Ravnateljica Osnovne Montessori škole Narcisa Buczynski smatra da Zagreb treba postati središte regije za alternativno obrazovanje; s djecom u učionici u kvartu TrešnjevkaKrajem prošlog tjedna u Zagrebu je održana međunarodna konferencija “100 godina Montessori pedagogije”, koju su organizirali zagrebačka Osnovna Montessori škola “Barunice Dédée Vranyczany” te Udruga roditelja “Maria Montessori Zagreb”. Tema konferencije bila je Montessori pedagoška metoda koja se jednim dijelom temelji na učenju kroz igru i koja se u zapadnim zemljama gotovo čitavo stoljeće provodi u alternativnim školama i dječjim vrtićima. Polazi od toga da djeca u procesu učenja sve moraju prvo vidjeti i opipati, jer će upoznavši prvo konkretna znanja mnogo lakše usvojiti i ona apstraktna. Zbog toga su Montessori ustanove poznate prvenstveno po tzv. didaktičkim materijalima poput, recimo, slagalica i brojalica koji se koriste na nastavi.

Oni, kaže ravnateljica Osnovne Montessori škole Zagreb Narcisa Buczynski, omogućavaju da se kod djece “potakne rad svih osjetila, jer su tek onda otvorena za bilo kakvo učenje”. Tako, recimo, uz pomoć tih materijala prvo spoznaju što količinski znači jedan u odnosu na 10 nečega, a tek onda uče brojčane simbole koji te odnose predstavljaju. Glavni princip učenja, kaže Narcisa Buczynski, ide od općeg prema pojedinačnom. “Prvo se prikaže panoramska slika svega, da dijete dobije dojam o čemu je riječ, a kasnije se obraća pažnju na detalje.”

Konferencije poput ove, ove se godine organiziraju u čitavom svijetu povodom proslave 100. godišnjice osnutka prve Montessori institucije u Rimu. Od 2003. i u Hrvatskoj postoji takva osnovna škola, dok je od '91. otvoreno 15-ak Montessori vrtića. Na konferenciji, u Hrvatskom institutu za povijest na Gornjem gradu, okupili su se svjetski autoriteti za alternativne obrazovne metode te za pedagogiju općenito. Jedan od njih bio je i specijalni izaslanik UNESCO-a za područje obrazovanja Jan De Groof, jedan od autora članaka europskog Ustava vezanih za obrazovanje, a o tematici pluralizma obrazovanja govorili su i hrvatski stručnjaci poput bivšeg ministra znanosti Gvozdena Flege. Cilj im je bio istaknuti važnost pluralizma obrazovanja, odnosno mogućnosti izbora između različitih pedagoških metoda. Narcisa Buczynski, ravnateljica Osnovne Montessori škole u Zagrebu, o tome je rekla: “Kad se u svijetu govori o napretku demokracije u pojedinoj zemlji, između ostalog se postavlja i pitanje broja alternativnih škola te pedagoške raznolikosti općenito. Samo tri škole u Hrvatskoj provode program Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa na alternativan način, naša i dvije waldorfske, što pokazuje da nam je demokracija tek u začetku.”

Istog je mi­š­lje­nja i specij­a­l­ni izaslanik UNESCO-a za područje obrazovanja Jan De Groof: “Hrvatska bi, prema mišljenju Europe, trebala biti mnogo otvorenija prema diferencijaciji u obrazovanju, jer je pluralizam pedagoških metoda jedan od glavnih karakteristika demokracije. Pravo izbora na vrstu obrazovanja danas je jedno od temeljnih prava čovjeka. U zapadnim zemljama alternativne škole su financirane od vlada; u Nizozemskoj i Belgiji su, primjerice, tretirane jednako kao i državne. Ako je osnovno školstvo besplatno i svi imaju pravo na njega, a ako imaju i pravo na izbor, neminovno je da alternativne škole potpomažu vlade. To u budućnosti čeka i Hrvatsku, samo je na njoj da to shvati i požuri s reformama. Uostalom, nerealno je očekivati od države da vodi računa o čitavom području obrazovanja, da bude stručnjak za sve. Pogotovo kad se rijetko pokaže stručnjak za išta. Osim toga, svi znamo da je konkurencija preduvjet kvalitete - to vrijedi za sve zemlje podjednako.”

Zapadnoeuropski pedagoški stručnjaci u Zagrebu su se okupili i iz još jednog razloga. Hrvatska je u regiji bivše Jugoslavije, naime, jedina država s Montessori školom i ideja je da ona postane centar u kojem će se moći educirati pedagozi iz susjednih zemalja. Riječima Narcise Buczynski, ideja je da Zagreb postane "okupljalište zainteresiranih za pluralizam u školstvu". "Oni žele da Zagreb postane regionalni centar u koji će zainteresirani dolaziti na obuku i moći će prisustvovati nastavi da vide kako se radi. Također žele skratiti birokratski put koji smo mi prošli, u čemu im možemo pomoći."

Barun Janko Dobrinović-Vranyczany, prvi hrvatski veleposlanik za Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg, po čijoj je majci zagrebačka škola dobila imeKonferenciji je prisustvovao i barun Janko Dobrinović-Vranyczany, prvi hrvatski veleposlanik za Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg, bivši šef misije RH pri Europskoj uniji i NATO-u te počasni savjetnik predsjednika Mesića, po čijoj majci je zagrebačka škola i dobila ime. Barunica Dédée Vranyczany osnovala je prvu predškolsku Montessori ustanovu u Zagrebu 1943., nakon što je u Londonu pohađala tečaj koji je osobno vodila Maria Montessori. Zagrebački vrtić postojao je do 1946., kada su ga kao i ostale privatne ustanove zatvorile komunističke vlasti. Barun Janko Dobrinović-Vranyczany prisjetio se majčinih pedagoških aktivnosti, koje su uključivale i podučavanje kuhanja, šivanja i lijepog ponašanja. Na pitanje jesu li i njegova djeca školovana po Montessori metodi, Vranyczany kaže: “Na žalost nisu. Tada sam bio izbjeglica, živio sam u Bruxellesu i moj prvi brak nije najbolje funkcionirao tako da je mog sina u potpunosti odgojila njegova belgijska majka. No već sam ja osobno doživio suvremene pedagoške metode jer je moja majka, i prije nego što je postala učenica Marije Montessori, primjenjivala moderni način odgoja kod mene i moje sestre. I mislim da nije loše ispalo.”

