Franjo Tuđman i Gojko ŠušakOptužnica haaškog tužiteljstva protiv trojice hrvatskih generala, Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, raspolaže kudikamo opsežnijim dokaznim materijalom nego što se dosad mislilo. Ne radi se samo o količini, nego i o njihovoj vjerodostojnosti i snazi. Temelj optužnice protiv hrvatskih generala je 17 transkripata sastavljenih u uredu bivšeg predsjednika Franje Tuđmana. Prema mišljenju haaškog tužiteljstva, ti transkripti dokazuju da je postojao plan etničkog čišćenja Srba s područja samoproglašene “Republike Srpske Krajine“, iza kojeg je stajao politički i vojni vrh hrvatske države. Dosad se mislilo da je transkript Tuđmanova sastanka s najvišim vojnim i političkim dužnosnicima 31. srpnja 1995. na Brijunima jedini ključni dokaz kojim haaško tužiteljstvo raspolaže protiv hrvatskih generala.

Međutim, tužiteljstvo je uspjelo doći do niza drugih značajnih transkripata, prema kojima je plan istjerivanja Srba iz Hrvatske započeo još 1992. u skladu s Tuđmanovom idejom o “humanom“ preseljenju stanovništva, što je potvrđeno i iz niza drugih njegovih izjava, kao i izjava njegovih najbližih suradnika u razdoblju od 1992. do 1996.

Nacional je stekao uvid u sažetak optužnice haaškog tužiteljstva na 44 stranice protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, u kojem tužiteljstvo iznosi pregled materijala kojim će nastojati dokazati odgovornost trojice generala za zločine nad srpskim stanovništvom prije, tijekom i nakon operacije “Oluja”, u razdoblju između srpnja i rujna 1995., te u dodatak od 16 stranica s raznim aneksima u kojima su popisane srpske civilne žrtve. Ti su zločini, prema tužiteljstvu, počinjeni etničkim čišćenjem koje je smišljeno u sklopu zajedničkog zločinačkog pothvata.

Republici Hrvatskoj i optuženim generalima neće biti lako srušiti tezu haaškog tužiteljstva o zločinačkom pothvatu koja, ako se dokaže, može imati dalekosežne negativne posljedice za međunarodni položaj Hrvatske, ali i za njenu bližu i dalju povijest. Ne opovrgne li se teza o postojanju zločinačke organizacije koja je isplanirala progon Srba s okupiranih područja, ni optuženi hrvatski generali neće se moći obraniti. Kako bi dokazalo postojanje takve organizacije, haaško tužiteljstvo u optužnici polazi od Tuđmanova brijunskog sastanka s najvišim vojnim i političkim vrhom, na kojem je donesena odluka o napadu na samoproglašenu “Republiku Srpsku Krajinu“ i u samom uvodu dokazivanja postojanja zločinačkog pothvata navodii Tuđmanovu izjavu: “…važno je da se ti civili pokrenu i tada će ih slijediti vojska, i kada se kolone pokrenu, to će imati psihološki efekt jednih na druge.“

Tužiteljstvo nastavlja kako je ranije na istom sastanku Tuđman naglasio: “..moramo izvršiti takve udare da Srbi praktično moraju nestati.“ Na tu Tuđmanovu izjavu tužiteljstvo je nadovezalo i izjavu Ante Gotovine s istog sastanka: “Velik broj civila već napušta Knin i kreće se prema Banjoj Luci i Beogradu. To znači, ako nastavimo s ovakvim pritiskom, vjerojatno za neko vrijeme neće biti puno preostalih civila nego samo oni koji su morali ostati jer nisu imali mogućnosti da odu.“ Tužiteljstvo objašnjava tu Gotovininu izjavu tvrdeći da je 2. kolovoza 1995. on na terenu definirao prirodu spomenutog “pritiska“ na civilno stanovništvo izdajući zapovijed za udare “na gradove Drvar, Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac topničkom vatrom“.

