Objavljeno u Nacionalu br. 595, 2007-04-10

Autor: Damir Radić

FILM

Iz fašistoidna uma

'300' Zacka Snydera je idejno primitivan film koji vrijedi vidjeti jer je potentno oblikovan

'300', stižu horde zla s Istoka'300', stižu horde zla s IstokaSlavitelje junačkih djela uvijek je posebno fasciniralo ultimativno žrtvovanje veće skupine ratnika u ime višeg cilja. Bila je to i omiljena kinotema - od filmova o herojima Alama preko onih o stradavanju Georgea Custera i Sedmog konjičkog puka (tu se doduše nije radilo o žrtvovanju za viši cilj nego o posljedicama oficirske bahatosti, no u najpoznatijem filmu o tom događaju, Walshovu “Umrli su u čizmama”, pogibija je sagledana kao sastavni dio Custerova dinamična i neukrotiva, riječju “junačkog” karaktera) do “Užičke republike” Žike Mitrovića i žrtvovanja Radničkog bataljona na Kadinjači, čiji su pripadnici izginuli štiteći odstupnicu partizanskog Vrhovnog štaba. Jedna od ishodišnih točaka te fascinacije glasovita je bitka kod Termopila u petom stoljeću prije naše ere, kad je navodno svega tristo Spartanaca u uskom klancu dugo zadržavalo nadiranje, također navodno, više stotina tisuća Perzijanaca, te su tako svojom žrtvom nadahnuli Grke na ujedinjenje u otporu osvajačima. Na temelju tog povijesno nejasnog i najvjerojatnije debelo izmistificiranog događaja, razvikani Frank Miller kreirao je crtani roman “300”, koji je u suradnji s režiserom Zackom Snyderom pretvorio u jedan od zanimljivijih filmova povijesno-mitsko-mačevalačkog žanra u zadnje vrijeme.

Kritičar Village Voicea Nathan Lee film je okarakterizirao kao histeričan, a moglo bi se dodati i da je shizoidan. Riječ je o ostvarenju koje se nimalo ne zamara povijesnim činjenicama, nego polazeći od fascinacije mačističkim junaštvom gradi agresivnu i naizgled monolitnu, međutim proturječjima nagrizanu značenjsku strukturu koja sjajno demonstrira kako funkcionira kolektivistički, osobito fašistoidni um. Film govori o akciji kralja Leonide, spartanskog superratnika, i njegovih 299 odličnika koji se, suprotno stremljenju korumpiranih svećenika i političke elite, suprotstavljaju golemim “hordama zla” s Istoka, preciznije silnoj perzijskoj vojsci pod vodstvom cara Kserksa. Spartanci su čelični momci raskošnih torza i pločastih trbuha, oličenje vrhunske muške tjelesne ljepote, snage, borilačke vještine i ratničke inteligencije, dok su osvajači prožeti morbidnošću i mistikom. Spartanci predstavljaju svjetlo i racionalnost, zdrav duh u zdravom tijelu (jedina, fizički izobličena iznimka postat će naravno izdajnikom), Perzijanci tamu i magle misticizma, orgijastičku dekadenciju u njezinu najopscenijem izdanju. Uvijek sjajno raspoloženom, ironično-ciničnom mačou Leonidi suprotstavljen je zastrašujuće divovski i androgeni prepredenjak Kserks koji od svojih podanika traži da mu se klanjaju kao božanstvu. A Leonida i njegovi dični momci do božanstava drže koliko do lanjskog snijega. Uostalom, upravo je groteskna gerijatrijska svećenička kasta - taj degutantan soj u kojem se spajaju ljudi i svinje i koji se naslađuje najljepšim spartanskim djevicama pod krinkom njihova novačenja u proročice - spriječila Leonidu da kompletnu spartansku vojsku povede u rat, izmislivši, potplaćena perzijskim zlatnicima, proročanstvo koje vojnu osuđuje na propast. Također, dok su kod Perzijanaca žene nedostojne zboriti u društvu muškaraca, u Spartanaca su one, bar kad je riječ o kraljici Gorgo, Leonidinoj ljubavi i savjetnici, muškarcima gotovo ravnopravne. Što im međutim ne daje pravo da se suprotstave oduzimanju vlastite muške djece u dobi od samo sedam godina i njihovu prepuštanju višegodišnjoj okrutnoj ratničkoj obuci. Niti ih može zaštititi od manipulacije lukavog muškog političara i optužbe za kurvanje. Ali dok se istočnjačke “pute” međusobno mazno ljube pružajući nasladu perverznim muškim očima, stamena spartanska kraljica podatno pruža svoju pozadinu kršnom mužu i, žrtvujući se za njegovo dobro, pokvarenom no svejednako naočitom političaru, jer to je prirodno stanje stvari, a ne nekakvo bolećivo lezbijstvo i biseksualne trans orgije uz tko zna kakve vradžbine i narkotike. Uglavnom, rasno čisti i moralno superiorni Spartanci u ime obrane zapadnjačkog racionalizma i demokracije (iako potonja povijesno gledajući nije stanovala u Sparti, no tko za to mari), kao “slobodni ljudi” (iako ropski podložni “veličanstvenoj” ideji domovine i slave), odlučno se suprotstavljaju rasno nečistim dekadentima s Istoka.

