KULTURA I EKONOMIJA 'Nema ekonomske suradnje bez kulturne', tvrdi Seadeta Midžić, ministrica savjetnica u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu“Obično se smatra da diplomati vode skup, rasipan i isprazan život ispunjen prijemima i provodima, ali to nije istina”, kaže Tuga Tarle, savjetnica za kulturu, znanost i obrazovanje u Santiago de Chileu. U 11-godišnjoj diplomatskoj karijeri radila je u Australiji i Španjolskoj, a to iskustvo iznijela je u knjizi “Hrvatska i Australija/Novi Zeland“. Zagrepčanka Tuga Tarle diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost, radila kao pedagog, na programima kulturne promocije i u novinarstvu. Udana je i ima četvero djece, govori engleski, španjolski i talijanski.

“Kulturni atašei su entuzijasti koji profesionalno i odgovorno rade svoj posao, puni su inicijativa, a raspolažu malim budžetom”, nastavlja Tuga Tarle. “Mala država s malo novca mora uvijek tražiti istaknute prostore, prodorne lobiste i ugledne institucije. Nastojim ići na najviđenija mjesta, pokazati najbolje što imamo i maksimalno uštedjeti.” Publika u Čileu ove će godine vidjeti izložbu hrvatske tradicijske kulture, a na Festivalu suvremene europske dramaturgije ponovno će nastupiti hrvatska drama. U Parku skulptura u Santiagu postavit će se spomenik Marku Maruliću, a veleposlanstvo sudjeluje i u pripremama za proslavu 200. godine osnutka suvremenog Čilea.

Boris Šuran, prvi tajnik malog hrvatskog veleposlanstva u New Delhiju, zadužen za gospodarstvo i kulturu, kaže da je “trebalo naći prečace, promijeniti ustaljene obrasce ponašanja, jer se mala veleposlanstva ne mogu mjeriti s velikima.” Prva je predrasuda da su atašei poštari-birokrati, a druga da se njihov posao svodi na prijeme. Zato je kao “gospodarstvenik kulturnjak”, kako sebe naziva, stavio težište na kulturne aktivnosti koje iziskuju manje troškove i kraće vrijeme, a najbliže su ukusu Indijaca - primjerice filmove.

Šuran je diplomirao marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i završio nekoliko menadžerskih seminara u SAD-u. Bavio se gospodarstvom i turizmom, a u diplomaciju je otišao na prijedlog veleposlanika u New Delhiju Dine Debeljuha. Trebao je biti zadužen za gospodarstvo, ali u četiri godine mandata pokrivao je kulturu, znanost, obrazovanje, informiranje i medije. Zahvaljujući Šuranu, u Hrvatskoj je već nekoliko puta bila indijska filmska ekipa na čelu s 84-godišnjim glumcem, producentom, redateljem i scenaristom Devom Anandom koji je najavio snimanje filmova u Hrvatskoj.

“Osnovni je zadatak savjetnika za kulturu da održavaju pozitivni imidž Hrvatske u svijetu i predstavljaju je kao lijepu zemlju bogate prirodne, povijesne i kulturne baštine“, objašnjava Tina Krce, načelnica Samostalnog odjela za međunarodnu kulturnu suradnju pri Ministarstvu vanjskih poslova. “I da Hrvatsku prikazuju kao dio Europe, koji ne postoji tek od 1991. nego stoljećima. Oni su most između Hrvatske i zemalja u kojima rade, a njihov se posao obavlja unutar trokuta Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija - Ministarstvo kulture - veleposlanstvo.“

Postoje savjetnici za kulturu, odnosno kulturni atašei, koji rade u većim europskim kulturnim centrima, te diplomati različitog ranga koji su, osim za gospodarstvo, politiku ili sport, zaduženi i za kulturu. Oni uglavnom rade u dalekim prekomorskim državama, u kojima Hrvatska ima manja veleposlanstva. I jedni i drugi mogu biti ugovorni ili karijerni, odnosno profesionalni diplomati. Obično se na te funkcije biraju ljudi, kaže, koji imaju “zapažen kulturni background i društveno-humanističku orijentaciju, znaju jezike i svojim su radom postali ime na hrvatskoj kulturnoj sceni“.

Prije odlaska u diplomaciju svi prođu obuku kako bi se upoznali sa specifičnostima kulture i običaja određene zemlje. Uvijek se inzistira na “traženju mostova“. Egipat je mediteranska zemlja kao i Hrvatska, pa je u Alexandrini, biblioteci u Aleksandriji, gdje se u antici na otočiću Farosu nalazio poznati svjetionik, jedno od svjetskih čuda, bila otvorena izložba fotografija “Hrvatski svjetionici“.