Kad objašnjava postojanje zločinačkog pothvata, tužiteljstvo se ne bavi toliko vojnim aktivnostima nego pothvat objašnjava s nekoliko važnih činjenica i izjava najviših hrvatskih državnih dužnosnika još od 1992. Tužiteljstvo smatra da je cilj protjerivanja Srba iz Krajine zapravo bio dugoročni interes predsjednika Tuđmana povezan s idejom o potrebi etničke homogenosti nacija na određenom prostoru. Tuđman je, prema tvrdnjama tužiteljstva, etničku rascjepkanost na prostorima Jugoslavije vidio kao povijesni problem koji može biti riješen, primjerice, preseljenjem stanovništva s jednog područja na drugo. Bilo je to razumno rješenje za Tuđmana i njegove najbliže suradnike, kao i za srpske dužnosnike, za njih je preseljenje dvaju naroda bilo od zajedničkog interesa, tvrdi tužiteljstvo. U rujnu 1992. bosanski Srbin Nikola Koljević, visoki dužnosnik tadašnje “Republike Srpske“, predstavio je Tuđmanu takav plan. Tuđman je 8. siječnja 1992. izjavio: “Trebamo biti otvoreni za razgovore o teritorijalnom razgraničenju, što je prihvatljivo gledajući povijesno, pokazalo se kako je takvo razumijevanje problema ne samo potrebno nego je i u smislu preseljenja stanovništva i tako dalje….“

Kasnije je dodao: “Gdje god su nacionalni problemi tako koncipirani kao što je to učinjeno s nama, to je riješeno, od Prvog svjetskog i Drugog svjetskog rata, da dovede do zaključka o preseljenju stanovništva.“ Hrvatsko vodstvo, tvrdi tužiteljstvo, za takvu ideju etničke promjene na terenu naišlo je na simpatije i kod Slobodana Miloševića. Kad je 17. studenoga 1994. Tuđman sa suradnicima raspravljao što da učini sa Srbima u Hrvatskoj, rekao je kako je potpisao Sporazum o dragovoljnom preseljenju s tadašnjim predsjednikom Jugoslavije Dobricom Ćosićem i Srbije Slobodanom Miloševićem, i to da, “ako dođe do obostranog diplomatskog priznanja između Hrvatske i Srbije, Srbi koji nisu htjeli živjeti u Hrvatskoj jednostavno će otići“, stoji u optužnici tužiteljstva.

Nadalje, Tuđmanov savjetnik i nekadašnji premijer Hrvoje Šarinić 29. kolovoza 1995., prema predsjedničkim transkriptima, prepričavao je Tuđmanu razgovor s Miloševićem, kojem je rekao: “Reći ću vam nešto protiv svojih osobnih etičkih načela, ali, što prije bude Srba manje u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, bit će bolji naši budući odnosi. Autonomna regija unutar Republike Hrvatske bila bi potencijalni trojanski konj za srbijansku politiku. Milošević je rekao: ‘Što s tim?’ A ja sam rekao, gospodine predsjedniče, što će se dogoditi ako napustimo situaciju kao što je ova. Tada sam mu rekao o 4,5 milijuna ljudi koji su se preselili nakon Drugog svjetskog rata i rekao sam mu da ne trebamo upotrebljavati velike riječi poput etničkog čišćenja, ljudi se sele kako bi stvorili normalno okružje u kojem možemo trgovati i slično…“

U obrazloženju zločinačkog pothvata tužiteljstvo ističe kako se odlučnost da hrvatski teritoriji u granicama Hrvatske budu dovoljno hrvatski reflektira i u Tuđmanovu odbijanju kad su u pitanju neki teritorijalni ustupci. Tuđman je, tvrdi tužiteljstvo, odbio potencijalni sporazum prema kojem je bilo predviđeno da regija bosanske Posavine na sjeveru Bosne i Hercegovine pripadne Hrvatskoj. On je to promatrao sa stajališta da bi, ako se hrvatskom entitetu vrati Posavina, on morao vratiti 300.000 izbjeglih hrvatskih Srba u Hrvatsku, što nipošto nije htio.

U razgovoru sa suradnicima 18. rujna 1995. Tuđman je dodao kako se, umjesto da se provodi spomenuta ideja, bosanski Hrvati iz Posavine trebaju naseliti u zapadnoj Slavoniji koju su Srbi napustili nakon akcije “Bljesak“. Tomu u prilog, tvrdi tužiteljstvo, ide i izjava tadašnjeg hrvatskog premijera Nikice Valentića koji je nakon operacije “Bljesak“ izjavio: “Srpski problem u zapadnoj Slavoniji je riješen. Nema više od tisuću preostalih ljudi, uglavnom starijih žena, i nema više od 300-400 osoba koje predstavljaju nekakve političke faktore.“

