EKSPLOZIJA SEKSA Zadnjih dvadeset godina života Andrija Maurović slikao je isključivo porno stripove i apokaliptične autoportrete poput ovog na kojem ga okružuje more golih tjelesaU četvrtak, 29. ožujka, na datum rođenja najpoznatijeg hrvatskog autora stripova, ilustratora Andrije Maurovića, u zagrebačkim je Klovićevim dvorima otvorena retrospektivna izložba “Andrija Maurović: Poznato i nepoznato“. Zajednički su je kreirali Franjo Dolubić i Darko Glavan, a brojna Maurovićeva djela Klovićevim su dvorima posudile kulturne institucije u kojima se ona čuvaju, zagrebačka Moderna galerija, Nacionalna sveučilišna knjižnica, riječki Muzej moderne umjetnosti, ali i mnogi privatni kolekcionari. Posjetioci će do 29. travnja moći razgledati desetke Maurovićevih crteža i ilustracija za knjige, karikatura, plakata, slika i stripova koji su proslavili tog hrvatskog umjetnika. Situacija s Maurovićevom umjetničkom ostavštinom prilično je kaotična, jer nije imao nasljednika pa ju je nakon njegove smrti preuzela tadašnja zagrebačka općina Centar, koja ih je poslije ustupila muzejima i galerijama. Osim toga, kako je Maurović svoje radove često poklanjao prijateljima i znancima, još se ne zna koliko ih je završilo po raznim privatnim kolekcijama. Kako se došlo do nekih iz upravo takvih privatnih izvora, objašnjava koautor retrospektivne izložbe Darko Glavan, koji se opusom Andrije Maurovića bavi više od 30 godina:

“Iako je većina izložaka na izložbi iz javnih zbirki, negdje između petine i četvrtine potječe iz privatnih zbirki. Posuđivali smo ih od privatnih kolekcionara poput Marinka Sudca ili povjesničara i zaljubljenika u strip Rudija Aljinovića i Mladena Novakovića.“

Glavan, koji je 1975. u magazinu Start objavio intervju s Maurovićem, potvrđuje da nitko ne zna koliki je stvarni opus tog umjetnika: “U biti ne postoji ni približna procjena cjelokupnog opsega Maurovićeva stvaralaštva, iako se sigurno radi o peteroznamenkastim, ako ne čak i o šesteroznamenkastim brojkama, a originalni crteži u većini su izgubljeni. Nenadoknadiv je kulturološki gubitak nestanak originalnih traka strip remek-djela “Trojica u mraku” i “Sedma žrtva” u Srbiji. One su navodno stradale u poplavi koja je pogodila postrojenja Dečjih novina u Gornjem Milanovcu.“

Glavan otkriva kako je pionira hrvatskog stripa upoznao 1975., a živio je u njegovoj blizini često ga susretao: “Prilikom tih susreta on me uporno pokušavao zainteresirati za populariziranje svog slikarstva, tvrdeći da bih na tom polju mogao učiniti ono što je dr. Vera Horvat Pintarić postigla s njegovim strip stvaralaštvom. U tim poznim godinama bio je poprilični osobenjak, no ako bi čovjek imao strpljenja odslušati njegove teze o neizbježnoj propasti čovječanstva, bio je spreman iscrpno i informativno pričati o svojoj mladosti i raznolikim crtačkim i inim dostignućima.“

Darko Glavan upoznao je 1975. Andriju Maurovića koji je u to doba bio opsjednut zloslutnim vizijama propasti čovječanstva te se potpuno okanio crtanja stripova po kojima je bio najpoznatijiSituaciji u kojoj su brojna njegova djela vjerojatno zauvijek izgubljena uvelike je pridonio i sam Maurović. Bio je veliki umjetnik, ali i osobenjak, za mnoge čak i čudak. Ilustrator koji se 70-ih odrekao dotad vrlo poročnog života i počeo živjeti asketski, bez televizije i svjetla, hodajući uokolo polugol i bos, bio je vrlo usamljen. Zato je u svom stanu u prizemlju kuće na Pantovčaku 45 često primao razne ljude koji su se stvarno ili navodno bavili umjetnošću. Pretpostavlja se da su mnoga Maurovićeva djela završila kod nekih od tih ljudi. Jedan od takvih bio je Željko Maurović, muškarac koji se s Maurovićem počeo družiti prije nego što je slavni crtač teško obolio, a za kojeg se sumnja da je nakon Maurovićeve smrti otuđio mnoga djela iz njegova stana. Riječ je o višestruko osuđivanom kriminalcu koji se nakon smrti Andrije Maurovića počeo lažno predstavljati kao njegov unuk, iako se znalo da pionir hrvatskog stripa nikad nije imao djece. Željka Maurovića, lažnog unuka, Općinski sud u Zagrebu nedavno je, zbog otmice iz 1991. osudio na kaznu od dvije godine i osam mjeseci zatvora. Maurovićev slučaj ne bi se bitno razlikovao od mnogih drugih slučajeva osuđivanih kriminalaca da nije riječ o osobi koja je svojedobno lagala da je jedini potomak Andrije Maurovića.