---

“Prezentacija prirodne i kulturne baština te kulturnog turizma je prioritet, ali nastojimo predstaviti i suvremenu hrvatsku kulturu“, objasnila je Nina Obuljen, pomoćnica ministra kulture za međunarodne odnose. “Budući da je novac vječni problem, naglasak je na izložbama fotografija, prezentaciji filmova, gostovanjima pjesnika i književnika te manjim koncertima. Velik dio posla otpada na organizaciju putujućih izložbi. Nedavno je u Parizu otvorena izložba čipke, koja će otići i u druge zemlje. Izložba ‘Suvremeni hrvatski crtež’ već je bila u desetak zemalja. U ožujku je u Pomorskom muzeju u Barceloni otvorena impozantna izložba ‘Hrvatska pomorska baština’, a nakon tri mjeseca kreće u ostale mediteranske zemlje. “

Svi savjetnici za kulturu spomenuli su novčanu oskudicu kao najveći problem, a zatim prijevoz umjetnina i prostore za prezentaciju. Hrvatska ima 78 veleposlaničkih i konzularnih lokacija, a Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija izdvaja za promociju kulture samo 1,5 milijuna kuna. Ministarstvo kulture izdvaja pak 13 milijuna kuna - za potporu umjetnicima, najčešće za putne troškove, te za realizaciju programa iz međunarodnih ugovora Hrvatske s većinom zemalja. Svi se slažu da su ti ugovori iznimno važni, osobito za daleke, prekomorske zemlje, poput Indije ili Japana, jer omogućuju nastupe na poznatim festivalima, olakšavaju financiranje i organizaciju, a i marketinški su odlično popraćeni. Uz to, osiguravaju publiku a aponzorstva su još vrlo rijetka.

“Generalni konzulat RH u Los Angelesu u suradnji s Američkim židovskim odborom na temu židovsko-hrvatsko-hollywoodske veze priprema ‘Večer s dvostrukim oscarovcem Brankom Lustigom’, koji u lipnju navršava 75 godina života“, kaže nekadašnja filmska kritičarka Branka Šomen koja je već dvije godine u Los Angelesu konzul savjetnik za kulturu, turizam i medije. Rođena je u Osijeku, studirala je psihologiju i komparativna književnost u Zagrebu. U L.A. dolazi kao novinarka od 1986., otkad prati dodjelu Oscara i tu ima mnogo prijatelja i poslovnih kontakata. “Prelazak na novu dužnost prihvatila sam kao vrhunac karijere. Za mene je to bio svojevrstan povratak ‘kući’, ali u izmijenjenim ulogama. Sada više ne trčim uokolo tražeći izjave i intervjue nego pokušavam iskoristiti stara poznanstva i nove veze u promoviranju hrvatske kulture. Nema prijema, premijere, promocije ili telefonskog razgovora a da se netko od sugovornika ne sjeti svojih ‘fantastičnih uspomena iz Hrvatske’ ili ne poželi napokon otići u zemlju o kojoj svi s divljenjem pričaju. U Konzulatu nas svakodnevno bombardiraju pitanjima o putovanjima, vizama, molbama za promotivne i turističke materijale.“

“I premda biste pomislili da se u gradu filma sve vrti oko filma, nije uvijek tako, premda posljednjih godina gotovo nema festivala u Kaliforniji na kojem nije i neki od hrvatskih filmova“, nastavlja. “No podjednako se ponosim zlatnim medaljama rasplesanih Riječanki iz grupe Flame, nastupom sjajne gitaristice Ane Vidović ili redovitim godišnjim predavanjima i režijama Georgija Para na Univerzitetu La Verne, na kojem je u ‘Višnjiku’ blistala i Alma Prica, kao i instalacijama Darka Fritza i fotografijama Mare Milin u Arts Centeru u Santa Monici.“

“U Pretorijskom umjetničkom muzeju upravo se može pogledati reprezentativna izložba ‘Suvremena hrvatska grafika’, koja od 1998. putuje svijetom. Nakon Pretorije postavit će se u Johannesburgu i Cape Townu“, ispričao je savjetnik Marinko Raos (44), profesionalni karijerni diplomat, koji se od 1993. u MVP-u bavio raznim diplomatskim poslovima pa je radio i u veleposlanstvu u Teheranu. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti i odslušao je dva poslijediplomska studija - lingvistiku na Filozofskom fakultetu i međunarodne odnose na Fakultetu političkih znanosti, na čemu kani magistrirati. Njegova supruga Inga je arheologinja, ali ne radi u struci, a sin Višeslav studira političke znanosti. S ponosom spominje da je 1992. bio pobjednik TV kviza “3-2-1”, što mu je donijelo “pet minuta slave”, nešto tadašnjih hrvatskih dinara i tromjesečno usavršavanje “američkog jezika i kulture” u Alexandriji u SAD-u.