Poslije je Tuđman na sastanku sa suradnicima 28. rujna 1995. istaknuo da je globalni povratak srpskih izbjeglica u Hrvatsku neprihvatljiv i da čak povratak od 150.000 Srba može biti problematičan. Podsjetio ih je kako bi se 300.000 Srba vratilo u Hrvatsku da je Hrvatska preuzela kontrolu Posavine. Osim toga, rekao je Tuđman, povratak Srba u Hrvatsku značio bi isto što i dati im hrvatski teritorij: “Stoga, ako želite bosansku Posavinu natrag, samo naprijed i vratite zapadnu Slavoniju, samo naprijed i vratite sve što ste uzeli. Morate gledati problem bosanske Posavine u tom kontekstu“, završio je govor Tuđman.

Tužiteljstvo tvrdi i da je državni vrh učinio sve da se Srbi ne vrate u Hrvatsku. Donesena je uredba o tome da hrvatska država privremeno preuzme privatnu imovinu i pri tome je rečeno da se svi kojima je imovina privremeno oduzeta moraju u roku od 30 dana javiti kako bi potvrdili vlasništvo nad tom imovinom.

Suočeni s nedavnim ratom, strahom od osvete i vrlo kratkim rokom za prijavu, malo tko se od izbjeglih Srba odlučivao dokazivati vlasništva nad imovinom u Hrvatskoj, stoji u navodima tužiteljstva. Tuđmanov savjetnik Hrvoje Šarinić je 30. kolovoza 1995. izjavio: “Trebamo biti ohrabreni načinom na koji se stvari odvijaju u zapadnoj Slavoniji. To je vrlo pozitivno za nas, jer se nitko nije vratio.“ Osim toga, kad je Šarinić 22. kolovoza 1995. predložio : “...trebamo dovesti Hrvate hitno na to područje i kolonizirati ga i ne dozvoliti pod bilo koju cijenu dolazak više od 10 posto Srba ponovo“, Tuđmanov odgovor bio je jasan: “Čak i ne 10 posto.“

Nikica ValentićKad je riječ o implementaciji zločinačkog pothvata, tužiteljstvo navodi ponovo Tuđmanov sastanak od 31. srpnja na Brijunima s generalima Gotovinom, Markačem, Čermakom i drugima i pritom provlači tezu o granatiranju civilnih područja, psihološkim operacijama, sustavnom ubijanju, protjerivanju, paležu i mučenju. Razmatrajući operativni plan za napad na Brijunima, Tuđman je izjavio kako opća ofenziva treba prouzročiti veliku paniku u Kninu, rekao je nazočnima da se sjete koliko je hrvatskih sela i gradova bilo uništeno tijekom rata i podsjetio ih da se to još nije dogodilo s Kninom, ali sadašnja situacija omogućava “vrlo dobro opravdanje za takvu akciju“. Gotovina je Tuđmanu rekao: “Gospodine predsjedniče, u ovom trenutku mi potpuno kontroliramo Knin našim topništvom. To nije problem, ako je zapovijed da se napadne Knin, uništit ćemo i njega i njegovu okolicu za nekoliko sati…“ Gotovina je prema tvrdnjama tužiteljstva to i učinio 2. kolovoza 1995. svojom zapovijedi da se napadnu specifični ciljevi, neprijateljske prve linije, zapovjedna mjesta, komunikacijski centri i topnički položaji srpske vojske, kao i gradovi Drvar, Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac. Prema njegovim zapovijedima Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac i mnoga druga mjesta, gradovi i sela napadani su neprekidno dva dana, iako je bilo malo ili gotovo u svim slučajevima ni jedan vojni cilj.

U obavještajnom izvješću Hrvatske vojske od 5. kolovoza 1995. potvrđeno je da su vojne operacije bile uspješne: “većina gradova, Knin, Gračac, Plaški, Petrinja, Dubica, bili su izravno na udaru, što je prouzročilo spontani ili organizirani odlazak civila“. Iz toga je vidljivo, tvrdi tužiteljstvo, kako je Gotovina implementirao ono što je Tuđman naglasio: “izazvati takve udare da će Srbi praktično nestati“.

