Predsjednik Mesić izjavio je ovih dana kako ga pojedinac - mislio je na Vladimira Zagorca - zanima mnogo manje od političko-interesne mreže koju je dotični servisirao. U Mesićevome tumačenju, slučaj Zagorec morao bi se razviti u detonator potpunoga razotkrivanja spomenute mreže. Tomu se nema što bitno dodati. Predsjednik je u pravu. Za Vladimira Zagorca odavno se zna, a to se i periodički u raznim formama objavljivalo, da je u svojim zvjezdanim trenucima borbe za Hrvatsku funkcionirao kao jedan od glavnih operativnih kanalizatora izvlačenja novca iz budžeta drage države u nastajanju, dirigiranoga s visokih političkih razina. Ako se u danom kontekstu na pravosudni i nacionalni dnevni red ne izvedu i drugi, politički relevantni protagonisti te operacije - Zagorčevi naredbodavci, pokrovitelji, suradnici i sukonzumenti dobara za koja se dotični general sumnjiči da ih je otuđio ili posredovao u tom otuđivanju - njegova aktualna prosekucija mogla bi se pretvoriti u još jednu hrvatsku alibi-operaciju ili mimikriju istjerivanja pravde. Gospodin Zagorec nije bio usamljen u svojim državotvornim aktivnostima preobrazbe nacionalnoga bogatstva u privatno, i proces koji se za njega priprema morao bi obuhvatiti sve junake koji su u tim aktivnostima sudjelovali.

Dakako, ono što bi moralo biti često se razlikuje od onoga što će doista i biti. U ovom trenutku nejasno je hoće li se i Zagorcu kao takvom uopće suditi u Hrvatskoj, odnosno hoće li ga Austrija - gdje oružar ima debele financijske veze - izručiti ili će za njega pronaći drugo rješenje. Gospodin Zagorec ima sudbinu svoju, kao i knjige iz latinske poslovice. General je s najvećim brojem ordena u Hrvatskoj, iako u životu nije vidio bojišta, što je svakako doprinos cjelokupnoj komediografiji hadezeovskoga poretka iz devedesetih. Zamijenio je danas na trenutak svoje luksuzne stambene prostore komoditetom austrijskoga pritvora, što je kod njega nesumnjivo izazvalo određeni šok. Protiv izručenja Hrvatskoj pouzdano će se boriti kao lav. To su, međutim, njegovi privatni slatki problemi, koji ponekad prate neutaživu strast za stjecanjem po bilo koju cijenu.

Kad je riječ o razotkrivanju ratnih financijskih i kriminalnih tajni, slučaj Zagorec već sada je prerastao u neku vrstu hrvatske psihosocijalne katarze. Na Zagorčevim inkriminacijama oko dragulja i nizu otkrića koja se na njih kolateralno nadovezuju, definitivno se danas ruši Tuđmanova i Šuškova mitologija o nekakvoj mudroj hadezeovskoj organizaciji podzemne nabave oružja, koja je obranila Hrvatsku u inat međunarodnoj zajednici. Ta navodno lukava i nacionalnim interesima motivirana nabava oružja bila je naprosto eufemizam za režimski kriminal. Znalo se to i prije, ali danas - preko slučaja Zagorec - taj hipokritski fenomen postaje očit i najširoj publici.

Multimilijuni dolara prebacivali su se iz nacionalnih rezervi na nebrojene inozemne račune, s tim da ni dragi Bog ne zna koja je bila državna svrha tih transakcija, osim činjenice da su potpisnici računa pare mogli podizati po vlastitome nahođenju ili dogovoru, i raspodjeljivati ih između sebe i raznih inozemnih preprodavača oružja s kojima su bili u interesnoj vezi. Oni su to zdušno i činili. Vladimir Zagorec s firmom Alan funkcionirao je u tom procesu kao odabrani intermedijator, koji je za sebe i za svoje domaće sjene na zidu uzimao raskošnu proviziju. Ako taj poduzetan čovjek može danas ne trepnuvši platiti milijun eura jamčevine za izlazak iz pritvora - i ako je, prema procjeni austrijskoga istražnoga suda, u Austriji težak dvadeset šest milijuna eura - može se s priličnom sigurnošću zaključiti da u svojoj borbi za Hrvatsku bez namire nisu ostali ni oni koji su mu izdavali naredbe i držali ga pod kontrolom.

Dodatnu skandaloznu nijansu cijelom fenomenu daje nedavno objavljen podatak da su se na te misteriozne inozemne račune slijevale i uplate za stanove koje su građani otkupljivali po državnoj prisili. Najširi društveni slojevi prinudno su sudjelovali u financijskome servisiranju režimske elite. Gospodina Zagorca izmislili su gospoda Tuđman i Šuπak, seveda. Izvornoga vlasnika preprodavačkoga oružarskoga dućana u Velikoj Gorici, potom Čermakovoga vozača, pretvorili su doslovno preko noći u generala s nabavljačkom ekskluzivom, operativnoga gospodara tvrtke Alan, Mamuline vile u Opatiji, vile u Zagrebu u Grškovićevoj ulici (gdje je navodno djelovao vojno-poduzetnički kupleraj), i svih drugih posjeda i računa koji su njegovoj firmi stavljeni na dispoziciju. Stvorili su od njega moćnoga državnoga čovjeka koji je nekadašnje ugledne direktore hrvatskih proizvodnih tvrtki koje su zavisile od njegovih odluka na razgovor mogao primati s nogama na stolu.

U vražjem interesnom kolu prikazanom kao državotvorstvo zatekli su se i mnogi drugi. Pokojni Jozo Martinović u prvome redu, koji je kao Tuđmanov ministar financija novčarski organizirao ne samo dubioznu kupnju oružja po astronomskim cijenama nego i brzu zamjenu hrvatskih propadajućih jugoslavenskih dinara za stabilne marke, gdje je uglavnom nastradala volatilna država Bosna. I tako dalje. Ovdje nije mjesto za prejudiciranje, ali svakako je mjesto za permanentno protresanje političkih sustava i hipokritskih lidera koji su svoje osobne interese predstavljali kao nacionalne. Mnogi još uvijek brane njihove kultove. Tajni računi danas su u nadležnosti istražnih faktora, koji petnaest godina nisu oko njih pomaknuli mali prst, sve dok Hrvoje Petrač na svome suđenju nije spomenuo Zagorčeve dragulje. Njegova izjava pokrenula je pravosudni zamašnjak, koji je gospodina Zagorca doveo u aktualnu situaciju i otvorio Pandorinu kutiju hadezeovskih ratnih malverzacija. Vrijednost spomenutih dragulja nespecificirana je. Nejasno je i jesu li uopće unovčeni, s obzirom na podatak da je nekadašnji Tuđmanov protégé i Zagorčev agent Ferdinand Jukić izjavio na televiziji kako ih nigdje nije uspio prodati jer su obrađeni na poseban način.

Dragulji su, međutim, samo kap u moru kriminalnih operacija na kojima je moderna Hrvatska stvorena. Kap u moru.