“Kulturni programi svake hrvatske diplomatske misije ili konzularnog ureda, od izložbi do kazališnih predstava, usmjereni su na elitnu, a ne masovnu publiku“, objasnio je Raos. “U Južnoafričkoj Republici razvijen je kulturni život, najviše u glavnom gradu Pretoriji, zatim u Cape Townu gdje je parlament i u gospodarskom središtu Johannesburgu, pa postoji i publika. No običaji u JAR-u, osobito u Pretoriji, sasvim su drukčiji nego u Hrvatskoj i Europi. Na baletnu premijeru u Južnoafričkom državnom kazalištu u Pretoriji supruga i ja došli smo svečano odjeveni, a većina ljudi imala je japanke i kratke hlače, kao da idu na plažu. Poslije smo shvatili da je to ovdje uobičajeno.“

U Pretoriji je diplomatska zajednica među najbrojnijima na svijetu. Osim službenih primanja i sastanaka, česta su neformalna druženja na kojima se razmjenjuju i poslovne informacije. “Život profesionalnog diplomata određen je selidbom svakih nekoliko godina iz jedne zemlje u drugu“, objasnio je Raos. “To je neprocjenjivo iskustvo, ali se često nepovoljno odražava na obitelj.“ Zato u Pretoriji djeluje više udruga koje okupljaju diplomate. Raos je kao predsjednik Pretorijske diplomatske udruge za sve diplomate i članove njihovih obitelji organizirao izlet u Soweto, najveće crnačko predgrađe u Južnoj Africi, gdje su mnoga povijesno važna mjesta, kuće u kojima su nekoć živjeli dobitnici Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, prvi demokratski izabrani predsjednik JAR-a, i Desmond Tutu, umirovljeni anglikanski nadbiskup Cape Towna. “U Rusiji je najveći problem udaljenost“, kaže Riječanin Sanjin Soldatić (29), koji je 18 mjeseci u hrvatskom veleposlanstvu u Moskvi treći tajnik zadužen za kulturu, znanost i održavanje web-stranice. To mu je prva diplomatska misija, govori engleski i ruski, služi se talijanskim i njemačkim. Diplomirao je novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti a u MVP-u radi od 2001. “Pri organiziranju izložbi i drugim projektima moramo paziti da na vrijeme organiziramo prijevoz iz Zagreba u Moskvu, jer se puno vremena izgubi na carini“, nastavlja Soldatić. “A organizirati prijevoz iz Moskve do nekog ruskog grada udaljenog više tisuća kilometara, odnosno tri, četiri ili pet vremenskih zona, ponekad je prava umjetnost. Poseban je problem ponekad vrlo razvijena i rasprostranjena administracija, koju je ponekad teško razumjeti.“

Soldatić veli da se u Rusiji suočava s velikim izazovima, jer Moskva ima intenzivni kulturni život: “Moramo biti svjesni da hrvatska kultura ne može biti u udarnim vijestima u ruskim medijima, jer se i u Rusiji kulturna promidžba sve više ravna prema tržišnim načelima i svaki se projekt detaljno planira. Zamislite diplomatsku zajednicu od 150-ak veleposlanstava u kojoj svako od njih organizira mnogo kulturnih projekata s istom željom - da svi budu najbolje pripremljeni i najbolje popraćeni u medijima. Lani smo otvorili dvije izložbe u Sankt Peterburgu, Kazanju i Astrahanu, te u dalekom Novosibirsku, Omsku i Toboljsku. To su izložbe fotografija ‘Hrvatsko priobalje, ljudi, priroda, arhitektura’ i ‘Kulturna i prirodna baština Hrvatske upisana na listu Unesca’. U svim tim gradovima reakcije su uvijek bile pozitivne, a medijski odjek puno snažniji nego u Moskvi.“

Soldatić napominje da je hrvatsko veleposlanstvo u veljači organiziralo niz koncerata pijanista Veljka Glodića i saksofonista Saše Nestorovića u Moskvi, Jaroslavu i Jaroslavskoj oblasti, te orguljaša Marija Penzara u Omsku, Kazanju i Moskvi.

Jadranka Bošnjak, savjetnica u hrvatskom veleposlanstvu u Bratislavi, diplomirala je engleski i češki na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala iz jezikoslovlja. Pokriva politiku, kulturu, hrvatsku manjinu, informiranje i odnose s medijima, te znanost i školstvo. U MVP-u radi od 1993. a dosad je bila u diplomatskoj misiji u Danskoj i Češkoj. Hrvatsko veleposlanstvo je u Mišikovoj 21, u Starom gradu, blizu povijesnog središta Bratislave, ureda slovačkog predsjednika i Bratislavskog dvorca. Tu su i brojna druga veleposlanstva i rezidencije.

