Prije dva-tri dana zvao me je urednik austrijske državne televizije ORF. Pitao me je ima li ova istraga i zahtjev za uhićenjem i izručenjem Vladimira Zagorca političku pozadinu. Po njegovu pitanju shvatio sam da mu je netko tu tezu podvalio kako bi se napravio alibi da se Zagorca ne izruči Hrvatskoj i da se od njega napravi političku žrtvu. Te priče o “političkoj” pozadini cijeloga procesa širi očito PR agencija koja se brine o Zagorčevu dobrom imidžu u Austriji ili neki moćni poslovni krugovi i pojedinci koji su s njim u poslovnom ili financijskom dealu. Na toj liniji “političkog” procesa pojavili su se još neki tekstovi u austrijskim novinama i magazinima, koji trebaju sudu pripremiti teren da odbaci zahtjev za izručenjem.

Da nešto nije u redu i da se nešto kuha oko Zagorčeva povratka u Hrvatsku bilo je vidljivo prošlog tjedna kad je sutkinja u Beču odredila jamčevinu od milijun eura. To je premalena svota s koje se god strane gledalo. Praksa je da se jamčevina određuje u visini inkriminiranog djela. To je u ovom slučaju pet milijuna dolara, ili 3,6 milijuna eura. Ako bi se pak određivala prema Zagorčevoj imovini u Austriji, tada bi opet trebala iznositi znatno više. Naime, Zagorec je sam izjavio prilikom saslušanja pred istražnom sutkinjom u Beču da je vrijednost njegove imovine u Austriji 26 milijuna eura. Dakle, sve to zajedno miriši na austrijsko “ne” o izručenju Zagorca. Što bi to značilo za odnose između Hrvatske i Austrije?
U svakome slučaju odbijanje izručenja bacilo bi ružno svjetlo na odnose dviju zemalja, koje ne bi uspio “popeglati” niti premijer Sanader, najveći austrijski fan. Posebno bi takav ishod naštetio austrijskom bankarskom sektoru, kojem je i ovako već narušen ugled. Percepcija običnih ljudi bi bila kako Zagorca štite banke koje su s njim bile u sumnjivim poslovima. Štiteći njega, štite i svoj kriminal. Da bi se sve to izbjeglo, a ako Zagorec smatra da je nedužan odnosno da je potpuno čist, bilo bi najbolje da se što prije pojavi u Hrvatskoj i odgovori na Bajićeva pitanja. Ovako radi istu pogrešku koju je svojedobno napravio i njegov bivši prijatelj Hrvoje Petrač.

Zagorčev slučaj nema veze s politikom. To sam rekao i urednku ORF-a. Da ima bilo kakve veze, onda bi ga nakon izbora 2000. godine prvoga uhapsila. Svi njegovi politički zaštitnici su bili mrtvi, jedini problem je bilo to što je ravnatelj policije bio potpuno nesposobni Ranko Ostojić, koji se danas busa u prsa kako je pokrenuo istrage i došao do velikih saznanja o švercu, novcu i Zagorcu. Pa ako je veliki policajac Ostojić imao ta saznanja, postavlja se pitanje zašto nije 2000. godine ili kasnije, pokrenuo krivični progon.

Ako ga je netko u tome zakočio, imao je dovoljno vremena da progovori i kaže jasno i glasno što se događa i tko štiti Zagorca i ostale ratne profitere. No, “hrvatski Eliot Ness” je šutio, da bi tek sada, kada je Bajić pokrenuo istragu javno progovorio o svojim otkrićima od prije sedam godina i to baš danas, u predizborno vrijeme. Da sa slučajem Zagorec politika nema veze govori i to da je rezultate izbora 2003. godine umirovljeni general dočekao u izbornom stožeru HDZ-a na Trgu hrvatskih velikana. Treba napomenuti da ga je sve do nedavna zastupao i glavni HDZ-ov “pravosudni operativac” Miroslav Šeparović. Dakle, ova politička garnitura mogla je eventualno samo zaštititi Zagorca, a ne napraviti harangu protiv njega, na što igraju njegovi advokati i dio austrijskih medija. No, po svemu sudeći igrokaz oko Zagorca tek slijedi. Ovo do sada bila je samo predigra.