Film se bavi samo Đapićevim životnim putom, a političke događaje od 1990. na ovamo obrađuje tek u manjem opseguDokumentarni film “Korijeni budućnosti - priča o Anti Đapiću”, koji je u subotu uvečer prikazan u New Yorku, uljepšana je biografija predsjednika HSP-a u kojoj se Đapić prikazuje kao miran, staložen i tradicionalistički usmjeren političar kojem je Hrvatska uvijek bila na prvome mjestu. I dok se takav prikaz Đapića mogao i očekivati, nije se očekivalo da će taj 45-minutni dokumentarac proći bez prikazivanja i jedne kontroverzne situacije iz novije povijesti HSP-a. U njemu se tek površno spominje sukob s Dobroslavom Paragom, bivšim predsjednikom HSP-a, a nimalo se ne spominje smrt Ante Paradžika, zašto je u uredu HSP-a dugo vremena visjela slika Ante Pavelića na zidu, da o Đapićevim izjavama kao što su “mjerenje visine kukuruza” i ne govorimo. Film je nastao u izraelskoj produkciji i uz obilatu pomoć Jakova Sedlara, koji zna kako od izraelskih producenata izvući novac, jer je Ron Assouline, koji je sa Sedlarom redatelj ovog filma, bio producent Sedlarovih filmova “Milost mora” i “Jeruzalemski sindrom”. Ovaj dokumentarni film može poslužiti Đapiću i HSP-u u predizborne svrhe i zbog prijateljstva sa Židovima, kako onima u Izraelu tako i onima u Americi. Onima u Hrvatskoj koji nešto znaju o Đapiću, ovaj dokumentarac neće značiti mnogo.

Dr. Mate Granić, Đapićev savjetnik za vanjsku politiku, slaže se s time da u filmu nema kontroverzi, ali to objašnjava time što je film radio Ron Assouline, vlasnik kompanije Filmind, koji će voditi Đapićevu predizbornu kampanju i koji je odredio završnu verziju filma. “Film prikazuje Antu Đapića za inozemstvo, a gledateljima u inozemstvu bilo bi teško objasniti tko je Paradžik a tko Paraga. Đapić nije utjecao na završnu verziju filma nego izraelska kompanija Filmind koja želi prikazati ovaj film na drugom programu izraelske televizije. Razmišlja se o snimanju filma o HSP-u koji bi bio rađen za Hrvatsku i tada će Đapić objasniti događaje oko Paradžika, Parage i ostalih”, rekao je Granić koji je prisustvovao premijeri u New Yorku.

Film, koji je producirala izraelska agencija Filmind, počinje proslavom 145. obljetnice HSP-a, Đapić se u predvorju dvorane rukuje s uzvanicima, a nakon toga, dok sjedi u fotelji besprijekorno uređen kako bi izgledao što bolje, kaže kako se razlikuje od ostalih hrvatskih političara po “temeljnim vrijednostima koje ne bi dao ni za kakvu vlast” jer hrvatski političari, po njemu, mijenjaju svoja razmišljanja ovisno o tome jesu li na vlasti ili nisu. On zatim ukratko opisuje svoje temeljne stavove o Domovinskom ratu, o Europskoj uniji koja “može biti sredstvo za ostvarenje ciljeva ali ne i konačni cilj”, govori o tome kako u Hrvatskoj nije usvojen zakon o lustraciji “a takvi su kroz privatizaciju osiromašili narod” te o ratnom zločinu koji, kaže Đapić, treba biti planiran, zapovjeđen, omogućen a zatim zataškan, a toga u Hrvatskoj sigurno nije bilo. Dakle, stavovi koji su odavno poznati hrvatskoj javnosti, ali ne i glumcu Armandu Assanteu i ostalima koji su bili na premijeri u New Yorku. Uostalom, Granić kaže kako su premijeri prisustvovali predstavnici židovskih zajednica te mladi, educirani Hrvati koji žive u New Yorku. Assante je promotor ovog filma i vidio ga je prije newyorške premijere a Granić kaže da ga je dirnula Đapićeva životna priča. Assante je još 1999. bio u Hrvatskoj, 2002. se pridružio akciji prikupljanja novca za razminiravanje Hrvatske, a sada je Anti Đapiću najavio dolazak u Osijek te je rekao kako bi obišao hrvatske otoke, osobito ga zanima Hvar.

MATE GRANIĆ, ANTO ĐAPIĆ i Jakov Sedlar na ulicama New Yorka prije premijere filma, kada su se susreli sa slavljenicima dana Svetog PatrickaNakon uvoda filma počinje biografski dio, Đapić pokazuje rodnu kuću u Ćaprazlijama kraj Livna, u kojoj se rodio i njegov otac, a koja je dobrano oštećena tijekom rata. Kaže kako je uvijek bio odgajan da poštuje druge, ali i da se u kući, kada bi otac dolazio iz Njemačke gdje je bio gastarbajter, razgovaralo o Hrvatskoj. Za njega je već tada domoljublje, kaže Đapić, postala obveza a ne politika, kao što je polako shvaćao da je obitelj temelj društva. Tu Đapić ubacuje tvrdnju kako u posljednjih sedam, osam godina mediji relativiziraju događaje u Hrvatskoj, pojavljuje se scena iz tiskare, ali se nigdje ne navodi koji točno mediji i na koji način to čine. Nastavlja se priča o odrastanju, šestogodišnji Đapić seli se s majkom 1964. u Osijek gdje kupuju zemlju od očeva novca zarađenog u Njemačkoj. Tu dolazimo do Đapićevih suza. On opisuje prvi dolazak oca iz Njemačke u Osijek u kuću koja još nije bila dovršena. Jedva ju je našao jer nije znao gdje se nalazi i, iako je kući nedostajalo mnogo toga, njegov otac i majka bili su tako sretni da su zapjevali. Đapić zastajkuje dok to priča i rukom počinje brisati oči. Mucajući, kaže kako se uvijek rado sjeća tih trenutaka.