Zagrebačka Osnovna Montessori škola postoji četiri godine i ima 76 učenika u pet kombiniranih razreda. To znači da se u razredima miješaju učenici različitih godišta, ali i oni s posebnim potrebama. Na taj način, kaže ravnateljica Narcisa Buczynski, mlađi uče od starijih, stariji uče podučavati mlađe, a zbog individualnog odnosa prema učenicima djeca s posebnim potrebama se ne osjećaju drukčijima. Škola se nalazi na zagrebačkoj Trešnjevci, u gradskom prostoru bivšeg industrijskog postrojenja gdje će, nada se ravnateljica, kroz koju godinu otvoriti i srednju Montessori školu. Mjesečna školarina je 1200 kuna, dok se za cjelodnevni boravak treba izdvojiti još 200. Učiteljice su, govori ravnateljica, posebno educirane i "nakon završenog učiteljskog fakulteta moraju dvije godine pohađati tečaj Montessori pedagogije". Zašto se roditelji odlučuju djecu upisati u Montessori ustanove, govori zagrebačka poduzetnica Tatjana Korceba-Huić, koja je svoju djecu upisala u osnovnu Montessori školu nakon pozitivnih iskustava s Montessori vrtićem.

“Kad sam trebala upisati djecu u vrtić dobro sam se raspitala i prvi put čula za Montessori pedagogiju. Svidjela mi se ta metoda i među vrtićima u Zagrebu odabrala sam jedan na Šalati, koji je bio državni ali s Montessori programom. Tamo su moji sin i kći proveli tri godine i pokazalo se to idealnim rješenjem: po mjeri djeteta, uz poštovanje njegove osobnosti. Puno su naučili i to uglavnom kroz igru, a svidjelo mi se i što se kroz takvu metodu kod djece ne razvija takmičenje kao što je to slučaj u normalnim vrtićima i školama. Djeca su već s četiri godine znala brojeve i slova, zahvaljujući obrnutom načinu na koji se uči: polazi se od konkretnog a tek onda prelazi na apstraktno pamćenje, što je puno prirodnije.”

Najvažnije je, kaže, što svako dijete napreduje svojim tempom. Rad je individualan i učiteljica se prilagođava svakom djetetu, bez da oni sporiji znaju da se razlikuju od drugih. Tako se, ističe, sporije dijete ne osjeća ugroženo, a ni ono napredno se ne osjeća preferirano. Priznaje da razmišlja kako će njezina djeca reagirati na klasični obrazovni sistem kada upišu srednju školu, ali vjeruje da će se prilagoditi. “Do srednje oni već imaju formirane navike koje su stekli spontano kroz Montessori sustav. Odgovornost je osobina koju razvijaju još od vrtića: imaju određene zadatke, ali mogu birati kojim će ih redoslijedom obaviti. To ih potiče na rad.”

Svjetski autoriteti za obrazovanje bili su gosti konferencije, primjerice specijalni izaslanik UNESCO-a Jan De Groof, jedan od autora članaka europskog Ustava S tim se slažu i supružnici Helena i Zvonimir Bulaja, vlasnici izdavačke tvrtke u Zagrebu. Njihovo dvoje djece, koja pohađaju osnovnu Montessori školu u Zagrebu, nije prethodno išlo u Montessori vrtić. O tome zašto su ih odlučili tamo upisati Zvonimir Bulaja kaže: “Mi smo živjeli u industrijskom društvu u kojem su ciljevi odgoja bili disciplina, rad i poslušnost pa je takav bio i obrazovni sistem. Danas se od ljudi u životu traže posve drukčije osobine: kreativnost, tolerancija, timski rad. Nama se činilo da se javne škole nisu puno promijenile od kad smo ih mi pohađali, zbog čega smo se i odlučili na alternativu. Odvagnuli smo sve što nam se u Zagrebu nudilo i zaključili da je ova škola najbolja.”

Kada su prvi put posjetili školu, dodaje Helena Bulaja, oduševio ih je izgled škole, komunikacija s učenicima te odnos između starije i mlađe djece. Oduševilo ih je i što djeca u toj školi nisu opterećena ocjenama i ispitivanjima te nemaju strahova zbog njih, jer se “sve vrši kroz igru”. Drugi roditelji im, kaže, ne vjeruju da s djecom kod kuće ne rade nikakve zadaće, niti je potrebno s njima ponavljati gradivo. Primijetili su i da njihova djeca imaju više znanja od svojih vršnjaka iz javnih škola.

Krive su, ističu, predrasude da se radi o elitnoj, privatnoj školi: “Škola je nastala na inicijativu Udruge roditelja, što znači da su svi oni svojevrsni vlasnici škole. Mjesečna članarina je zanemariva kad se uzme u obzir što djeca sve dobivaju, oni u cjelodnevnom boravku i ručak, poslijepodne imaju izvanškolske aktivnosti poput ritmike, pjevanja ili drugog stranog jezika. Sve to bi nas puno više stajalo kada bismo plaćali zasebno.”