Ivo Štivičić - kazališni debi majstora tv drame

Autor pedesetak drama ekraniziranih na televiziji tijekom njegove četrdesetogodišnje karijere, Ivo Štivičić (70), priprema prema Krležinoj 'Pijanoj noći 1918.' kazališnu predstavu za izvođenje u Teatru Ulysses ovog ljeta na Brijunima

POVRATAK KRLEŽI Osamdesetih je Štivičić s Radom Šerbedžijom radio proslavljeno 'Putovanje u Vučjak', a sada se njih dvojica vraćaju Krleži s 'Pijanom noći 1918.'Ivu Štivičića (70) ni mirovina nije udaljila od bavljenja Miroslavom Krležom, njegovim djelima i postavljanjem na scenu. Nakon što je radeći na televiziji napisao brojne drame prema Krležinim djelima, ali i prema djelima drugih pisaca, kao i svoje drame, ovog proljeća Štivičić se ponovo vraća Krleži. Prema Krležinoj “Pijanoj noći 1918.” on će uz pomoć svoje kćeri Tene, u režiji Lenke Udovički i izvođenju Teatra Ulysses, ovog ljeta na Brijunima postaviti istoimenu predstavu. To će Štivičiću biti prvi kazališni predložak u karijeri, što je pomalo neobično za osobu koja je napisala pedesetak drama koje su ekranizirane na televiziji.

Televizija, na koju je došao 1958., proslavila je Ivu Štivičića. Počelo je s ekranizacijom drama “Balkon” i “Vražji otok”, ubrzo se proslavio u cijeloj Jugoslaviji pa su 1961. u Beogradu ekranizirali njegov “Sektor D”, a na vrhuncu slave je bio 1970., kada je prema njegovu predlošku snimljena serija “Kuda idu divlje svinje”. Osamdesete je obilježila serija “Putovanje u Vučjak” a 1992. postao je urednik Dramskog programa HTV-a gdje je bio tri godine. Kao nepoćudnog uklonili su ga sve do 2000., kada je dobio nagradu za životno djelo za televizijski rad, nakon toga je otišao u mirovinu. Nakon više od 40 godina rada na televiziji vrsni je poznavatelj svega što se događalo u toj kući te ga ne začuđuje što se novi ravnatelj još nije izabrao.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje da se Krležina “Pijana noć 1918.” postavi kao predstava Teatra Ulysses ovog ljeta na Brijunima?
- Jedne noći, oko 1 ili 2 sata, zazvonio je telefon, iz Los Angelesa me je nazvao Rade Šerbedžija. Nakon propitivanja “gdje si, što radiš”, rekao mi je: “Štivo, radimo Krležu na Brijunima, Tena bi trebala biti dramaturg, a ti bi po našoj zajedničkoj ideji još iz vremena ‘Putovanja u Vučjak’ mogao napisati ‘Pijanu noć 1918.’.” Začudo, ja sam na to odmah pristao, ne razmišljajući o poslu, o onome što me čeka, o tome što ta tema znači, što ona intrigira, zahtijeva i traži. Kod mene se zna dogoditi da se odmah oduševim idejom i temom te pristanem, a druga je faza procesa izvlačenje iz teme i pristanka. Kada sam se našao na sastanku s Duškom Ljuštinom, glavnim operaterom brijunskih događanja, on je osjetio moju nervozu. Nakon razgovora sa Šerbedžijom i Ljuštinom, kad sam pristao raditi s njima, slijedilo je 20-ak dana mog uzmaka. Sve sam se više odmicao od projekta i bio sretan što mi se Ljuština ne javlja. Taman kad sam mislio da sam izišao iz toga, da ja to neću raditi, jer znam što je to, koja je to dimenzija posla, što nitko drugi ne zna, bio sam sretan što izlazim iz posla. Pravio sam se da sam ljut što mi se nitko ne javlja, ali sam bio sretan, sve dok nije došla Tena i rekla “nemoj, tata, radimo”. Tada više nije bilo uzmaka pa sam im rekao kako mislim da to treba izgledati. Svi su odmah pristali, nakon toga mi se javila Lenka Udovički koja mi je e-mailom poslala svoju scensko-redateljsku viziju koja je bila sva u vizualnoj orkestraciji teme koja leži neartikulirana. “Pijana noć” je i pamflet i feljton i novela i romansijerski zapis. Svega unutra ima, kako već kod Krleže izgleda rečenica. To će biti moj prvi rad za kazalište. Isprva sam se malo uplašio, ali onda mi je Tena rekla kako nema razloga da se bojim jer scenaristička dramaturgija moga rukopisa je ono što danas kazalište traži.

NACIONAL: Jeste li pristali raditi “Pijanu noć 1918.” zato što ste 1986. TV seriju “Putovanje u Vučjak” počeli raditi kao “Pijanu noć 1918.”?
- Upravo to. Da nije toga, vjerojatno se ne bih prihvatio ovog posla. Mi smo “Putovanje u Vučjak” radili tako da Horvata vratimo u “Pijanu noć”. Horvat je koncipiran kao lik otpora, pojedinac protiv vojničke organizacije i strukture, ali i protiv civilne malograđanštine. Horvat je projekcija Krleže, ali Horvat je i osoba u koju sam ja utkao nešto iz sudbine Josipa Horvata koji je bio sjajna osoba naše kulture i povijesti. Nažalost, nije bio miljenik Krležine nomenklature jer se kao kritičar sukobio s Krležom. Ja sam likom Josipa Horvata unutar Horvata pokušao rastvarati Krležine zatvorene cjeline.

NACIONAL: Vrlo ste kritični prema ravnateljima HTV-a iz 90-ih. Zbog čega smatrate Mirka Galića najboljim ravnateljem HTV-a u samostalnoj Hrvatskoj?
- Bio je najbolji jer je diplomatski elastično pokrivao sve pokušaje da se televizija direktnije i otvorenije angažira u sferi političkog stava. Sa svojih 10 prstiju on je kao klavirist znao što sve može izvoditi na tipkama koje je imao ispod sebe. Utjecaj televizije apsolutno je velik, to znaju svi. Utjecaj televizije za stav i formu politike je apsolutno dominantan. Bez televizije politika ne postoji. Smatram Galića dobrim i pametnim ravnateljem televizije koju je teško voditi u turbulentnoj i stranački konfliktnoj stvarnosti Hrvatske. Vidljiv i nevidljiv atak na televiziju je konstanta. Raditi u takvim uvjetima, imati u rukama filter, znati što kroz njega treba proći, mjera stvari koja prođe kroz filter treba biti iskazana u ekranu obznanjivanja. Sve što televizija obznani ona i kreira. Imam osjećaj da ne znam kako briljantan i velik političar ne postoji bez televizijske prezentacije i svog iskaza na televiziji. On je tada minorna osoba.

Zato je velika bitka za diskrecijsko pravo prisutnosti na televiziji putem osoba na koje se može utjecati. To je Programsko vijeće televizije, ono nikada neće biti distancirano od političkog utjecaja jer čovjek, ulazeći u to vijeće, ima projekciju stvari koje iza sebe imaju političku akviziciju.

NACIONAL: Mirka Galića zapamtit ćete i kao ravnatelja za čije ste vlasti na HTV-u nagrađeni za životno djelo za rad na televiziji.
- Ja sam 2000., kad sam dobio nagradu, već bio u svijetu hibernacije koja mi se dogodila nakon 1996., kad sam postavljen na novo radno mjesto. Godine 1992. imenovan sam urednikom Dramskog programa HTV-a i u tom dramskom programu, uz sva ograničenja koja su vladala, mislio sam da nešto treba napraviti. Antun Vrdoljak je u to vrijeme bio generalni direktor HTV-a a ravnatelj Jere Vukov angažirao me je na mjesto urednika Dramskog programa. Budući da nisam mogao puno raditi ni snimati, odlučio sam raditi dokumentarne prezentacije pa sam s Edom Galićem izmislio emisiju “Planetarij”.
Ta je emisija bila strukturirana tako da je donosila neke dijelove eseja naših pisaca, interpretirali smo stare političke spise, angažirali kantautore da nam komponiraju prema djelima pjesnika itd. “Planetarij” je polako postajao sve kritičniji u odnosu na stvarnost te smo 1993. slavili 100 godina rođenja Krleže i prikazali sve emisije snimljene na temu Krleže. U jednom trenutku smo unutar “Planetarija” pokrenuli emisiju “Zvijezde iznad” jer sam smatrao da, kako nemamo dramskog programa, treba publiku podsjetiti na ono što su glumci napravili. Nevolja je počela kad sam rekao da ću emitirati čitavog Smoju. Bilo je to kao da sam dirnuo u osinje gnijezdo. Počeo je atak koji ni danas ne razumijem. To se na mene sručilo sa svih strana, ali ja se nisam dao. Ponovo sam branio Smoju, prije svake emisije sam imao 4-5 minuta govora pa sam govorio o različitim aspektima političkog i društvenog života do socijalnih elemenata. Odgovarao sam na napade, pa sam tako reagirao i na onu sramotnu akciju da se srbizmi ne smiju pojavljivati u iskazima, pismu i govoru javnih ljudi, odnosno da ih treba sankcionirati ako se pojave. Jedna osoba iz Ministarstva pravosuđa čak je rekla da takvu osobu treba kažnjavati. Išlo se u arijevsku čistoću, što je imalo svoje sljedbenike. Smatrao sam da je to atak na našu povijest, civilizaciju, ljudsku pamet, na bit kulturološko-umjetničkog djela, a to je da širi granice svog prostora. Odgovorio sam tako što sam rekao da ne namjeravam brojiti svoje riječi, ali neću dopustiti nikome da mi uništi Ćopićevu “Ježevu kućicu” i Lazarevićevu “Sve će to narod pozlatiti”. Ujedno sam rekao, kako mi ne bi brojili riječi, da ću recitirati pjesmu srpskog pjesnika Zmaja Jove Jovanovića koja ide ovako nekako: Hrvat se ne bori da šta otme kome/ čuva sveti oganj na ognjištu svome/ I dok tako čini u ovi teški dani/ i Bog i pravda na njegovoj su strani/ A kud Srbin da se dade/ u ovom vremenu bez puta i nade. Nakon što sam to izjavio u emisiji, idući dan je održan kolegij na kojem obično nitko ništa nije govorio.