Kad je riječ o psihološkim operacijama, tužiteljstvo navodi da je, osim što je topničkim udarima napadala civilna područja, hrvatska strana emitirala lažne vijesti i izbacivala iz zraka letke lažnog sadržaja o tome kako “vlada Republike Srpske Krajine“ požuruje evakuaciju civila. Ministar obrane Šušak na sastanku 31. srpnja 1995. naglasio je: “Mi ćemo ih obavijestiti kojim se putovima mogu izvlačiti, ali ih formulirati tako da izazovu konfuziju među njima.“ Na istom sastanku Tuđman je rekao: “To znači da im dajemo izlazak, dok se s druge strane pretvaramo kako im jamčimo civilna ljudska prava i tome slično..“ U poglavlju podneska tužiteljstva koji se odnosi na ubijanje, paljenje i pritvaranje polazi se od toga da su Hrvatska vojska i Specijalna policija ušle u gotovo napuštene gradove i sela. Srbi su bili razdvajani, stariji i nemoćni na jednu stranu, mlađi i sposobni na drugu, pri čemu su bili izloženi maltretiranjima. Individualno i u suradnji, tvrdi tužiteljstvo, Gotovina, Markač i Čermak svojim su snagama provodili operaciju čišćenja.

Prema raspoloživoj dokumentaciji, tužiteljstvo ne zna točan broj ubijenih i nestalih Srba. Prema tvrdnjama Veritasa, ubijeno je ili nestalo 1594 Srba, od čega desetero djece i 358 žena, dok je prema podacima hrvatske vlade 911 Srba ubijeno, a od toga broja polovica je bila civila, a pokopano je 336 civila. Prema izvješću promatrača Europske komisije od 26. kolovoza 1995. gruba procjena uništene imovine u sektoru Jug bila je 60-80 posto ukupne imovine Srba na tom području. Palež su, prema istom izvješću, naširoko činili uniformirani pripadnici Hrvatske vojske, i to na područjima koja su strogo kontrolirale vojna i civilna hrvatska policija. Prema tvrdnjama UN-ovih dužnosnika, “napuštena imovina svakog Srbina“ bila je opljačkana.

Pljačkanje srpske imovine i paleži bili su sustavni i organizirani, a to su potvrdila brojna izvješća s terena, tvrdi se u navodima tužiteljstva. Iste kuće pljačkane su nekoliko puta, što je potrajalo sve do listopada 1995. U nekim slučajevima, srpski su zarobljenici morali pomagati u transportu opljačkanog u stanove hrvatskih vojnika, stoji u podnesku tužiteljstva. To se odnosi i na postrojbe Specijalne policije pod zapovjedanjem generala Mladena Markača. Osim što su sudjelovale u sustavnom uništavanju, postrojbe Specijalne policije bile su blizu mjesta gdje su se događala ubojstva.

Tužiteljstvo je u posebnom poglavlju o drugim sudionicima zločinačkog pothvata spomenulo da su u njemu uz prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana sudjelovali i trojica optuženih generala, tadašnji ministar obrane Šušak, generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko i drugi.

Gotovininu odgovornost za zločine u “Oluji” tužiteljstvo će dokazivati i svjedočenjima predstavnika snaga UN-a i EU u Hrvatskoj i njihovom dokumentacijom, ali i time što je Gotovina potpuno nadzirao i zapovijedao postrojbama Hrvatske vojske i vojne policije. Pozivajući se na niz vojnih izvještaja generala Gotovine o kretanju njegovih jedinica, tužiteljstvo smatra da je “Gotovina zapovijedao snagama dok su sistematski palile i pljačkale srpske kuće i tijekom njihovih raširenih napada, uključujući ubojstva“. Tezu da je Gotovina naredio zločine tužiteljstvo izvlači iz toga što su zločin počinile osobe u čvrstoj hijerarhiji, što je bilo mnogo počinitelja, što su napadi bili sustavni i trajali tjednima. Prema tvrdnjama tužiteljstva, Gotovina je bio svjestan kriminalnih radnji svojih podčinjenih. Iste postrojbe raspoređene u operaciji “Oluja“, osobito 4. i 7. gardijska brigada, pljačkale su i palile srpsku imovinu tijekom operacije “Ljeto 95“ od 25. do 30. srpnja 1995. na području općine Knin. Gotovini su bile poznate takve aktivnosti, o čemu govore i zapisi iz operativnih dnevnika.