“Ne postoji univerzalni ključ kako Hrvatsku i njenu kulturu promovirati u Danskoj ili Slovačkoj, jer svaka država pruža drukčije mogućnosti,” objašnjava Jadranka Bošnjak. Ona se u Slovačkoj “osjeća gotovo kao kod kuće“, ne samo zbog sličnosti jezika, kulture i arhitekture - Bratislava mnoge podsjeća na Zagreb, nego i zbog sličnog povijesnog razvoja i činjenice da Slovaci dobro poznaju Hrvatsku - mnogi su ljetovali u Hrvatskoj: “Slovačka publika pokazuje veliko zanimanje i za kulture tzv. malih zemalja, osobito film. Iako u multipleksima prevladava hollywoodska produkcija, ipak još preživljavaju i art kina gdje prikazuju filmsku klasiku, europski i nehollywoodski film. Hrvatski filmovi nisu u redovitoj distribuciji pa ih predstavljamo na festivalima. Na nedavnom Tjednu frankofonog filma prvi je put sudjelovala i Hrvatska s filmom ‘Što je Iva snimila 21. listopada 2003.’ Tomislava Radića.“

Hrvatska se lani predstavila i na najvažnijoj srednjoeuropskoj fotografskoj manifestaciji “Mjesec fotografije“. Samoborski galerist Želimir Koščević koncipirao je postav “Akt u hrvatskoj fotografiji“, dok je veleposlanstvo dalo organizacijsku podršku. Za veliku izložbu suvremenog kiparstva u Bratislavi “Kip i objekt“, na kojoj su dosad predstavljeni Viktor Popović i Đorđe Jandrić, partner veleposlanstvu bio je zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Jadranka Bošnjak kaže da nastoji da projekti budu raznovrsni i zanimljivi široj slovačkoj javnosti, a naglasak je na suvremenoj umjetnosti: "Htjeli bismo predstaviti Hrvatsku kao modernu, dinamičnu zemlju. Bilo bi dobro i kad bi se povezali razni kulturni projekti između veleposlanstava u susjednim zemljama, između Bratislave, Beča, Budimpešte i Praga.“

“Nema ekonomske suradnje bez kulturne“, kaže Seadeta Midžić, bivša muzička kritičarka HTV-a, koja kao ministrica savjetnica radi u Parizu. Bila je glazbena direktorica hrvatske Pjesme Eurovizije i predstavnica TV Zagreb u EBU, radila u Ministarstvu kulture u doba ministra Zlatka Viteza i prvog mandata Bože Biškupića kao pomoćnica ministra za međunarodnu suradnju. U svoju prvu diplomatsku misiju u Berlin, “trenutačno jedno od kulturnih središta Europe“, otišla je 2002. i ondje su ubrzo bili organizirani Dani hrvatske kulture. Kaže da se u kao savjetnica u Njemačkoj borila da dokaže kako je prisutnost Hrvatske na Sajmu knjiga u Leipzigu jednako važna kao i u Frankfurtu. Prije godinu i pol stigla je u Francusku, koju u odnosu na Njemačku opisuje kao “drugi svijet, drugu kulturu“.

“Francuzi ne poznaju hrvatsku kulturu, srećom, intenzivno se razvija kulturni turizam - ove godine dolazi u Hrvatsku 600.000 turista, koje najviše zanimaju gradovi poput Dubrovnika i Splita zbog njihove kulturne baštine. Svaki dan me zove puno Francuza, raspituju se o Jadranu i kulturnim spomenicima pa smo napravili sjajnu web stranicu s najnovijim informacijama o Hrvatskoj i recentnim kulturnim događajima. Stekla sam dojam da ih više zanima suvremena umjetnost, ali u Francuskoj je važno prikazati i hrvatsku baštinu, jer je to pitanje identiteta. Hrvatski i srpski službeno su prihvaćeni kao dva jezika, ali u praksi to još teško prolazi. Zato inzistiramo na jačanju hrvatske katedre.“

U Parizu su uspješno predstavljeni operni pjevači Renata Pokupić i Tomislav Mužek, a nedavno je u Theatre Silvia Monfort premijerno izveden s velikim uspjehom tekst Mire Gavrana “Čehov je Tolstoju rekao zbogom“ u režiji Andreje Pučnik. Ta predstava igrat će se i na festivalu u Avignonu. U Parizu već godinama žive muzikologinja Katarina Livljanić, likovni umjetnik Davor Vrankić, pisac Radovan Ivšić i skladatelj Ivo Malec. Katarina Livljanić predaje srednjovjekovnu glazbu na Sorboni, osnovala je ansambl Dialogos s kojim nastupa diljem svijeta. U programu je i kuriozitet - muzička interpretacija Marulićeve “Judite“, koja je jako dobro prihvaćena na koncertima.

