Ivica Račan ulazi u dramatičnu fazu bolesti i mnogi ljudi suosjećaju s njim i njegovom obitelji. O njegovu zdravstvenom stanju SDP precizno i bez zadrške obavještava javnost, što je svakako gesta koju treba cijeniti. Neprilično bi bilo uspoređivati Račanovo ponašanje s Tuđmanovim, jer gospodin Račan je živ, i postoje izgledi za njegov oporavak. Lideri, međutim, pokazuju svoje atribute i u trenucima bolesti. Franjo Tuđman je na sve načine nastojao sakriti činjenicu da je obolio od malignoga tumora. Pokušavao je igrati tenis, i o tome obavještavao medije, bez obzira na to što se nakon petnaestak minuta na terenu rušio od iscrpljenosti. Naredio je svima oko sebe, uključujući i liječnike, da o njegovoj bolesti ne smiju ni pisnuti. Kopnio je iz dana u dan, a ljudi iz njegove okoline tvrdili su da se osjeća odlično. Tadašnji premijer izjavljivao je kako u bolnici s njim komunicira, dok Tuđman u isto vrijeme nije bio u stanju ni potpisati odluku o izborima. Car nije mogao biti bolestan.

Ivica Račan i SDP fenomen bolesti lidera tretiraju vrlo civilizirano, bez mitologije, i pokazuju na taj način koliko se kao stranka i pojedinci razlikuju od nekadašnjega Tuđmanovog pokreta.

---

Kod gospodina Račana ovako brz razvoj bolesti je iznenađenje. Mnogi bi se - zbog sportskog života, (genetski povoljnoga) niskoga rasta, mršavosti - kladili na njegovo dugo zdravlje. Politika je, međutim, disciplina koja može izazvati teške stresove, i oni se u organizmu ponekad sublimiraju u patološkim formama. Račan je cijeli život nastupao kao personifikacija samokontrole, ali bilo bi mu vjerojatno bolje da je ponekad oslobađao emocije. Tko će nakon njega preuzeti kontrolu nad SDP-om? Tko danas, uostalom, vodi SDP? Uoči odlaska na liječenje, za svoga nasljednika - SDP-ovog kandidata za premijera - imenovao je ekonomista Ljubu Jurčića, koji još uvijek nije formalni član stranke. Pokazuje se danas da taj izbor nema političkoga efekta. Jurčić psihološki odgovara Račanu jer je na neki način preslika njegove staloženosti, i može mu se vjerovati da ne će praviti nikakve političke izlete i scene, ali karizma mu je nikakva. Didaktički tip ponešto zakovan u svome socijalnome ekonomizmu, gospodin Jurčić ostavlja dojam da ga politika u komunikativnome smislu zapravo ne zanima.

Jurčićeva politička komunikacija svodi se na objašnjavanje njegovih ekonomskih koncepata, što je za temperamentnu hrvatsku pozornicu apsolutno nedovoljno. Jurčićevi komunikacijski hendikepi uviđaju se i u stranci, i među promatračima koji su počeli javno dovoditi u pitanje njegovu vjerodostojnost za preuzimanje vodeće uloge u izbornoj bitki koja čeka SDP. Smatra se da je Jurčić rekao sve što je imao, i da više od toga ne može. Ivica Račan bio je u potezima krajnje taktičan i oprezan, u nastupima spekulativan i često namjerno nedorečen, ali oko njega se ipak širila nekakva liderska aura koju je ostvarivao zahvaljujući i svojoj nemilosrdnosti u eliminiranju frakcijskih konkurenata. Na gospodinu Jurčiću vidi se da nema posebnoga afiniteta za političko nametanje vlastite volje, u čemu se Ivica Račan - na svoje tihe načine - snalazio kao riba u vodi. Ako na trenutak zaboravimo njegovu najavu oporezivanja dionica, Ljubo Jurčić može biti vrlo dobar u ulozi ekonomskoga savjetnika, ali neadekvatan je kao vođa.