U nedavnoj presudi Željku Mauroviću, koji se predstavljao kao crtačev unuk, ništa ne bi bilo neobično da nije nestao još 2002. i za njim hrvatska policija još uvijek traga zbog desetaka kaznenih djela koja je počinio prije nego što je nestao. Mauroviću se trag izgubio 2002. kad je viđen na Savskoj cesti u trenutku kad su ga nepoznati muškarci silom natjerali u crni BMW, nakon čega ga više nitko nikad nije vidio pa mnogi procjenjuju da je likvidiran. Među brojnim zatvorskim kaznama na koje je osuđivan, ovu posljednju, dosuđenu u odsutnosti, zaradio je zbog otmice koju je 9. rujna 1991. počinio s Jakovom Zecom i Franjom Skenderom. Naoružani trojac oteo je rođaka smaknute obitelji Zec, Stojana Zeca, te su ga odvezli do skladišta u Velikoj Gorici i ondje ga zavezanog ostavili.

Autora stripova “Gospodar zlatnih bregova”, “Posljednja pustolovina Starog Mačka”, “Tvrđava smrti”, “Sablast zelenih močvara” i mnogih drugih Željko Maurović za svoju je žrtvu izabrao nedugo prije smrti tog umjetnika, vjerojatno kako bi se domogao njegova stana i umjetničkih djela koja su se u njemu nalazila. I tada se, kao i u većini kaznenih djela koja je poslije činio, Željko Maurović lažno predstavljao. No za razliku od krinki ustaškog crnokošuljaša, merčepovca, policajca i Tuđmanova specijalca, koje je koristio u mnogim svojim razbojstvima, varajući ostarjelog i bolesnog Andriju Maurovića predstavljao se dobroćudnije, kao jedini umjetnikov potomak.

Željko Maurović s poznatim se ilustratorom navodno počeo družiti prije nego što se ovaj teško obolio. Željko je svog prezimenjaka često posjećivao u njegovu stanu, punom umjetnikovih crteža i slika, a onamo se gotovo i uselio kad je Andriju Maurovića bolest vezala za krevet. U stan mu je počeo dovoditi čudne ljude, a kad je bolesnik na nagovor prijatelja Rudija Aljinovića pristao otići u bolnicu, Željku je ostavio ključeve svoga stana. U njega se poznati crtač i ilustrator nikada nije vratio iz Vinogradske bolnice u kojoj je preminuo 2. rujna. 1981.

Željko Maurović potpisao se na osmrtnicu kao unuk preminulog Maurovića, a na zagrebačkom groblju Miroševac u društvu nepoznate žene pozirao pred kamerama hineći ožalošćenost tobože jedinog potomka preminulog autora stripova. Lažni unuk obećao je da će se brinuti za Maurovićev grob na parceli preminulih boraca iz II. svjetskog rata. Grob je bivao sve zapušteniji, dok jednoga dana 1989. s njega nije skinuto obilježje s petokrakom, a stavljen oronuli drveni križ sa spaljenim slovima imena pokojnog crtača stripova.

Međutim, na ostavinskoj raspravi na kojoj se uz ostavštinu preminulog Maurovića raspravljalo i o spornom stanu, zagrebačka Općina centar dokazala je da Maurović nije imao nasljednika te je ishodila autorska prava na njegova djela i naložila da se varalica Željko Maurović izbaci iz stana kojeg se protuzakonito pokušao domoći. No sumnja se da se ipak domogao brojnih slika i radova Andrije Maurovića koje je umjetnik držao u svom stanu. Među njima su se uz brojne serije crteža, nalazili i portreti slavnih osoba iz povijesti koje je Maurović slikao uljem na platnu, kao i pornografske razglednice koje je crtao za imućne Zagrepčane. Posebno su zanimljive bile apokaliptično-erotske slike na kojima je Maurović slikao i samoga sebe. Kako je umjetnik svoja djela često poklanjao prijateljima, ali i neznancima koje je puštao u svoj dom, mnoga od njih netragom su nestala, a sumnja se da je dio otuđio upravo lažni unuk Željko Maurović.

Željko Maurović oteo je s nekoliko naoružanih muškaraca 1991. Mlađena Vukosavljevića iz Ljubljane i, prijeteći da će ga zaklati, natjerao da potpiše izjavu kojom se odriče jednog duga od 700.000 njemačkih maraka. S još trojicom naoružanih upao je 21. kolovoza 1991. u restoran Mladena Zagorščaka “Mali raj“ u Bednji, supruzi i djeci vlasnika restorana počeo prijetiti oružjem, a onda je s pratiocima pretresao njihovu kuću i iz nje ukrao pušku, pištolj i nešto streljiva. Posljednje razbojstvo, zbog kojeg ga je Županijski sud u Zagrebu osudio na jedinstvenu zatvorsku kaznu od pet godina, Maurović je počinio iste godine, kad je, opet u pratnji naoružanih muškaraca, iz automobila Golf izbacio dvoje mladih i oteo im vozilo.
Nakon što je izbačen iz stana na Pantovčaku, Željko Maurović potpuno se prestao brinuti za prezimenjakov grob koji je ionako bio u katastrofalnom stanju. Umjetnikov prijatelj, novinar Aleksa Vojinović, ražalošćen takvim stanjem posljednjeg Maurovićeva počivališta, uspio je, nakon puno muke, u Općini Centar ishoditi da Grad plati premještaj posmrtnih ostataka Andrije Maurovića i premjesti ih u pristojnu grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje je umjetnik drugi put polopan 16. prosinca 1990.