- Lani sam bio glavni sponzor na teniskom turniru, a u Formuli smo među glavnim sponzorima već 15 godina. To je jako važno jer tu trku, kako neki procjenjuju, gleda milijarda ljudi. Sponzoriramo i druge velike manifestacije u rukometu, u košarci i hokeju na ledu. U posljednjih petnaestak godina potrošili smo na sponzorstva oko 400 milijuna eura.

NACIONAL: Kakve su vaše veze s domovinom Srbijom?

- To je svih ovih godina otkad sam otišao bilo vrlo promjenjivo. Otišao sam iz bivše Jugoslavije relativno mlad, s 29 godina. Kad je 1991. godine počeo rat, sedam godina nisam odlazio u Srbiju jer sam bio protivnik svega što se tamo događalo. Bio sam neprijatelj režima jer sam svoje mišljenje otvoreno iznosio, te javno podržavao one koji su bili protiv Miloševića. Đinđić je bio moj prijatelj. Upoznali smo se 1992., često smo se viđali a od 1997. godine intenzivno družili. Kad je on došao na vlast, počeo sam dolaziti u Srbiju relativno često.

NACIONAL: Sigurno ste u to doba počeli raditi u Srbiji i velike poslove?
- Ne, samo standardni posao koji sam radio i prije. Dok je Đinđić bio živ namjerno nisam htio sklapati nikakve poslove u Srbiji jer bi to bila neka hipoteka i za njega i za mene. Malo ljudi zna da sam posljednji čovjek koji je bio s Đinđićem prije njegova ubojstva. Večer prije proveli smo sami u razgovoru tri sata u njegovoj rezidenciji.

NACIONAL: O čemu ste tako dugo pričali, je li bio zabrinut zbog situacije u Srbiji?
- Naravno da je bio zabrinut jer je već bio jedan neuspjeli pokušaj atentata na njega. Imao je nogu u gipsu i znao je da je opasno. Ipak, kao razborit čovjek nije do kraja mogao prihvatiti činjenicu da bi netko doista htio ubiti predsjednika vlade. Imao je osjećaj da ne upravlja zemljom, da sve izmiče, opozicija je stvorila atmosferu linča. Oni koji su stvorili takvu atmosferu njegovi su politički nasljednici.

NACIONAL: Kako ste primili njegovo ubojstvo?
- Bio sam u šoku jer nisam vjerovao da je takvo što moguće. Rekao sam samome sebi da se više nikad neću vratiti u Srbiju. Bilo je još situacija u Srbiji zbog kojih sam se stidio da potječem iz te sredine. Nisam mogao vjerovati da će doći do sankcija i bombardiranja, da politika i narod mogu dopustiti da se do toga dovedu, da su dopustili da jedan takav režim opstane i dovede do stanja koji će generacije ljudi morati popravljati da bi Srbi stekli ugled u svijetu.

NACIONAL: Kako gledate na današnju političku situaciju u Srbiji, na problem Kosova naprimjer?
- Srbi misle da znaju sve o politici i o sportu, a ja kao promatrač mogu samo govoriti o efektima tamošnje politike. Mislim da je stanje loše i da se oni koji su na vlasti ne razlikuju puno od onih prije deset godina. Za Kosovo je bilo rješenja puno ranije, dobrih i za Srbiju i za Kosovo. Nitko to ne želi reći ali svi su u Srbiji svjesni da je Kosovo izgubljeno.

NACIONAL: Veliki ste ljubitelj automobila. Osim što sponzorirate Formulu 1, kažu da imate i zavidni vlastiti vozni park. U čemu se trenutačno najradije vozite?
- Imam desetak vrhunskih automobila, od sportskih do limuzina: Bentley, dva Rolls-Roycea, nekoliko Mercedesa, BMW-a, Lamborghini, Ferrari. No mislim da sam sad već u godinama kad mi Ferrari više ne pristaje. Mijenjam automobile prema prilikama a trenutačno najviše vozim Bentley. Jako volim svoje Mercedese jer su neki iz specijalnih edicija.

NACIONAL: Kad pogledate unatrag, što mislite zašto ste vi uspjeli? Koji su bili ključni trenuci?
- Kad bih to znao, definirao bih nešto što se ne može definirati. Očito se moraju poklopiti okolnosti. Uspješni ljudi nisu u principu pametniji, ni hrabriji, niti ljepši. To je pitanje izbora u nekom trenutku, timinga, odvažnosti i rizika, znanja i upornosti pa i vizije. Ipak, ključnim držim znanje i sposobnost u vođenju ljudi i definiranju cilja. Važno je ljude uvjeriti da rade nešto što je dobro za njih i za tvrtku. Moja prva osobina je da znam slušati, vezati ljude uz sebe, pokrenuti ih i stvoriti povjerenje. Ono se teško stekne a brzo izgubi. Ja sam ga stekao jer je moja prošlost čista, konzekventan sam i kompetentan u svom poslu.

NACIONAL: U kojem ste trenutku odlučili promijeniti ime Milan Janković u Philip Zepter?
- To je bilo 1998. godine kad sam se definitivno uvjerio da ime Janković te podrijetlo nisu nikako bili referenca za veliki biznis. Ljudi s naših prostora nisu nikad nikome ulijevali povjerenje, jer nas doživljavaju kao male, siromašne i nepouzdane partnere a pogotovo je to bilo tako kad je eskalirao rat. Iako nisam imao nikakve veze sa Srbijom, osjećao sam da mi to stvara probleme. Svi su me ionako odavno počeli zvati Mr. Zepter jer je strancima bilo lakše. Sama ta riječ na njemačkom znači žezlo, ali je to i njemačko prezime. To ime donijelo mi je velike prednosti u poslu iako sam ga službeno promijenio kad je kompanija već napravila veliki svjetski uspjeh.

NACIONAL: Kako se danas osjećate kao Mr. Zepter?
- Janković je tako daleko kao da mi nikad nije ni pripadao. Nekada mi nije bilo stalo da se identificiram s imenom kompanije, no kasnije kad sam uspio, bio sam ponosan i imponira mi da ga nosim - poput Siemensa, Forda, Olivettija i mnogih drugih. Mnogi su prvo imali ime pa stvorili firmu, a ja sam išao obratno

Džamonja u srcu Monaka

DUŠAN DŽAMONJA kraj svojih skulptura koje upravo izlaže u parku Monte Casino ispred čuvene kockarniceDUŠAN DŽAMONJA kraj svojih skulptura koje upravo izlaže u parku Monte Casino ispred čuvene kockarniceMadeleine Zepter priredila je Džamonjinu izložbu u Monte Carlu, a njihova suradnja je počela puno prije, kad je izlagao svoje monumentalne skulpture prije dvije godine u Beogradu. Monte Carlo je jedanaesti grad u kojima ih je izložio, počevši 1998. u Parizu na prestižnom mjestu - na Place Vendômeu, jednom od najljepših trgova. Madeleine Zepter posljednjih je godina u Beogradu otvorila vlastitu galeriju, aukcijsku kuću, izdavačku kuću, kreativni studio Zepter te fond za stipendiranje studenata. U Zemunu je otvorila i prvu privatnu kazališnu kuću na Balkanu, Madlenianum, uloživši u nju 12 milijuna eura, a Džamonja je za njeno predvorje projektirao i veliku željeznu tapiseriju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika