SHYAM DIGHE Predsjednik uprave Westinghouse Plasma Corporation, najvećeg proizvođača plazminih baklji, kaže da je trebalo 30 godina istraživanja tehnologije plazme kako bi postala primjenjiva u civilne svrhe i ušla u komercijalnu upotrebuKraj japanskog grada Osake na otoku Honshuu i u mjestu Utishinai na sjevernom otoku Hokaidu Nacionalov reporter posjetio je prva postrojenja na svijetu koja uništavaju sve vrste otpada, osim nuklearnog.

Riječ je o revolucionarnom načinu uništavanja otpada na temperaturama višim od onih na površini Sunca, kojom se plazmom otpad razgrađuje na molekule i doslovno pretvara u plin, koji se kasnije može koristiti za proizvodnju električne energije. Kako je hrvatska vlada u svojoj Strategiji o zaštiti okoliša takozvani bezdeponijski koncept uzela kao ideal i s obirom na to da se u Hrvatskoj već desetljećima za odlaganje otpada koristi gotovo svaka slobodna ledina, ovakav bi način uništavanja otpada mogao postati zanimljiv lokalnim upravama.

Dolaskom pred postrojenje u Mihami-Mikati, koje zapošljava 30 radnika, iznenadili smo se zbog izostanka neugodnog mirisa otpada koji smo očekivali. Prije obilaska postrojenja zamoljeni smo da, prema starom japanskom običaju, izujemo cipele i obujemo papuče. Unutrašnjost administrativnog odjela izgleda toliko čisto i sterilno da se dobiva osjećaj obilaska bolnice. Iako se ovom tehnologijom može uništiti bilo koja vrsta otpada, od komunalnog do industrijskog, u Mihami-Mikati uništavaju komunalni otpad i mulj koji ostane od otpadnih voda nakon pročišćavanja. U njemu se nalazi kontrolna soba u kojoj se 24 sata na dan u četiri smjene upravlja cijelim postrojenjem. Upravo iz kontrolne sobe najbolje se vidi cijeli proces: kamioni s otpadom istovaruju svoj teret u jamu duboku desetak metara, iz koje kranom kupe smeće i ubacuju ga u reaktor cilindričnog izgleda gdje se, zahvaljujući plazma bakljama, na temperaturi od nekoliko tisuća stupnjeva otpad razgrađuje na plinove ugljični monoksid, vodik i dušik pa nema dima i emisije štetnih plinova. Anorganski spojevi u obliku lave izlaze u donjem dijelu cilindra i hlade se u vodi. Rezultat je ostakljeni kamen za koji tvrde da je bezopasan i kojeg Japanci upotrebljavaju za izradu ivičnjaka, a neki od njega rade i nakit.

Postrojenje u Utishanaiu je puno veće i njegovi kapaciteti obrade iznose do 165 tona dnevno. Izgradnju je financirala regionalna vlada jer su željeli spriječiti iseljavanje s tog područja koje je brzo postalo pusto nakon gašenja svih ugljenokopa u okolici sredinom dvadesetog stoljeća. Zbog toga su cijeli projekt nazvali Eko-dolinom kako bi na taj način naglasili važnost ovakvog načina uništavanja otpada za okoliš, kao naglašavanje da ovakva industrija nije bauk za zimski turizam od kojega Hokkaido uglavnom živi. Japan je zemlja koja ima najviše spalionica otpada na svijetu. Shvatili su da odvajanje otpada kakav primjenjuju neke zemlje zapadne Europe poput Njemačke nije ekonomski isplativ i zato stalno tragaju za novim rješenjima kojima bi deponije smeća sveli na minimum. Zato se uništavanje plazmom pokazalo idealnim rješenjem. Prema podacima iz postrojenja, ali i od predsjednika uprave Westinghouse Plasma Corporation Shyama V. Dighea, koji plazmu proučava već 30 godina i čija je tvrtka surađivala na izradi obaju postrojenja, emisija opasnih plinova deset je puta manja od zakonski dopuštene: “S obzirom na visoku temperaturu i nedostatak kisika u reaktoru u kojem se spaljuje otpad temeljni elementi plina ne mogu stvoriti toksične spojeve poput furana ili dioksina.” Plin koji izlazi iz reaktora s vrlo visokom temperaturom odlazi u proces naglog hlađenja što rezultira velikom količinom vodene pare koja se odmah usmjerava u parnu turbinu iz koje se dobiva struja. Na taj način cijelo postrojenje funkcionira na principu perpetuum mobilea, koji višak struje koji proizvede i koji mu nije potreban za rad može distribuirati dalje. Zbog toga Dighe ovako dobivenu struju naziva zelenom ekološkom energijom iz obnovljivih izvora čije korištenje EU želi povećati na 20 posto sveukupne potrošnje energije sljedećih 20 godina. Prema riječima Davora Tukića, vlasnika tvrtke Cornaro koji je promovirao ovakav način uništavanja otpada u Hrvatskoj i koji se povezao s Westinghouseom, u Hrvatskoj bi bila dovoljna četiri takva regionalna centra, a mjesečni troškovi svakog kućanstva ne bi bili veći od cijene jedne šalice kave. Cijena jednog postrojenja u Splitu kapaciteta 180 tona otpada dnevno iznosila bi oko 120 milijuna eura, s tim da bi u tu cijenu ušli i troškovi izgradnje elektrane u sklopu postrojenja koja je ujedno i najskuplja stavka gradnje. Projekt izgradnje postrojenja izradio bi Westinghouse, dok bi izgradnja reaktora i postrojenja bila prepuštena domaćim tvrtkama.

KONTROLNA SOBA Centralna prostorija postrojenja u kojem se kontrolira svaki detalj vezan uz uništavanje otpada u reaktoruZanimljivo je da su japanski inženjeri prilikom izrade većeg postrojenja na Hokkaidu jednostavno kopirali i povećali prethodni projekt u Mihama-Mikati i počeli gradnju. Nakon toga su upali u velike probleme jer postrojenje jednostavno nije funkcioniralo, a reaktor nije postizao dovoljno visoke temperature zbog čega su na kraju ponovno zatražili pomoć projektnih stručnjaka iz Westinghousea. Dighe kaže da su hrvatske tvrtke, posebno brodogradilišta više nego spremne za izradu ovog projekta i da stoga nema potrebe uvoziti dijelove iz SAD-a: “Hrvatska je poznata po kvalitetnoj brodogradnji zasnovanoj na znanju. Na nama je samo da osiguramo baklje i nacrte.” Jedna od prednosti izgradnje ovakvog postrojenja u odnosu na klasične spalionice je što zahtijeva dva do tri puta manju površinu, budući da ne ostavlja neiskorištene ostatke za koje bi se trebao izgraditi deponij na koji bi se odlagali ostaci.

Zbog toga nema opasnosti od zagađenja podzemnih voda. Na pitanje zašto u zapadnoj Europi još nisu uveli uništavanje otpada tehnologijom plazme, već otpad tretiraju mehaničko-biološkom obradom kao i klasičnim spalioniocama, Tukić kaže da je riječ o koncesijama s dugoročnim ugovorima koje je preskupo razvrgavati i uvoditi nove tehnologije. “Zbog toga Hrvatska, ali i cijela istočna Europa ima šanse biti 20 tehnoloških godina ispred Zapada”, objašnjava Tukić. Plazma, kao agregatno stanje proučava se već više od 40 godina, a počeli su je proučavati u Westinghouseu na traženje američke svemirske agencije NASA-e, o čemu Dyghe kaže: “Westinghouse je plazmu počeo proučavati krajem 50-ih godina prošlog stoljeća na zamolbu NASA-e, budući da na Zemlji nije postojalo tehničkih mogućnosti da razvijemo visoke temperature jednake onima koje se stvaraju prilikom prolaska space shuttlea kroz atmosferu prilikom povratka na Zemlju. To im je bilo potrebno kako bi što učinkovitije testirali toplinski štit letjelice. Ta tehnologija tada se zvala jet - propulsion i do tada se proučavala u laboratorijima Ministarstva obrane. Trebalo nam je 30 godina istraživanja i potrošenih dvije milijarde dolara u te svrhe da bi se takva svemirska tehnologija počela koristiti u civilne svrhe.” Plazmom je moguće uništiti bilo koju vrstu otpada. Ona se međutim ne upotrebljava samo za uništavanje nego i za stvaranje. Tako danas upotrebom plazme stvaramo dijamante.” Danas je Westinghouse Plasma Corporation, u skladu sa svojom tradicijom, najveći proizvođač plazminih baklji u svijetu. Iako i u Europi proučavaju ovu tehnologiju u nekoliko europskih zemalja, poput Velike Britanije i Skandinavije, ovaj Indijac rodom iz Mumbaya kaže da će im trebati još najmanje 10 do 15 godina kako bi njihova rješenja postala primjenjiva i ušla u komercijalnu upotrebu.

Cijena kompleta od dvanaest plazminih baklji kreće se oko 1,3 milijuna eura, a njihov je rok trajanja oko pola godine. Svaki reaktor koristi najčešće po dvije baklje istodobno za postizanje visokih temperatura u reaktoru. U Westinghouseu je radio i Nikola Tesla koji je s tom kompanijom sudjelovao na izgradnji elektrane na Nijagarinim slapovima. Stoga u Westinghousovu centru u gradu Madisonu u Pensilvaniji dvorana za sastanke nosi njegovo ime. Dighe kaže kako mu je upravo stoga drago što ta kompanija surađuje s tvrtkom iz Hrvatske, da bi se na ovaj način taj znanstvenik vratio u domovinu. U planu je izgradnja ovakvih postrojenja u Indiji, zemljama Južne Amerike, Turskoj, Maleziji, Kanadi i na Floridi u SAD-u, a Japan želi nastaviti graditi ovakva postrojenja na svojem tlu.