“Biti savjetnik u veleposlanstvu ne znači samo obavljati taj posao s velikim entuzijazmom i ponosom, nego puno više - to je način života. Promidžba suvremene hrvatske kulture i baštine nema radnog vremena. U svakoj prilici, bilo da se radi o privatnim ili službenim kontaktima, nastojim iskoristiti priliku i raspravljati o toj temi“, kaže Flora Turner-Vučetić, savjetnica za kulturu, znanost i školstvo u hrvatskom veleposlanstvu u Londonu. Povjesničarka je umjetnosti, radila je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu te kao likovna kritičarka u hrvatskoj redakciji BBC-ja. Imala je i svoju emisiju “Florin kutak“. U početku je bila “neslužbeni“, volonterski, kulturni savjetnik, a kad je osnovano hrvatsko veleposlanstvo, postala je na poziv tadašnjeg veleposlanika Ante Čičin-Šaina i preporuku ministra Bože Biškupića ugovorni diplomat. Nakon četverogodišnjeg mandata nastavila je raditi isti posao bez diplomatskog statusa. Udana je za Erica Turnera, kustosa u londonskom muzeju primijenjene umjetnosti Victoria & Albert, a u Londonu živi od 1983.

NAČIN ŽIVOTA Flora Turner-Vučetić kaže da hrvatsku kulturu promiče uvijek, i u privatnim i u službenim kontaktima, te da joj je to način života “Čim sam postala savjetnica, u veleposlanstvu sam organizirala nastavu hrvatskog jezika i kulture za djecu, a u galeriji počela priređivati izložbe hrvatskih i britanskih umjetnika. I hrvatski studenti na londonskim likovnim akademijama u ovom galerijskom prostoru imaju diplomske izložbe.“ Od ostalih projekata Flora Turner-Vučetić spomenula je izložbu osam monumentalnih skulptura Dušana Džamonje u najposjećenijem dijelu Regent’s Parka u središtu Londona, koju je u pet mjeseci vidjelo više od milijun ljudi, te izložbu arheoloških nalaza iz Palagruže i Narone u Ashmolean Museumu u Oxfordu, jednom od najstarijih muzeja na svijetu. Važne su bile i promocije skladbi Milka Kelemena i jazz kvarteta Boilersi, te nastupi plesne trupe Croatia u Milenijskoj kupoli. Veći dio posla kulturnog atašea odnosi se na administraciju i na odgovaranje na brojna pitanja i rješavanje najrazličitijih problema. Najteže je onima koji su tek stigli, kaže, s malo iskustva i često iz druge struke. No u londonskoj diplomatskoj zajednici sve češće susreće savjetnike za kulturu koji su, poput nje, dugo u ovoj zemlji te deset i više godina zaposleni u veleposlanstvima, što nije slučaj s diplomatima koji su zaduženi za politička ili gospodarska pitanja. Za Ministarstvo je to mnogo povoljnije rješenje, troškovi su višestruko manji, jer ne plaća skupe stanove i druge troškove, a prednosti su stručnost i iskustvo.

Poznati hrvatski tenor i redatelj 15-ak opera i opereta Krunoslav Cigoj zamijenio je opernu scenu diplomatskom misijom. Nakon 35 godina pjevanja postao je prije dvije godine savjetnik za kulturu i obrazovanje u Sarajevu. Govori četiri jezika, a prošle je godine dobio Nagradu za humanost, zajedno sa slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom, potpredsjednikom BiH Ejupom Ganićem i redateljicom Jasmilom Žbanić. U dnevniku Avaz proglašen je ličnošću dana, a članak je naslovljen “Kulturom spaja BiH i Hrvatsku“. Hrvatsko je veleposlanstvo u samom središtu Sarajeva - nasuprot MUP-u, između KUD-a Seljo i središnjice SDA.

Cigoj smatra da Bosnu i Hercegovinu treba živjeti da bi se shvatila, da bi se ušlo u bit problema te mlade države u kojoj “Hrvati nisu nacionalna manjina nego konstitutivni narod“. Kaže da od prvog dana mandata obilazi mjesta u kojima žive Hrvati. Želio je vidjeti kako žive, kako im se školuju djeca, u kakvom su stanju škole, kako izgledaju školske knjižnice, funkcioniraju li domovi kulture, koliko Matica hrvatska ima podružnica, što je s crkvama i samostanima. Imao je “stotine prekrasnih susreta s ljudima i njihovim ratnim i poratnim sudbinama“. Dodaje da bi u svaki zaselak najviše volio dovesti kazališnu predstavu, knjigu, koncert, film i izložbu, ali su sve te akcije uvijek povezane s novcem, kojeg nikad nema dosta. Tvrdi da Hrvatska i BiH imaju dobre kulturne veze i kulturnu razmjenu pa se na svim velikim kulturnim manifestacijama pojavljuju hrvatski umjetnici. Na Sarajevskoj zimi zagrebačka Komedija izvela je ‘’Svoga tela gospodar’’ u Sarajevskom narodnom pozorištu. Iako je djelo izvedeno na kajkavskom, svi su ostali do kraja i ovacijama ispratili predstavu. “Iako je moje radno vrijeme od 8.30 do 16.30, redovito prisustvujem svim događajima na kojima nastupaju moji kolege iz Hrvatske“, kaže Cigoj. “Kultura spaja ljude na najmirotvorniji način. Hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu organizira Dane hrvatske kulture na kojima su se predstavili brojni hrvatski umjetnici. Lani sam za Božić pozvao Hrvatski barokni ansambl, koji je doživio fantastičan uspjeh. Prihod od jednog njihova koncerta dao sam u ime hrvatskog veleposlanstva crkvi Kraljice mira u Međugorju, a od drugoga crkvi Sv. Ante u Sarajevu.“