Naravno, ovdje je na djelu rasizam malčice drukčiji od Hitlerova. Dok je führer ishodište uzvišene arijske rase nalazio na iranskoj visoravni, Miller i Snyder ishodište uzvišene zapadne civilizacije i rase koja ju podigla, sukladno naslijeđu humanizma i prosvjetiteljstva, vide u antičkoj Grčkoj, no mnogo prije u ratničkoj Sparti nego Ateni, čije žitelje Leonida posprdno naziva “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Drugim riječima, autorski dvojac licemjerniji je i neinteligentniji od mentalno pomaknutog vođe Trećeg Reicha koji je ipak čitao Nietzschea (pa i otuda fascinacija Irancima), dok ova dvojica vjerojatno nisu odmakla dalje od Georgea Busha i njegovih novih konzervativaca kao idejno-teorijske baze.

Pa će u želji da se obračunaju s Iranom, ali i Vatikanom, povezati prosvjetiteljsku vjeru u razum s militantnim mačizmom, demokraciju s rasnim i ratničkim elitizmom, homofobiju s radikalnom afirmacijom muške tjelesnosti, a prezir prema religiji s kršćanskom simbolikom (Leonida umire u pozi raspetog Krista, proboden strijelama kao Sveti Sebastijan). Kroz dvije zadnjespomenute opreke “300” se srođuje s nacifašizmom, a prosvjetiteljski racionalizam bez korekcije liberalizma dovodi ga u jasnu vezu i s lijevim i s desnim totalitarizmom. Potonji je obično otvorenije sklon “mutnim” mistifikacijama te licemjerniji u odnosu spram seksualnosti i s njom povezanim prekoračenjima, što je karakteristika i filma, čiji autori očito uživaju u vrlo senzualnom prikazivanju “zla” misticizma, rasne i spolne nečisti te seksualne dekadencije koje na površini osuđuju. Upravo u tom “skrivenom grijehu” fascinacije zabranjenim voćem, povezanim s otvorenom i radikalnom političkom nekorektnošću, tako osvježavajućom u ova slinavo represivna političkokorektna vremena, kao i u iznimno dinamičnoj i energičnoj redateljskoj izvedbi koja filmski medij vješto povezuje s poetikom stripa i kompjuterskih igrica, leži dojmljivost Snyderova i Millerova ostvarenja. U svom idejnom primitivizmu i kaotičnosti ipak zanimljiv, a oblikovno potentan, “300” je film koji vrijedi vidjeti.

'TEŠKA VREMENA' Nategnut svršetak u brutalno naturalističnom filmu'TEŠKA VREMENA' Nategnut svršetak u brutalno naturalističnom filmuZa razliku od “300”, “Teška vremena” redateljskog debitanta Davida Ayera - čiji se najveći dio radnje, kao i u “Danu obuke” Antoinea Fuque za koji je Ayer napisao scenarij, zbiva u automobilu kojim dvojica protagonista krstare sumnjivim ulicama Los Angelesa - mačizam i militarizam izlažu teškoj kritici. Bivši specijalac Jim i informatičar Mike kruže gradom u potrazi za poslom koji će im omogućiti da se smire sa svojim izabranicama koje navodno iskreno vole, međutim nalaženje posla je neizvjesno pa im je lakše opijati se, duvati i eventualno nekog povaliti. Dok je Jim pravi mačo, Mike pod njegovim utjecajem to više želi biti nego što doista jest. Kako film odmiče, obojica se pokazuju kao priglupe sirovine, a Jim i kao krajnje opasan psiho. Njihove družice, iako senzibilnije i sofisticiranije, usto i vrlo privlačne, nemaju previše pameti, te su i same odgovorne za ono što ih u vezi s takvim tipovima snalazi. Ayer načelno zanimljivo postavlja stvari, no njegova kritika mačizma i militarizma, potpomognuta preglumljivanjem Christiana Balea i neznanog Freddyja Rodrigueza, povremeno prelazi u karikaturu.

Pravo razočaranje stiže na kraju, kad Ayer odgovornost za umobolno djelovanje svojih likova potpuno prebacuje s njih samih na društvo i kulturu u kojima su ponikli, odnosno konkretnije na beskrupulozne vojne i obavještajne službe. Tako ljevičarski, i tako daleko od pune istine o ljudima i svijetu. Brutalni psihološki naturalizam filma njegova je jaka strana, no značenjsko pojednostavljivanje i nategnut svršetak koji neuspjelo, slaveći muško prijateljstvo, želi prizvati “I konje ubijaju, zar ne?” ili “Djevojku od milijun dolara”, izrazito kvare dojam; osobito kad u završnom kadru autor Mikea nagrađuje zagrljajem njegove družice kojim afirmacija gluposti prelazi sve granice.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika