NIGEL SHEINWALD BLAIROV TAJNI AGENT Glavni savjetnik premijera Blaira za Pozdravljajući u četvrtak odluku iranske vlade da oslobodi 15 britanskih vojnika koji su 12 dana bili u iranskom zatočeništvu, britanski premijer Tony Blair novinarima ispred svoje rezidencije napomenuo je da je to rezultat uspješne intenzivne tihe diplomacije, “razgovora, a ne pregovora”. Pokraj njega je stajala britanska ministrica vanjskih poslova Margaret Beckett pa su mnogi novinari mislili da Blair hvali nju, ali u rješenju krize ključnu ulogu odigrao je jedan drugi čovjek, koji je za kreiranje i provedbu britanske vanjske politike možda i važniji od nje, ali zbog prirode svog posla ostaje u sjeni i malo se pojavljuje u javnosti. Takva diskrecija prikriva koliko ulogu u formuliranju britanske politike u najvažnijim svjetskim pitanjima ima jedno drugo tijelo, a koliko ju je izgubilo ministarstvo vanjskih poslova.

Taj diskretni, ali moćni, navodno i vrlo nabusit i agresivan čovjek jest Nigel Sheinwald, glavni Blairov savjetnik za međunarodna i sigurnosna pitanja. Iskusni diplomat na tom je položaju od 2003. a glavni mu je zadatak da u Blairovo ime odlazi u tajne diplomatske misije diljem svijeta. Blair veliku pozornost posvećuje međunarodnim odnosima pa stoga kontrolira britansku vanjsku politiku u najvažnijim svjetskim pitanjima kao što su Bliski istok, odnosi s Rusijom, odnosi s SAD-om, a ministarstvu vanjskih poslova prepušta ostalo. Blairovi savjetnici za vanjsku politiku postajali su sve važniji i u britanskoj vanjskopolitičkoj aktivnosti, a Sheinwaldov prethodnik David Manning sada je britanski ambasador u Washingtonu. Kad je počela kriza zbog zatočenja 15 britanskih vojnika u Iranu, Blair je okupio svoj sigurnosni krizni stožer Cobra, u kojem su ključni ministri, njegovi savjetnici, šefovi tajnih službi i vojske. Margaret Beckett tada je dobila zadatak da smjesta stupi u kontakt s iranskom stranom, zatraži objašnjenje i zahtjeva hitno oslobađanje zatočenika. Ali kanali za kontakte nisu bili baš osobito dobri. Iranski ambasador u Londonu nije mnogo znao o tome što se događa, a i iranskom ministru vanjskih poslova Manouchehru Mottakiju, s kojim je razgovarala telefonom, kao da nije bilo bogzna kako poznato tko je i zašto zarobio britanske vojnike te je samo poručio da će “ispitati u čemu je stvar”. U Iranu je struktura vlasti specifična: državna tijela, pa i diplomacija, samo su servis moćnoj vjerskoj hijerarhiji koja upravlja državom i odlučuje. Dok se produbljivala kriza u odnosima Irana i Britanije, uz rast opće napetosti oko Irana, manje se u javnosti čuo iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad, inače vrlo glasan. U zapadnim medijima pojavila se tvrdnja da je pao u nemilost vjerskog vođe ajatolaha Alija Hamneija, koji je preuzeo upravljanje krizom, iako se o njoj nije oglasio. Ali Hamnei je uvijek djelovao diskretno, daleko od medija, često i daleko od javnosti. Stoga su na Zapadu mnogo poznatiji ljudi koji su mu zapravo podčinjeni, kao Ahmadinejad, koji je doduše predsjednik Irana i ima važne državne ovlasti, ali je zapravo izvršitelj Hamneijevih želja i glasnogovornik države, a ne njen zbiljski vrhovni vođa.

---

Iran ima državnu upravu sasvim različitu od bilo kojeg drugog sustava vlasti u svijetu. U njegovu je temelju uvjerenje da je, umjesto razdiobe vjere i države, država zapravo emanacija vjere. Iranski šiiti uvjereni su da nakon proroka Muhameda upravljati islamskim svijetom imaju pravo samo njegovi nasljednici. Priznaju ih 12. Ali 12. nasljednik je nestao, a šiiti vjeruju da će se on vratiti na zemlju pa je svaka vlast dotad privremena.