Na pitanje kako funkcionira posao atašea, odgovorio je da on predlaže program za Dane kulture, Dan državnosti, Božić, Uskrs i slično, zatim daje okvirni predračun Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija i Ministarstvu kulture, a potom kreće u realizaciju programa. Trenutačno radi na projektu ‘’Sportom do znanja - znanjem do boljitka“, koji prerasta, kaže, u veliku akciju. NK Dinamo i NK Široki Brijeg, lanjski državni prvaci, odigrat će utakmicu, košarkaš Franjo Arapović angažirat će se oko košarkaške, a Lino Červar oko rukometne utakmice. Akciju su podržale brojne ustanove i izdavači koji žele djecu opskrbiti knjigama za školsku lektiru.

“Albanci cijene i simpatiziraju Hrvate i rado dolaze na Jadran, Dubrovnik posjeti godišnje 8-10 tisuća albanskih turista. Albanci žele doznati što više o hrvatskoj kulturi, dobro poznaju povijest Dubrovnika, a starije generacije rado se sjećaju hrvatskih TV programa, koje su rado kriomice gledali. U zadnje vrijeme posjećuju i Zagreb. Pozdravljaju kulturnu suradnju s Hrvatskom, iako još ne postoji izravna zračna linija između dviju zemalja“, kaže Jasmina Dolušić, savjetnica za kulturu i gospodarstvo u Tirani.

PODRŠKA SIROMAŠNIMA Tuga Tarle sa sestrama službenicama Božjeg milosrđa koje se u Quitu u Ekvadoru brinu za djecu čije su majke u zatvoru Magistrirala je ekonomske znanosti, a još je u srednjoj školi stekla solidno obrazovanje iz klasične glazbe i plesa. Radila je na promociji visoko rangiranih hrvatskih tvrtki u svijetu, što joj je dalo sigurnost u nastupu i pomoglo u organizaciji promidžbe hrvatske kulture u Albaniji. Govori talijanski i engleski, koji su najzastupljeniji jezici u Albaniji. “Albanci su većinom muslimani, pravoslavci i katolici, a ima i puno ateista, prilično su tolerantni i vjerske im razlike nisu barijera. Stari običaji, osobito po selima i zabačenim krajevima, nastoje se što duže zadržati, osim u Tirani gdje je zanimljivo promatrati velike i pozitivne preobrazbe. Nekadašnji komunistički režim ostavio je teške posljedice, koje Albanija nastoji prevladati - grade se prometnice, energetske tvrtke, razna poduzeća. Ali česte su restrikcije struje i Hrvatska ulaže velike napore da pomogne Albaniji u opskrbi strujom.“ Priznaje da je kulturni život Albanije zasad “umjeren”, osobito međunarodna suradnja.
No Albanija je poznata u svijetu po dugoj glazbenoj tradiciji - tu su sopranistica Inva Mula, mezzosopranistica Enkeleida Shkoza, bas-bariton Frano Lufi, violončelist Renato Ripo i violinist Arben Spahiu. Hrvatsko veleposlanstvo u Tirani nastoji organizirati što više kulturnih događaja. Povezali su se s Nacionalnim kazalištem za operu i balet i u suradnji s hrvatskim umjetnicima Berislavom Šipušem, Ikom Škomrlj, Dinkom Jeričević, Dianom Kosec-Bourek i baletnom majstoricom Ljiljanom Gvozdenović postavili na scenu Minkusov balet “Bajadera”. “Balet je doživio ovacije“, kaže. “Kraš je uveličao događaj donacijom slatkih proizvoda za baletni ansambl, a balerine su razveselili modernijim papučicama, koje nisu više tako glasne. Upravo je u pripremi novi balet ‘La Sylphide’ u suradnji HNK iz Zagreba i Opere u Tirani.”