General Gotovina, prema tvrdnjama tužiteljstva, bio je u cijelosti informiran o svemu što se događa jer su ga međunarodni predstavnici od početka operacije upozoravali na povrede ljudskih prava, primao je stalno izvještaje od svojih snaga na terenu, sam je mogao vidjeti posljedice u Kninu, mediji su u svemu izvještavali. Prema navodima tužiteljstva, zapovjednik UN-ova Sektora jug general Alain Forand prvog je dana “Oluje” protestnom porukom upozorio Gotovinu na napade na civile. I nakon toga “Gotovina je nastavio sljedećeg jutra granatirati istim intenzitetom”, kaže tužiteljstvo. Na pitanje generala Foranda zašto nije zaustavio palež i pljačku Gotovina mu je odgovorio kako ne može kontrolirati neke postrojbe na terenu i da je to za njegove ljude način da se osvete. Gotovina je dao nekoliko zapovijedi između 4. i 18. kolovoza da se zaustave kriminalne aktivnosti i da se provedu disciplinski postupci, ali ih nije uspio provesti. Nakon dva tjedna takvih aktivnosti i pod prijetnjom međunarodnih sankcija 18. kolovoza 1995. zapovjednik Vojne policije Mate Laušić proslijedio je pismo Gotovini u kojem se navode prosvjedi veleposlanstava u Zagrebu zbog ponašanja hrvatskih vojnika na terenu. Slično pismo stiglo je i od pomoćnika ministra unutarnjih poslova Joška Morića istoga dana.

Gotovina se obvezao da će poduzeti konkretne mjere i pozvati u pomoć druga tijela, uključujući policiju. Poslao je 18. kolovoza 1995. zahtjev Mladenu Markaču da mu dodijeli jednu bojnu specijalne policije pod zapovijedanje Zbornog područja Split. Nije zahtijevao da ta postrojba bude upotrijebljena da uvede red i disciplinu na oslobođenim područjima nego da mu se pomogne u operaciji čišćenja. Gotovina je pod sobom imao dvije bojne Vojne policije i 72. i 73. bojnu, disciplinski sud i Vojni sud, ali ništa nije poduzeo kako bi spriječio takve aktivnosti.

Hrvoje ŠarinićU podnesku haaškog tužiteljstva stoji ne samo da su generali djelovali zajedno i znali za zločine, nego da su, poput Čermaka, i sudjelovali u prikrivanju zločina i širenju netočnih informacija kako bi se zavarali međunarodni promatrači. To mu se osobito zamjera u slučaju ubijenih Srba u selu Grubori, jer u svojim navodima tužiteljstvo iznosi kako je Čermak samo dan nakon ubojstava boravio u Gruborima i potom prikrio zločin šireći lažne informacije. Pred sudom će se pokazati i vojna dokumentacija, poput naredbi generala Čermaka, te dokumentacija o njegovoj koordinaciji i susretima s generalima Gotovinom i Markačem 25. kolovoza 1995. Čermaka tužiteljstvo ne spominje u kontekstu tzv. predsjedničkih transkripata kojima dokazuje zajednički zločinački pothvat, ali navodi da su trojica optuženih generala sa svojim snagama koordinirano provodili čišćenje na terenu.

Tužiteljstvo tvrdi, pozivajući se na hrvatsku vojnu dokumentaciju, da je Čermak kao zapovjednik kninskog garnizona imao efektivnu kontrolu nad jedinicama HV-a tog područja te nad vojnom policijom i da je stoga mogao spriječiti zločine i kazniti počinitelje ili pokretati postupke protiv njih. Pozivajući se na njegove zapovijedi, tužiteljstvo tvrdi da ih je Čermak izdavao i vojsci, i vojnoj policiji, i civilnim vlastima. Tužiteljstvo smatra da su zločini koje su počinili njegovi podčinjeni bilo toliko očiti da je Čermak morao za njih znati i bez upozorenja međunarodnih predstavnika. U prilog tomu da je za zločine podčinjenih čuo i od generala Gotovine i Markača te tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka tužiteljstvo koristi razgovore koje je imalo s njim.

Zapovjednik UN-ovih snaga u Sektoru jug general Alaine Forand izvijestio je, osim generala Gotovinu, i generala Čermaka o pljački i paležu, a to su prema podnesku učinili i drugi predstavnici međunarodnih snaga.