AJATOLAH ALI HAMNEI Vrhovni šiitski svećenik nije samo vjerski iranski vođa nego po stvarnoj moći i neformalni, ali faktički šef iranskedržave Kad je 1979. u Iranu pobijedila islamska revolucija, tadašnji nedodirljivi vjerski i politički vođa iranskih šiita, veliki ajatolah Ruhollah Homeini, novu državnu vlast zasnovao je upravo na tom konceptu čekanja na povratak Muhamedova nasljednika. Dok se on ne vrati, Iran će imati posebnu upravu - velayat-e faqih - u kojoj će glavnu riječ imati vrhovni islamski svećenici, koji su ujedno i vrhunski islamski pravnici i suci. Oni među sobom biraju vrhovnog vjerskog vođu, ovlaštenog da upravlja zemljom kao vrhovna vlast. Kad je Homeini 1989. umro, izbor je pao na Alija Hamneija, jednoga od najbližih Homeinijevih suradnika.

Hamnei je djelovao kudikamo diskretnije, daleko od javnosti, oslanjajući se više na dogovore s drugim faktorima iranske politike. Njegovi su javni istupi rjeđi i mirniji, ali u zaštiti iranskog suvereniteta i prava na vlastiti put i interese u regiji jednako odlučni, posve na Homeinijevoj liniji.

U Britaniji su se zabrinuli shvativši da preko iranskog ministra vanjskih poslova i ambasadora u Londonu neće moći uspostaviti djelotvoran kanal za rješenje krize. Iran je davao do znanja da nije spreman ispuniti britanske zahtjeve, čak su se čule i najave suđenja britanskim mornarima. Britanija je dobila podršku od SAD-a, koji je počeo manevre u Perzijskom zaljevu. No, iza kulisa, Blair je u akciju poslao svog savjetnika Sheinwalda. Sheinwald je diplomirao na Oxfordu i s 23 godine ušao u ministarstvo vanjskih poslova. Dvije godine bio je diplomat u Moskvi, tri godine prvi tajnik britanske ambasade u Washingtonu. Od 1993. do 1995. bio je stalni britanski predstavnik u EU, potom je tri godine vodio odjel ministarstva za odnose s tiskom, od 2000. do 2003. ambasador pri EU, a od 2003. je Blairov glavni vanjskopolitički savjetnik, ali i diskretni operativac. Bio je na brojnim povjerljivim, delikatnim i osjetljivim zadacima, posljednjih godina diskretno je posjetio Tripoli, Bagdad, Jeruzalem, Ramallah i Khartoum. Početkom jeseni 2006. u Damasku je prenio važnu Blairovu poruku sirijskom predsjedniku Basheru al-Assadu.

Posebno su bili korisni njegovi kontakti u Siriji, koja održava bliske odnose s iranskim vjerskim vrhom. Tim je kanalom Sheinwald poslao signale kako britanska strana vidi put do rješenja i dobio pozitivne signale s iranske strane, od čovjeka koji na Zapadu nije osobito poznat, ali je zbog svog specifičnog položaja u vrhu režima mogao riješiti krizu. To je Ali Laridžani, tajnik iranskog Savjeta za nacionalnu sigurnost koji zapravo vodi vanjsku politiku Irana. On je na Zapadu poznat kao glavni iranski pregovarač o nuklearnom programu, ali je mnogo više od toga.

Laridžani se rodio 1958. u iračkom svetom gradu Najafu. Sin je ajatolaha Hashema Amolija, svećenika, matematičara i astrologa. I trojica njegove braće bili su islamski revolucionari pa danas imaju odgovorne dužnosti u vladi. Njegov brat Sadegh Laridžani, islamski svećenik, danas je jedan od 12 članova Vijeća zaštitnika revolucije, moćnog tijela koje kontrolira sve državne službe, drugi brat Mohammad-Javad, matematičar, donedavno je bio zamjenik ministra vanjskih poslova i jedan od vodećih ideologa islamskog režima, a treći brat Fazel kulturni je ataše u Ottawi.