Jasmina Dolušić kaže da su za sve manifestacije uvijek dobili udarne termine i najbolje prostore. Poznata folklorna skupina Linđo nastupila je u Operi, a u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji otvorene su izložbe “Hrvatski spomenici na Unescovoj listi zaštićene svjetske baštine“ i “Suvremeni hrvatski crtež“, koja je proglašena izložbom godine. U svibnju planiraju organizirati veliku izložbu Europa 2020.“

U Rimu radi Daša Bradičić, također bivša novinarka HTV-a, koja je napustila novinarstvo nakon 18 godina, “u trenutku smjene generacija i promjena“. Prvo je otišla u Ministarstvo kulture, zatim u MVP, a 2001. postala je ministrica savjetnica za kulturu u Parizu. U Rimu pokriva, osim kulture, obrazovanje i znanost, te pitanja hrvatske manjine: “Hrvatska ima što pokazati. To je dokazala na mnogim međunarodnim manifestacijama, od venecijanskog Biennala suvremene umjetnosti i arhitekture preko Festivala srednjoeuropskih kazališta do pojednačnih gostovanja, primjerice, HNK Ivana pl. Zajca i izložbe ‘Apoksiomen, atlet iz Hrvatske’ u firentinskoj palači Riccardi-Medici.“

U hrvatskom veleposlanstvu u Tokiju kulturom se bavi, uz ostale poslove, ministrica savjetnica Natalija Brmbota, ali kaže da “najveću ulogu u promidžbi hrvatske kulture ima hrvatski ambasador dr. Drago Štambuk, pjesnik i autor 30-ak knjiga, koji je dobar poznavatelj hrvatske povijesti i kulture“. Rođena je i školovana u Zagrebu, karijerni je diplomat, a u MVP-u zaposlena je od njegova osnutka 1990. Iako u Japanu, osobito u Tokiju, ima mnogo kulturnih događanja, Japance jako zanimaju kulture drugih zemalja. Organizatore kulturnih priredaba iz svijeta često podupiru japanske institucije, ali Hrvatska ne ulazi u te programe financiranja zbog previsokog nacionalnog dohotka. Najčešće se kulturna zbivanja organiziraju na komercijalnoj osnovi preko japanskih agencija, uz sponzorstvo japanskih tvrtki ili poznatih medijskih kuća. Lanjsku uspješnu turneju ansambla Lado po Japanu sufinancirala je nevladina Japanska koncertna udruga Min-On. U tamošnjem Kulturnom centru prikazane su izložbe fotografija Ive Pervana i akvarela slikarice Dragice Lončarić. Zatim je 2006. u prijateljske gradove Hekinan i Tokamachi došla izložba “Suvremena hrvatska grafika”. Suradnja se nastavlja pa će Hekinan 5. travnja potpisati Sporazum o suradnji i prijateljstvu s gradom Pulom, a na međunarodnom Echigo Tsumari Art Trienaleu u Tokamachiju sudjelovat će na inicijativu veleposlanika Štambuka nekoliko autora iz Hrvatske.

“Možda će neke iznenaditi, ali hrvatsko naivno slikarstvo jako je dobro primljeno u Japanu“, kaže. “Stilski blisko japanskom tradicionalnom slikarstvu, i danas ima mnogo japanskih poklonika, a jedan od najpoznatijih japanskih slikara i dizajnera Taizi Harada pronašao je uzor u hrvatskom naivnom slikarstvu. Posjetio je Hrvatsku i sprijateljio se s Ivanom Lackovićem, Ivanom Rabuzinom i Ivanom Generalićem. Potkraj 2005. i 2006. održano je pet zajedničkih izložbi pod nazivom ‘Harada Taizi i kolege slikari iz Hrvatske’ u Tokiju, Osaki i Fukuoki. Prikazano je 26 djela osmorice hrvatskih naivnih slikara Rabuzina, Lackovića, Ivana i Josipa Generalića, Kovačića, Večenaja, Skurjenija i Feješa, a o njima je pisao i dnevnik Asahi Shimbun s nakladom većom od 10 milijuna primjeraka.

U Japanu su vrlo popularni i hrvatski klasični glazbenici. Na japanske turneje redovito dolaze pijanist Maksim Mrvica, Evgenij Zarafiants, muški sopran Max Emanuel Cenčić. Oni u Japanu imaju klubove obožavatelja - uglavnom mlađe ženske populacije, a nedavno je u Japanu gostovao i Ivo Pogorelić. Štambuk sada s čuvenim japanskim redateljem postavlja Zajčevu operu “Nikola Šubić Zrinski”. Poznati napjev iz te opere “U boj, u boj” u Japan je dospio još nakon I. svjetskog rata i postao vrlo popularan među japanskim muškim zborovima, koji ga izvode na hrvatskom. “Lani se japanski zbor od tisuću pjevača s tim napjevom natjecao za ulazak u Guinessovu knjigu rekorda“, kaže.

