Na Veliki četvrtak saznali smo iz novina zanimljivu stvar: Keith Richards ušmrkavao je s kokainom i pepeo svog oca. To je bila, kaže, najčudnija stvar koju je ikada ušmrkao - njegov otac. Tim komentarom kao da je pokušao odgovoriti na neizgovoreno pitanje koje se pojavljuje u svijesti većine ljudi kad pročitaju nešto takvo. Iz kratke vijesti s poleđine novina ne zna se je li legendarni gitarist Stonesa objasnio zašto je to učinio, ali čini mi se da to ionako nije važno. Što nama kao čitateljima uopće znači objašnjenje takvog čina? On je užasan ili lijep sam po sebi. A mislim da u svemu tome ključna riječ nije ni pepeo, ni kokain, ni otac, nego “čudno“. Već dvije hiljade godina otkako traje kršćanstvo ljudi se zanose nečim drugim: čudom. Čudom su se, dakako, zanosili i prije nego što je Krist razapet, počivao tri dana u grobu i uskrsnuo. Divili su se tome i kad je Božji sin pretvarao vodu u vino, kad je hodao po vodi, vraćao vid slijepima, kad je uskrsnuo Lazara. No temeljno čudo Zapada sasvim sigurno je uskrsnuće. Tu čudo nije samo božja intervencija koja kaže Ja jesam, nego prvenstveno nada da ćemo živjeti i nakon što umremo. Upravo su žrtva i uskrsnuće temelj vjere za kršćane. Možda upravo zato neki od njih još uvijek u Lourdesu ili Međugorju traže i očekuju čudo. No, umjesto čuda, svijetom još od početka prošloga stoljeća vlada čudno. I proces dominacije čudnoga na čudan način poklapa se s procesom masovnoga udaljavanja od Boga početkom dvadesetog stoljeća. Lakmus za stanje duha nerijetko je bila umjetnost. Avangarde su afirmirale čudno u svijetu koji je već ostao bez Boga, svijetu u kojemu se čudo, istina, nije potpuno izgubilo, ali je prešlo u drugi plan, povuklo se pred čudnim. No i čudo i čudno su bliski.

Naime, i na jedno i na drugo neki temeljni odgovor svijesti jest čuđenje. Međutim, kad vidimo da je netko razmaknuo more, oživio mrtvoga ili ozdravio bolesnoga javlja se i strahopoštovanje, bogobojaznost, onaj lijepi osjećaj da na ovome čudnom svijetu nismo sami i da netko velik bdije nad nama. To je vjera. Krasan osjećaj da se svemir i svijet mogu objasniti čudom i da, kad golim okom pogledamo noću u zvjezdano nebo, znamo što vidimo. S druge strane, čuđenje nam je donijelo potrebu da se služimo teleskopom, da vidimo bolje i da, na kraju, ne znamo što vidimo. Mi danas, u eri čudnoga, na neki perverzan način uživamo upravo u tome da ne znamo što vidimo kad kroz goleme leće gledamo nebo jer imamo osjećaj da istina počinje upravo tamo gdje prestaju divljenje i vjera. I nevjerojatno je zapravo kako se negdje iza ili ispod znanosti i umjetnosti danas sakriva upravo osjećaj da je sve što vidimo, čujemo i osjetimo čudno. Zato se ne bi trebalo čuditi Keithu Richardsu što je ušmrkavao vlastitoga oca. Pogotovo ne bismo to smjeli činiti mi, koji, ako smo religiozni, na svakoj misi jedemo vlastitoga Boga. Drogirani rocker želio je po svoj prilici učiniti nešto čudno, prijeći još jednu granicu koja nije prijeđena, razbiti još jedan tabu koji još nije razbio i obratiti se prvo sebi, a onda i publici riječima: “Dobro je činiti čudno.“ To mu dopušta njegova umjetnost. Na neki način, morala se dogoditi povijest rocka da bi jedan od njenih svetaca mogao ušmrkati svog oca. Taj je čin, svjesno ili nesvjesno, parodiranje liturgije. Pa ako nam je danas jedenje Boga dio vjere, duhovnosti i kulture, ne postoje garancije da to sutra neće postati i ušmrkavanje oca.

Štoviše, to je prilično vjerojatno jer je svijet gladan čudnih trendova. Pogotovo kad dolaze od svetaca kao što je Richards. Međutim, ako se radi samo o parodiranju i potrebi da se radi nešto što se ne bi smjelo raditi, a što je Poe definirao kao duh nastranosti, onda je ovaj njegov čin čisto produciranje, perverzni artizam i kao takav većini je šokantan, a nekima i zabavan. I ništa više. Što ćemo ako se ipak radi o nečem ozbiljnijem i dubljem? To je pitanje koje nas može ozbiljno uznemiriti. Naime, u eri čudnoga naš se odnos prema mrtvima temeljito redefinirao. Ozbiljnost i pijetet koji su dobar dio povijesti pratile odnos prema mrtvima, barem u okviru naše zapadne kulture koja je tako postavila i svoje obrede sahranjivanja, odjednom se nekako rastaču i postaju demodirani. I obredi, a onda i naš unutarnji emotivni ustroj usklađuju se pomalo s erom čudnoga. Stoga imamo čitav niz posmrtnih počasti koje kao da se natječu koja će se radikalnije i duhovitije odmaknuti od tradicije. Biti čudnija. Grobnice s frižiderima, klima-uređajima, televizorima, stereo-uređajima i sustavom za ventilaciju kao da nas vraćaju u vremena staroga Egipta i jasno nam govore kako u eri čudnoga mrtve uistinu ne smatramo mrtvima, a odjednom se, za razliku od uobičajenoga kršćanskog obreda, pažnja posvećuje i tijelu preminulih.

Ono uobičajeno, prah si bio i u prah ćeš se vratiti, redefiniralo se. Čovjek je danas prah koji u grobu gleda dnevnik. Tako je živima lakše. Ljudski se prah danas pokapa na Mjesecu, pod morem ili na visokim planinama kamo se može dospjeti samo po užetu ili helikopterom. Ono što je nekoć bilo kazna, a radilo se s osuđenima na smrt da im se ne zna grob, danas se skupo plaća u okviru ekskluzivnih pogrebnih zavoda koji nude specijalne efekte. Pa, kao što je čovjek živio kao individua, tako danas želi i umrijeti. Ili biti mrtav. Danas ljudi žele biti mrtvi u skladu s vlastitim karakterom, uvjerenjima i načinom života. Recimo, pokopani s gumenom lutkom i porno-kazetama. Budući da je smrt trajno stanje, ne bi trebalo biti neobično da oni kojima je čudno religija pokušavaju to trajno stanje maksimalno očuditi i tako se kao čin trajno useliti u svijest živih. Ušmrkavanje oca možda je Richardsov način da se utješi i da postane maksimalno blizak s pokojnim. Da ga pretvori u dobar osjećaj, u život i ekstazu. Ušmrkati oca s kokainom, jebati se do besvijesti i onda poslije pitati:“Tata, je li bila dobra?“ Problem počinje ako otac odgovori. To je onda kraj civilizacije čudnoga i vraćamo se čudu.