'PAKAO', film snimljen po scenariju Krzyzstofa KieslowskogBilo bi pretjerano reći kako je melodrama “Pakao” karijeru bosanskog redatelja Danisa Tanovića usmjerila prema paklu, no zadržimo li se na naslovima trilogije koju su davno osmislili pokojni Krzyzstof Kieslowski i njegov suradnika Krzyzstof Piesiewicz (Raj - Pakao - Čistilište), a čiji je jedan dio traljavo uprizorio Tom Tykwer u “Nebu”, njezin se neuspjeh iz perspektive rajske prođe Tanovićeve Oscarom nagrađene “Ničije zemlje” komotno može proglasiti barem čistilištem. Šteta, jer “Pakao” je vrlo dobar film koji možda još više od “Ničije zemlje” potvrđuje Tanovića kao iznimno talentiranog redatelja, jednog od dvojice-trojice najzanimljivijih koji su se na ovim prostorima pojavili još od vremena Šijana i Tadića, te vrlo zrelu autorsku osobnost, kadru funkcionirati u različitim filmskim modelima i kulturama.

Nakon što se proslavio bosanskom tragikomedijom, Tanović se okušao u jednoj elegantnoj, posve francuskoj melodrami o tužnim sudbinama triju sestara i njihove paralizirane majke, čije je živote odredila davna obiteljska tragedija. Tanovićevo djelce mnogi su okarakterizirali kao art-film, no meni se čini da je riječ o punokrvnoj melodrami kojoj je nepošteno pridodavati “art” predznak, osobito ne u njegovu negativnom smislu. Bilo kako bilo, “Pakao” je posve drukčiji film od “Ničije zemlje”, estetikom bliži filmovima Claudea Chabrola ili Andréa Téchinéa negoli bosanskoj i bivšoj jugoslavenskoj kinematografiji, na koju podsjeća jedino epizodnom prisutnošću Mikija Manojlovića. Neki kritičari osporavali su Tanoviću autorstvo “Pakla”, smatrajući kako je na projektu funkcionirao samo kao plaćenik, angažiran nakon što su projekt odbili brojni drugi filmaši, i kako je njegov pravi mentalitet onaj iskazan u “Ničijoj zemlji”, sumnjajući u Tanovićevu sposobnost bavljenja francuskim građanskim društvom. Ostavimo li po strani činjenicu da je opasno i nemoguće nakon jednog filma suditi o nečijim pravim autorskim sklonostima, ostaje pitanje što je to neautorsko u mogućnosti da čovjek koji živi u Parizu i ima četvero djece snimi urbanu obiteljsku melodramu?

Umjesto sumnjivih poopćavanja i inzistiranja na razlikama, bolje je obratiti pozornost na sličnosti Tanovićevih filmova, a najveća i najvažnija jest ona da su i “Ničija zemlja” i “Pakao” odlično režirana ostvarenja, svjetlosnim godinama udaljena od onoga što od umjetnosti Bosne i bivše Juge očekuju diletanti koji su Kusturicu promovirali u umjetničku ikonu i junaka antiglobalizacije. Ekipa koja od bosanskog filma traži egzotiku i sprdanje s tzv. malim ljudima mogla je već i u “Ničijoj zemlji” primijetiti da Tanović nije igrač na prvu loptu koji će banalno eksploatirati bosanske kulturne stereotipe, trivijalizirati naslijeđe prvih dvaju odličnih Kusturičinih filmova, u čemu posljednjih 15-ak godina prednjači upravo potonji, novopečeni “Nemanja”. Zato će na svoje doći ljubitelji elegantno režiranih melodrama o načinu na koji se sudbina poigrava pojedincima, kojima je uzbudljiviji jedan slučajno uhvaćeni pogled predivne Emmanuelle Béart od deset Kustinih gusaka/pataka. Priča Tanovićeva “Pakla” nije komplicirana, no Tanović je otkriva polako, podcrtavajući dojam o zagonetnosti ljudskih karaktera i odnosa. Njegove scene odišu pritajenom energijom, svojstvenom najvećim majstorima melodrame poput Douglasa Sirka, Johna M. Stahla ili Fassbindera, pa i pokojnoga Kieslowskog, koji je bio i vrsni melodramatičar. Pokojnikova opsesija utjecajem koji imaju bogovi i sudbine na male ljudske egzistencije jasno se razabire iz filma nastalog desetak godina nakon njegove smrti, no to nimalo ne umanjuje Tanovićev autorski doprinos. On se sastoji u briljantnom stilu, koji nas tjera da zaboravimo upitne motivacije likova, banalne alegorije i pojednostavljena dramaturška rješenja kojima je prožet scenarij. Svaki put kad materijal zaprijeti potonućem u banalnost, kao recimo u situacijama u kojima se junakinje uspoređuju s Euripidovom Medejom, Tanović sjajno komponiranim kadrovima, domišljatim rezovima i briljantnim glumačkim interpretacijama priči vraća smisao i dignitet.

