SA SNIMANJA 'DEADWOODA', socijalne freske Divljeg zapadaDruga sezona “Deadwooda”, koja se upravo pojavila u videotekama i prodaji, potvrđuje seriju Davida Milcha kao jednu od najzanimljivijih i najuspjelijih u čitavoj televizijskoj povijesti. Amerikanci su, doduše, već davno odgledali njezinu treću sezonu, pa je naše DVD izdanje druge malčice zakašnjelo, no u kakvoj sredini živimo, možemo biti sretni da umjesto “Deadwooda” nije objavljena neka sapunica. Da je riječ o vrućem kestenu za današnju publiku, koji poveći proračun teško opravdava i na mnogo većem tržištu od našega, svjedoči činjenica da je HBO odlučio obustaviti snimanje novih sezona i sagu dopuniti još samo dvama televizijskim filmovima. Šteta, jer sudeći prema dosad viđenom, Milch bi serijal trebao raditi dok god ima volje. Naime, sa svakom novom epizodom “Deadwood” je još slojevitiji, opakiji i kulturološki zanimljiviji. Pravi je grijeh prekidati televizijskoga genijalca Milcha u trenutku kada je kreativniji od 99 posto njegovih filmskih kolega.

Poput prve sezone “Deadwooda”, i drugu je najuputnije okarakterizirati kao pedantnu i neviđeno naturalističku filmsku razradu teze da se civilizacije formiraju iz kaosa. Koautor “Njujorških plavaca” Milch želio je isprva takav koncept razviti u priči o Rimu, no nakon što je saznao da se o Rimu već snima skupa serija, preusmjerio je interes na Divlji zapad, pedantno proučavajući tisuće izvora i dokumenata, odabravši za mjesto radnje Deadwood, stvarni gradić koji je nakon pobjede Sijuksa nad Custerom bio ničija zemlja. Uvjeren kako je klasični vestern maštarija židovskih filmskih mogula, koji su idealizirali Ameriku, kako antisemitski krugovi ne bi dovodili u pitanje njihovu moć i bogatstvo, Milch je izmislio posve novi Divlji zapad, učinivši ga idealnim mjestom za praćenje nastanka institucija, zakona i ekonomije. Milchova socijalna freska, silinom nalik glasovitom romanu Dashiella Hammetta “Red Harvest”, odudara od bilo čega ikad viđenog u filmovima, pa čak i literaturi. Nakon što se u prvoj sezoni “Deadwooda” bavio načinom na koji, u sredini lišenoj bilo kakvog reda i zakona, pojedinci ipak formiraju kakvu-takvu zajednicu, Milch u drugoj sezoni odlazi korak dalje prikazujući kako se jedna takva zajednica polako uključuje u već formirano, okolno društvo, tj. državu koja funkcionira na podjednako groznim načelima kao i Deadwood. Nova sezona donosi i nove likove. Sethu Bullocku, koji je napokon preuzeo ulogu šerifa, stiže obitelj - žena i sin koje je preuzeo od pokojnog brata. Njihov dolazak čini nemogućom Sethovu vezu s udovicom Garret, čije zlatno nalazište daje tolike prinose da sve poduzetnija ljepotica odlučuje osnovati banku. Ipak, glavna je novost da u Deadwood stiže Francis Wolcott, geolog i zastupnik interesa moćnoga Georgea Hearsta, tajkuna pred kojim se lokalni moćnici Al Swearengen i Cy Tolliver mogu samo sakriti. Poput Bullocka, Swearengena, Calamity Jane i većine ostalih protagonista “Deadwooda”, i Hearst je stvaran lik, otac čuvenog milijardera i novinskog mogula Williama Randolpha Hearsta, kojem se Orson Welles narugao u “Građaninu Kaneu”. Portretirajući iz svih kutova Deadwood, Milch zapravo secira prirodu kapitalizma i zapadne civilizacije, mudrije i efektnije od ogromne većine filozofa i sociologa, ostajući čitavo vrijeme nevjerojatno zabavan. Iz epizode u epizodu sitni tajkunčići Deadwooda muljaju i ucjenjuju jedni druge, kradu, podmićuju novinare, špijuniraju telegrafista, nekažnjeno ubijaju radnike i prostitutke, te pokušavaju izmusti mito za uključenje njihova grada u državu. Kako se zajednica širi, njihov je lopovluk sve organiziraniji i suptilniji, i unatoč određenom prividu reda - mnogo opasniji. “Deadwood” se bavi Divljim zapadom, no Milchu je očito čitav zapad divlji. “Deadwood” je krcat seksom, nasiljem i tisućama psovki, no sve su one “Čarobnjak iz Oza”, usporedimo li ih s gorkim okusom koji ostavlja Milchov prikaz mehanizama na kojima počiva društvo, čijim je čak i najkvalitetnijim pojedincima poput Bullocka jasno da je slizavanje s nitkovima jedina alternativa smrti.

Pa ipak, sve to palo bi u vodu da “Deadwood” nije savršen i na formalnoj razini. Milchovi likovi nikada nisu projekcije nekih ideja nego ljudi od krvi i mesa. Njegovi dijalozi jednaki su dijalozima koje je pisao David Mamet prije nego što je potonuo u manirizam, a osjećaj za naraciju usporediv s najboljim pripovjedačima američke kinematografije. Svi glumci su sjajni, a brojne scene poput one u kojoj udovicu Garret prosi njezin stari suradnik, te bdijenja nad krevetom umirućeg djeteta ili bizarne Alove operacije ulaze u antologiju suvremenog američkog filma. Možda je nepravedno toliko isticati Milcha, no iako nije redatelj, pa čak formalno niti scenarist svih epizoda serije, “Deadwood” vjerojatno ne sadrži niti jednu scenu ili dijalog koji nisu prošli kroz njegove ruke. Tko god režirao seriju, ona je uvijek ista, jer je njezin jedini pravi autor David Milch.