Kroz probleme svog oca i kasnije ubojstvo strica emigranta u Njemačkoj Đapić objašnjava kako je “Jugoslavija bila tamnica hrvatskog naroda” iako dopušta da je nekima tada bilo bolje nego što im je sada. Uz crno-bijele snimke iz sedamdesetih godina, scene pogreba, narator opisuje kako su UDBA i OZNA ubijale Hrvate diljem svijeta te Đapić detaljno opisuje kako su on i njegov otac saznali da je u Nürnbergu ubijen njegov stric. Budući da se stric dva dana nije javljao na telefon, Đapić je posumnjao da je ubijen jer je bio politički aktivan i povezan s njemačkim CSU-om, te je s ocem i stričevim prijateljem otišao u Nürnberg. Đapić i prijatelj su ušli u stan, otac je čekao pred zgradom, a stan je bio pun krvi i smrdljiv jer su atentatori pustili plin nadajući se da će neka iskra izazvati eksploziju i požar. Đapiću su najviše u pamćenju ostale stričeve riječi o nužnosti školovanja i obrazovanja pa je stoga i njemu kao političaru obrazovanje na vrhu liste prioriteta kojima se Hrvatska treba posvetiti a sve je to popraćeno snimkama Đapića koji razgovara s djecom u školi.

Đapić je već tada bio u braku, 1985. se vjenčao, i kaže “sretan sam sa ženom koju imam” jer njoj nije bilo lako s njim. Tom dijelu Đapićeva života posvećena je prva polovica filma, te se tada dolazi do početka devedesetih i članstva Đapića u HSP-u. On kaže da nije pogriješio što je odabrao HSP jer je “HSP alternativa kompletnoj političkoj sceni u Hrvatskoj”, a da pritom nije rekao ni riječi o koalicijama HSP-a i HDZ-a pri čemu je HSP u mnogo slučajeva pomagao HDZ-u da se održi na vlasti. Đapić nije osobno pred kamerom želio ispričati detalje sukoba s Paragom nego narator filma u jednom trenutku kaže kako je došlo do sukoba s Paragom, tadašnjim predsjednikom, jer je Đapić želio modernizirati HSP i prekinuti veze s mračnom stranom stranke iz Drugog svjetskog rata. Ništa se drugo ne prikazuje iz prve polovice devedesetih osim Đapića kao dragovoljca HOS-a, a u jednoj sceni se pojavljuje i Ante Gotovina.

Đapić zatim objašnjava odnos spram ustaša. Demantirajući ikakve veze s ustašama, on kaže kako je uvijek bio osjetljiv na antisemitizam, podsjeća kako je predsjednik HSP-a nakon dr. Ante Starčevića bio Židov, dr. Josip Frank, te da, otkako je Đapić predsjednik HSP-a, nitko iz te stranke nije izjavio ništa antisemitsko. Stoga Đapić ističe kako HSP želi prijateljstvo sa Židovima, podsjeća kako je u Osijeku, nakon što je on postao gradonačelnik, obnovljen spomenik holokaustu te da kontaktira sa Židovima u Izraelu i Americi. Dapače, kaže kako se povijest hrvatskog naroda može usporediti s poviješću židovskog naroda.

Na kraju filma, Đapić sumira situaciju u Hrvatskoj, brani Tuđmana kao stvoritelja Hrvatske a za Tita kaže da je jedna od najnegativnijih osoba u povijesti Hrvatske, osobito zbog Bleiburga. Što se tiče budućnosti, on je za ulazak u EU, “ali ne na način na koji se sada ulazi”, dodajući kako Hrvatska donosi najbolje ljude u EU, najljepše more i ravnicu. Za njegovu stranku, za koju kaže da nikada nije bila na vlasti pa nije kriva ni za političke pogreške u Hrvatskoj, kaže da glasuju dvije skupine ljudi, a to su tzv. bleiburška Hrvatska i mladi koji su nezadovoljni situacijom.

Nakon premijere filma održan je domjenak u organizaciji hrvatskog konzulata, a potom su Đapić, Granić, Assante, Sedlar i još desetak ljudi, među kojima su bili novinari i predstavnici židovskih organizacija, otišli na večeru u talijanski restoran “Barolo” u Sohou. Za Granića, tim je događajem uspješno započeta misija proširivanja hrvatsko-židovskog razumijevanja koja će se nastaviti prikazivanjem filma u Zagrebu, 26. ožujka, te u Izraelu. Mogu se očekivati raznolike reakcije na ovaj film jer je još početkom godine, dok se snimao, Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesental rekao kako je glup i pohlepan svatko tko potpiše ugovor s Antom Đapićem.

Fotogalerija