Tanović može biti ponosan jer mu je uspjelo režirati dobar film u posve drukčijoj sredini, prema tuđem predlošku, na stranom jeziku. To nije uspjelo niti legendarnom Slobodanu Šijanu, kojem je Amerika donijela propast, da ne govorimo o drugim neuspješnim pokušajima poput onoga Srđana Dragojevića, odličnog redatelja upitnih ljudskih kvaliteta, koji je omalovažavao Tanovićeva Oscara, tvrdeći da je i njemu nuđen scenarij “Pakla”, no da ga nije prihvatio jer je bio loš. Nekim aspektima scenarija slavnog pokojnika Kieslowskog uistinu bi se moglo prigovoriti, no Tanovićeva je režija besprijekorna. To što su “Pakao” odbili važni festivali nevažno je u odnosu na to da se Tanović njime dokazao kao pravi, punokrvni i snalažljivi redatelj, koji bi komotno mogao ekranizirati čak i među kritičarima i filmašima često spominjani telefonski imenik.

BORAT: UČENJE O AMERIKA KULTURA ZA BOLJITAK VELIČANSTVENO DRŽAVA KAZAHSTAN
CONTINENTAL FILM

Novo gledanje "Borata" potvrđuje kinodojam o vrlo pristojnoj komediji koja bi bila puno bolja da ju je umjesto nedarovitog Larryja Charlesa, potpisnika jezivog Dylanova filma "Ispod maske", režirao netko drugi, makar i osrednji zanatlija. Sascha Baron Cohen je odličan komičar, ali ne želi li da mu se dogodi ono što se svojedobno dogodilo braći Marx, čiji se anarhoidni humor razvodnio u rukama bezveznih redatelja, mora ili sam početi režirati ili umjesto s bezveznjacima poput Charlesa ili Marka Myloda ("Ali G u parlamentu") raditi s pravim filmašima poput braće Farrelly, koji će njegov humor znati uklopiti u pravu formu. No to su već kritičarska zanovijetanja: unutar skromne ponude recentnih komedija, "Borat" zaslužuje višestruko gledanje svakih nekoliko mjeseci.

Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan, am. komedija, 2006.
R: Larry Charles
GL: Sacha Baron Cohen, Ken Davitian, Pamela Anderson
FILM: 4
DVD: 4
DOBRO ČUVANE LAŽI
BLITZ

Nakon kontroverznog "Ararata" o turskom genocidu nad Armencima, izvrsni kanadski redatelj armenskog podrijetla Atom Egoyan režirao je dosad "najkonvencionalnije" djelce - krimić "Dobro čuvane laži". Egoyanov film vrlo je pristojan, no nekako ne uspijeva ispuniti očekivanja. Naime, minuciozna Egoyanova režija i vješto poigravanje pripovjednim perspektivama čitavo vrijeme nagovještavaju žanrovski film "umjetničke nadgradnje", ali "Dobro čuvane laži" u konačnici nisu više od dobrog, pomalo rutinskog krimića, lišenog Egoyanova autorskog pečata. No to i nije tako malo, tim više jer su Kevin Bacon i Colin Firth odlični, što se nažalost ne može reći za Alison Lohman ("Bijeli oleandar", "Šibicari"), dosad briljantnu mladu glumicu pred kojom je, kako se čini, mukotrpno odrastanje.
Where the Truth Lies, kanad.-brit. krimić, 2006.
R: Atom Egoyan
GL: Alison Lohman, Kevin Bacon, Colin Firth
FILM: 3 i pol
DVD: 2 i pol
LJETNA OLUJA
DISCOVERY

Mladi njemački redatelj Marco Kreuzpaintner osmislio je "Ljetnu oluju" kao sasvim običnu tinejdžersku komediju, na tragu desetaka sličnih hollywoodskih filmova, od kojih je razlikuje jedino homoseksualna orijentacija jednog od dvojice glavnih junaka. Kreuzpaintnerovo uvođenje homoseksualne tematike u najčešće trivijalni žanr funkcionira sasvim solidno pa je "Ljetna oluja" jedan od pristojnih omladinskih filmića koje smo imali prilike vidjeti posljednjih godina. Narativno uredno, duhovito, zabavno i emotivno Kreuzpaintnerovo djelce donosi i nekoliko odličnih nastupa mladih glumaca, među kojima vrijedi izdvojiti Roberta Stadlobera, kroz čiji je lik redatelj progovorio o vlastitim mladenačkim traumama.
Sommersturm, njem. humorna drama, 2004.
R: Marco Kreuzpaintner
GL: Robert Stadlober, Kostja Ullmann, Alicja Bachleda-Curus
FILM: 3
DVD: 2