Počne napad na mene zbog srbizma, ulove se oni Smoje, izvukli su još neke moje stvari i stvarno su me đonom nagazili. Nakon toga jedan član HDZ-ove središnjice s tjelohraniteljima je došao na Prisavlje k Ivici Mudriniću, koji je zamijenio Ivana Paraća, i rekao mu “Štivičića van”. Mudrinić, pristojan čovjek, nakon dan-dva pozvao me i rekao da mora napraviti to i to. Dao mi je savjetničko mjesto glavne urednice koja je tada postala Hoverka Novak-Srzić, dobio sam i ured u Dežmanovu prolazu. U to sam vrijeme prikazao i dramu “Olovna priča” Borislava Vujčića koja je svojim sadržajem bila crvena krpa za ljude na televiziji. Zato sam se 1996. povukao u hibernaciju. U četiri godine hibernacije, na mjestu savjetnika za dramaturška i umjetnička pitanja glavne urednice, Hloverka me nikada nije pozvala. U četiri godine smo se dva puta sreli i tada me pitala kako sam. To su bili naši susreti. Tada mi je Akademija dramske umjetnost ponudila katedru dramaturgije. To sam prihvatio, radio sam sa studentima pokušavajući im nešto objasniti o Krleži. Kad je Tena završila Akademiju, otišao sam i ja. Sve je završilo nagradom za životno djelo 2000.

OBITELJ ŠTIVIČIĆ Spisateljska nasljednica Ive Štivičića je njegova 30-godišnja kći Tena, na slici s ocem i majkom Mirjanom NACIONAL: Kako biste ocijenili rad brojnih ravnatelja HTV-a s kojima ste surađivali 40 godina?
- Ivan Šibl je bio prvi generalni direktor Televizije o kojem ne treba previše pričati. Bio je tolerantna osoba koja je imala pregled svih stvari koje se događaju na televiziji iako o njima nije svakodnevno vodio brigu. Kod njega je to išlo ovako - ponedjeljak, utorak i srijeda se razgovara o Dinamu, što je Dinamo napravio proteklog vikenda. Četvrtak, petak i subota govori se o tome što bi Dinamo trebao napraviti. Njegov operativni pomoćnik bio je Jura Naglić, Udbin čovjek koji se brinuo o njegovoj sigurnosti. Šiblu dugujem svoj status jer je on prvi za mene rekao “čovjek koji piše mora putovati, nemojte ga vezati ugovorom za stol. Štivičića pustite neka pijucka sa svojim društvom, neka putuje, to će nam se vratiti i isplatiti”. Da nije bilo Ive Bojanića, sljedećega generalnog direktora, ne bi bilo serije “Kuda idu divlje svinje”. Direktor koji te ujutro nazove i pita “jesi li sinoć što napisao” je jedinstven, ne možeš ga prevariti riječima “ne mogu, nemam inspiracije, nisam dobre volje”. Njemu zahvaljujem što me uspio disciplinirati i koordinirati sve moje disperzivne energije i strasti i kanalizirati ih u jednu. Nakon Bojanića direktor je bio Franko Vinter, diplomatsko-kulturološka osoba, zanimljiva po svojoj neangažiranosti, gotovo strahu. On se distancirao od svih intervencija u program i ljude. Bio je teško bolestan i brzo je otišao. Nije se nikome zamjerio, ali za televiziju nije ništa napravio. Poslije njega je došao mladi direktor partijske strukture Branko Puharić pri čemu se partija brinula da generalni direktor bude Hrvat a pomoćnik Srbin. Tako je Šiblu i Bojaniću pomoćnik bio Dušan Štrbac. Puharić je na odlasku pozvao prijatelje i urednike i rekao Miroslavu Liliću “to što ti i ja radimo za nekoliko godina nitko neće znati, ali po ovom što radi Štivičić s ‘Putovanjem u Vučjak’ pamtit će se ova kuća”. Nakon toga je došao Veljko Knežević, čovjek gemišta i pečene janjetine, a nakon toga u novoj Hrvatskoj počela je galopirajuća utrka generalnih direktora. Došao je Hrvoje Hitrec koji je kao pisac “Smogovaca” shvatio da su “Smogovci” njegova laka životna pozicija u odnosu na ono što mu donosi televizija pa se brzo skinuo s “bureta baruta”. Poslije njega Antun Vrdoljak koji je volio konfliktne situacije, a imao je otvorene ruke političke moći. On se opravdavao time da je televizija bila ratni borbeni faktor. Vrdoljaka je zamijenio Ivan Parać, osoba koja se kratko zadržala na televiziji. On je imao hedonističku projekciju stvari oko sebe a odlučivanje je ostavio svojim savjetnicima koji su bili dirigirani iz tadašnje političke vlasti, s Pantovčaka. Poslije Paraća došao je Ivo Mudrinić, tehnološka osoba mirnog nekonfliktnog stava. Kod Mudrinića sam ušao u status “hibernacije”. Ivica Vrkić se za čitavog svog mandata trudio da bude diskretno odsutan, baveći se kreiranjem humora i aforizama i usput nagrađujući one koji su o tom humoru i aforizmima imali visoko mišljenje. Mirko Galić je bio osoba mog intimističkog povjerenja, ali se to povjerenje nije kapitaliziralo međusobnim aranžmanima koje ja nisam tražio a on nije nudio.