Svi su prigovori UN-a i promatračke misije EU-a upućivani usmeno, navodi tužiteljstvo, a dostavljane su mu i kopije međunarodnih izvješća. Čermak nije ništa poduzeo po tom pitanju. Tužiteljstvo navodi i jedan primjer kako je Čermak mogao na sve odmah reagirati i da je bio nadređen svim postrojbama, odnosno da je imao pune ovlasti da spriječi pljačku, ubojstva i palež srpske imovine, a to nije učinio. General Forand požalio se 9. kolovoza 1995. da su mu hrvatski vojnici ukrali vozila. Čermak je odmah pokrenuo akciju. Osnovao je zajednički tim od pripadnika vojne i civilne policije da pronađu vozila i da mu istoga dana podnesu izvješće o obavljenom. Nakon još jednog protesta generala Alaina Foranda 11. kolovoza 1995. Čermak je osnovao više timova MUP-a iz Knina i Vojne policije da pronađu nestala vozila. Kad takve mjere nisu uspjele, Čermak je obavijestio Glavni stožer tražeći da odmah vrate ukradena vozila i spriječe počinjenje sličnih dijela.

Kad je riječ o generalu Mladenu Markaču, tužiteljstvo ga za zločine počinjene u vrijeme “Oluje“ najviše teretiti dokumentacijom specijalne policije i dokumentacijom o njegovoj koordinaciji vojnih aktivnosti s generalimam Gotovinom i Čermakom. Tužiteljstvo u kontekstu predsjedničkih transkripata kojima dokazuje zajednički zločinački pothvat spominje Markača kao osobu nazočnu brijunskom sastanku, ali mu ne pripisuje konkretnu ulogu u sastanku na kojem je, prema tužiteljima, planirano etničko čišćenje.

Navodi se da su trojica optuženih generala sa svojim snagama koordinirano provodili čišćenje na terenu. Također se protiv generala Markača ne najavljuju gotovo nikakvi dokazi iz međunarodnih izvora poput UN-a ili promatračke misije EZ-a. Tužiteljstvo će ga vezati uz aktivnosti ne samo policije, odnosno postrojbi specijalne policije koje su bile pod njegovom ingerencijom, nego i uz artiljerijske i raketne jedinice HV-a koje su mu u operativne svrhe bile pretpodčinjene. Odlukom tadašnjeg zapovjednika Glavnog stožera HV-a Zvonimira Červenka, Markač je bio osobno odgovoran za dio “Oluje“ koji su izvodile snage specijalne policije, tvrde iz tužiteljstva.

Odmah nakon što je Specijalna policija utemeljila svoj stožer u Gračacu 5. kolovoza 1995., najmanje devetero starijih Srba bilo je ubijeno ili nestalo iz grada. Između 5. i 7. kolovoza 1995. Specijalna policija bila je u blizini Kijana, gdje je 14 srpskih civila ubijeno ili nestalo, 5. kolovoza bili su blizu sela Grab, gdje su pronađena dva ubijena starija srpska civila. Dva dana poslije pripadnici Specijalne policije ušli su u selo Mazin, gdje je pronađeno sedmero starijih srpskih civila. Istog dana ušli su u Donji Lapac, gdje su nestala devetorica civila.

U mjestu Obljaj kraj Donjeg Lapca ubijene su tri starije žene srpske nacionalnosti, a u selu Dnopolje istoga dana, 3 km sjeverozapadno od Donjeg Lapca, nestala su četvorica starijih srpskih civila. I 27. kolovoza 1995. pripadnici Specijalne policije bili su u Golubiću kraj Knina, gdje je istoga dana ubijeno četvero srpskih civila. Tužiteljstvo tvrdi da su i Markača podređeni o svemu obavještavali te je primao i izvještaje obavještajnih struktura HV-a, policije i drugih obavještajnih agencija. Markač je znao za sudjelovanje svojih podčinjenih u zločinima u Donjem Lapcu i Gruborima jer je onamo stigao neposredno nakon događaja, dokazivat će tužitelji.

Tijekom posjeta ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka razorenom Donjem Lapcu, navodi tužiteljstvo, pohvaljeni su pripadnici specijalne policije za “dobro obavljen posao“. Navodno je Markač sudjelovao u lažiranju istrage u Gruborima, kako bi se prikrilo ubijanje stanovnika, a počinitelje tog zločina, koji su već sljedeći dan počinili još jedan zločin u Ramljanima, Markač je samo poslao u Zagreb, ne podvrgnuvši ih disciplinskim i drugim mjerama.