PRAVI ŠEF DIPLOMACIJE Nasljednik moćne obitelji vjerskih vođa Ali Larijani de facto upravlja iranskom vanjskom politkom, a predsjednik Ahmadinedžad samo je figura Ali Laridžani počeo je studirati informatiku, ali je promijenio studij pa je na teheranskom sveučilištu završio studij filozofije, posebno se baveći zapadnom filozofijom, čak je napisao knjigu o Kantu. Studij je promijenio na nagovor moćnog ajatolaha Morteze Motahharija, čijom se kćeri oženio. Laridžani se vrlo mlad uključio u islamski revolucionarni pokret. Bio je istaknuti član Revolucionarne garde, oružanog ogranka revolucionarnog gibanja i sudjelovao u islamskoj revoluciji 1978. kad je, iako 20-godišnja, postao jedan od glavnih zapovjednika Revolucionarne garde. Već dogodine postavljen je za glavnog ravnatelja iranske televizije. Uskoro je postao jedan od vodećih ljudi ministarstva za revolucionarnu gardu, de facto nekoliko godina njen zapovjednik. Potom je kao ministar kulture i islamskog vođenja usmjeravao ideologiju u cijeloj zemlji. Napokon je 1994. vraćen na položaj ravnatelja državne televizije IRIB i na njemu proveo deset godina.

Iranski reformisti često su ga kritizirali da iransku televiziju pretvara u propagandno oružje konzervativaca. Optuživali su ga i za cenzuru. Za širenje iranske propagande na susjedne zemlje Laridžani je osnovao dva arapska kanala, koji se emitiraju preko satelita, a jedan od njih toliko je provokativan da je zabranjen u Britaniji. Protiv njegova načina vođenja iranske televizije prosvjedovao je čak i reformistički iranski predsjednik Mohamed Hatami.

Ppoložaj direktora IRIB-a napustio je 2004. jer ga je Hamnei imenovao svojim predstavnikom u Vijeću za nacionalnu sigurnost, gdje je 2005. postavljen za tajnika. Te je godine bio i jedan od kandidata na predsjedničkim izborima, na kojima je pobijedio Mahmoud Ahmadinejad, dok je najkonzervativniji Laridžani s 5,95 posto glasova bio šesti.

Kao tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost preuzeo je operativno vođenje iranske vanjske politike, koju to tijelo kreira i provodi, dok ministarstvo vanjskih poslova obavlja uglavnom tehničke poslove. Njegov najdelikatniji posao bili su pregovori o iranskom nuklearnom programu, predstavnicima Međunarodne agencije za atomsku energiju i stranim diplomatima objašnjavao je zašto Iran treba nuklearnu energiju i zašto od tog programa neće odustati. U tome je bio mnogo nepopustljiviji od svog prethodnika Hassana Rohwanija. Laridžani je bio na više osjetljivih diplomatskih misija u inozemstvu, nedavno je u Riyadh nosio pismo ajatolaha Hamneija saudijskom kralju Abdullahu, prijedlog kako da se poboljšaju odnosi dviju zemalja.

Britanskoj vladi posebno je bilo stalo do kontakta s tim čovjekom, kako bi izravno s njim riješila spor. Kad je to, uz sirijsko posredovanje, uspjelo savjetniku Sheinwaldu, kriza je brzo bila riješena. Tada je uslijedio ključni trenutak, jer je dogovoren telefonski razgovor Sheinwalda i Laridžanija, koji u Iranu ima sličan položaj kao Sheinwald u Britaniji, te koji je čovjek od povjerenja najmoćnije osobe Irana, vjerskog vođe ajatolaha Alija Hamneija. Sheinwald i Laridžani, koji je moćniji i od predsjednika Mahmouda Ahamdinejada i zapravo vodi iransku vanjsku politiku, brzo su se u utorak navečer dogovorili o oslobađanju britanskih mornara.