NACIONAL: Kako ste uopće počeli raditi na televiziji?
- Ja sam bio filmski i kazališni kritičar Studentskog lista te sam na poziv Ive Bojanića, tada glavnog urednika, došao na televiziju. Nakon izvjesnog vremena neki su me ljudi preporučili, izišao sam s nekim tekstovima, i 1959. sam napravio Matošev “Balkon”, zatim “Vučjak” Miroslava Krleže i “Zvonik svetog Florijana” Ranka Marinkovića. To su bila tri pisca moje mladosti i mojih znatiželja. Ipak, najvažnija mi je bila drama “Vražji otok” Miroslava Krleže jer je to bio moj prvi ulazak u Krležinu literaturu.

Osveta Europi

NACIONAL: Kako gledate na proizvodnju sapunica, najkomercijalniji dramski program svih televizija u Hrvatskoj?
- Kada razmišljam o tome, onda razmišljam kako su španjolski konkvistadori uspjeli pokoriti Srednju Ameriku, pogotovo Meksiko. Mislio sam, hoće li se Meksiko ikada osvetiti tim europskim osvajačima? Onda sam jednog dana konstatirao kako je njihova osveta apsolutno mnogo strašnija, značajnija i katastrofalnija. Oni su proizveli sapunice i mi smo žrtve tih sapunica.

Prevareni Bakarić

NACIONAL: Televizija je i prije 1990. bila pod utjecajem vlasti. Vladimir Bakarić je odobrio emitiranje serije “Kuda idu divlje svinje” nakon što mu je emitirana epizoda za koju se znalo da će mu se svidjeti.
- Netko je tada poznavao Bakarića pa su ga digli na najobičniji emocionalni štos. Drama ima opsesivnu snagu da čovjeka razoruža i učini infantilnim. Prije 1990. napisao sam nekoliko tekstova koje kasnije nisam realizirao. Tog je trenutka kompletna društvena stvarnost bila protiv lijeve opcije. Dapače, gurala je na scenu desne subjekte. Ti su se desni subjekti konstelirali oko mene. Primjerice, napisao sam šest epizoda serije koja se zove “Smrt ministra policije” ili “Lepoglavski vampiri” i Tena mi kaže da se ne smijem zaustaviti, da moram dovršiti pisanje te serije.

Biografija

Rođen 13. svibnja 1936. u Rešetarima pokraj Nove Gradiške
Studirao na Pravnom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio kao filmski i likovni kritičar Studentskog lista, dramaturg i scenarist zagrebačke televizije, od 1992. do 1995. bio je urednik Dramskog programa HTV-a a zatim i profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti.
Izvedena djela na televiziji (odabir):