Strpljivost, takt i veliko znanje

Prema mišljenju Marinka Raosa, atašea u Južnafričkoj Republici, za dobrog kulturnog savjetnika bitno je dobro poznavanje hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti, ali i entuzijazam: 'Za ostvarivanje bilo kojeg kulturnog projekta treba uskladiti stotinu organizacijskih pojedinosti, a za to treba truda, strpljivosti i takta, mnogo prekovremenih sati, ponekad i vikendom'.

Lovac na hrvatske umjetnine u Londonu

Flora Turner-Vučetić u Londonu, svjetskom središtu trgovine umjetnina, budno prati ako se na aukcijama pojave radovi hrvatskih umjetnika ili kakvi važni dokumenti, koje onda uz potporu hrvatske vlade kupuje za hrvatske muzeje. Budući da se u Britaniji kulturni programi ne ostvaruju reciprocitetno između ministarstava dvije zemalja, strane izložbe potpomaže dobrotvorna udruga Visiting Arts, no uglavnom samo savjetodavno. Flora Turner-Vučetić tako osjeća nedostatak sponzora, tim više što sve galerije žele velike izložbe, koje će privući mnoštvo posjetitelja, a ne manje studijske i informativne koje bi predstavile manje zemlje poput Hrvatske: "No to ne znači da su Britanci neskloni Hrvatskoj - svi koji su je posjetili oduševljeni su i zemljom, i ljudima, i kulturom".

Egzotična Hrvatska

Budući da na klasične koncerte dođe stotinu ljudi, a na filmske projekcije tisuću, i to uz daleko manje troškove, Boris Bućan predstavlja Indiji hrvatske filmove na 35-milimetarskim vrpcama. "Odlično je bio prihvačen 'Konjanik' Branka Ivande jer je u Indiji tema nesretne ljubavi i sukoba religija vrlo bliska. Nažalost, zbog kašnjenja filmova iz Hrvatske nismo uspjeli predstaviti hrvatsku kinematografiju na brojnim festivalima u Indiji." Šuran tvrdi i da su Indijci jako zainteresirani za posjete Hrvatskoj jer im je to egzotična zemlja.

Bliske veze Slovačke i Hrvatske

U Slovačkoj, u kojoj živi 3000 Hrvata, 2005. otvoren je u Devinskom Novom Selu, dijelu Bratislave, Hrvatski centar i Muzej kulture Hrvata. Hrvatski se studira na Filozofskom fakultetu, a uči na Privatnoj slavenskoj gimnaziji. Joško Ševa je 2005. gostovao s predstavom 'Govorite li Hrvatski?, a 2007. Vilim Matula s 'Munchausenom'. Slovačka ima i Gavranfest, međunarodni festival u Trnavi na kojem se već tri godine izvode isključivo djela hrvatskog dramatičara Mire Gavrana.

Hrvati u gradu filma

Branka Šomen dvije je godine konzul savjetnik za kulturu, turizam i medije u Los Agelesu gdje živi 45.000 hrvatskih iseljenika, a i mnogi uspješni i slavni Hrvati: Branko Lustig, Goran Višnjić, Rade Šerbedžija, Alen Petković, Goran Dukić i Marija Miletić-Dail iz filmskog svijeta, Mike Grgić, Steve Bubalo, Anthony Maglica i John Blažević kao uspješni gospodarstvenici te Tom Priselc, predsjednik Cedars-Sinai Medical Centera.

Kulturne i gospodarske veze

Na sajmu Klik-Expo u Tirani u studenome 2006. hrvatsko veleposlanstvo organiziralo je 'Dan Hrvatske' koji je sponzorirala Hrvatska gospodarska komora. Tu su izložbu posjetili albanski predsjednik Alfred Moisiu, premijer Sali Berisha i nekoliko ministara. Predsjednik Stjepan Mesić nedavno je predstavio albanski prijevod svoje knjige 'Kako je srušena Jugoslavija'. Uspostavljena je i znanstvena suradnja između liječnika iz KB Sestre milosrdnice i albanskih ginekologa i akušera. "Posredovali smo i oko nastupa albanske pijanistice Silvane Skenderi na dobrotvornom koncertu u Zagrebu", kaže Jasmina Dolušić.

Treba dobra kondicija

Sanjin Soldatić, ataše u Moskvi, kaže kako je u Rusiji iznimno važno znati ruski jer su domaćini vrlo ponosni na svoj jezik. Kaže i kako mora biti na što više kulturnih događaja za što je potrebna dobra kondicija.

Za puno upoznavanje

Daša Bradičić, bivša novinarka HTV-a, u hrvatskom veleposlanstvu u Rimu odgovorna je za kulturu, obrazovanje i znanost te za pitanja hrvatske manjine. Kaže da Talijani hrvatsku kulturu poznaju fragmentarno, a da se ponekad suočava i s povijesnim i drugim predrasudama.