Doista, gospodin Račan već nedostaje i SDP-u i hrvatskoj publici u cijelosti. Na drugoj strani, njegovo povlačenje iz politike moglo bi SDP prisiliti da promijeni image, što ne mora ispasti loše. Da bi realizirala svoju svrhu, voda se ponekad mora zamijeniti vatrom. U prvim redovima bitke za njegovoga nasljednika autor ove kolumne osobno bi rado vidio aktivista poput Antuna Vujića, obrazovanoga kozera s reformatorskim kulturološkim vizijama. Gospodin Vujić - obilježen nijansom urbane dekadentnosti - pati, međutim, od nedostatka motivacije za intenzivan politički angažman ili borbu za liderski položaj, i to je kod njega vjerojatno nepromjenjivo. Scenom uglavnom dominiraju najmotiviraniji, a ne najsposobniji. Netko je jednom napisao kako svijet pripada onima koji su rođeni da ga osvoje, a ne onima koji zaslužuju da ga osvoje. Je li Željka Antunović rođena da osvoji svijet u formi šefice SDP-a ili premijerke? Krhko je znanje. Gospođa Antunović u svakom slučaju ne bježi od bitke.

Posjeduje jak ego, voli se eksponirati, voli polemizirati, gestikulirati, dramatizirati, parlamentarnim seansama udarati vlastitu intonaciju, i po tome je svakako rođena političarka. Procjene joj nisu uvijek u skladu s agresivnošću njihovoga prezentiranja. Usprotivila se svojedobno namjeri Nacionala da kupi kronično propadajući list Vjesnik, ali iza toga je vjerojatno stajao Račan. Zadnjih mjeseci pokazala je napredak u razvoju svoje uvjerljivosti, prije svega zato što je počela Sanadera i HDZ prozivati na konkretnim stvarima. Primjećuje se da je to nova taktika SDP-a, koju je definirao Račan uoči bolesti. I Ivica Pančić obrušio se nedavno vrlo oštro na Božidara Kalmetu zbog naknadnoga drastičnoga povećanja cijene izgradnje ceste u Dalmaciji i sumnje na korupciju.

Po snazi ega i sklonosti pojavljivanju u medijima u bilo kakvome povodu Željka Antunović približava se Milanu Bandiću koji - nesumnjivo - također pretendira na položaj Račanova nasljednika. Gospodin Bandić kao stranački lider bio bi vjerojatno katastrofa za SDP. S njim bi stranka dobila na rudimentarnosti koja joj ne treba, i izgubila bitan dio svoga građanskoga identiteta. Može se kazati da svaki aktualni kandidat za Račanovo mjesto ima svoj faktor nedostataka. Bandić je za taj položaj presirov. Jurčić previše nezanimljiv. Željku Antunović još uvijek obilježava nedostatak kredibiliteta kad je riječ o krupnim nacionalnim temama. HDZ je svojedobno imao sreću da se nakon Tuđmana pojavio Ivo Sanader i stranci naviknutoj na autoritarnost nametnuo svoju lidersku agresiju. SDP takvu sreću zasad nema.

STUPAC TJEDNA

Generali i branitelji

Nakon Mladena Markača, i Ivan Čermak je - voljom Suda - u kritičnoj fazi ostao bez branitelja, što mu svakako ne olakšava položaj. Čermakovi odvjetnici - tim Prodanović-Sloković - prozivaju zbog toga odvjetnike Ante Gotovine, koji su najavili da će za svjedoka pozvati njihovoga klijenta Rahima Ademija. Sukob u hrvatskim odvjetničkim ekipama proizvod je odluke generala Gotovine da u prvome redu brani sebe od visoke kazne koja mu prijeti. Ta odluka možda unosi dozu kaosa u situaciju, ali ona je legitimna i shvatljiva. Nejasno je - u tom kontekstu - zašto Sud nije znatno prije upozorio odvjetnike na faktore sukoba interesa i na taj način izbjegao situaciju u kojoj ljudi uoči početka suđenja ne znaju tko će ih - i hoće li ih netko - braniti. A nejasno je i zašto odvjetnici nisu prije pretpostavili da bi se u sukobu interesa mogli zateći. Kad je o “Oluji“ riječ, dovoljno je braniti jednog optuženika. Dva su već gužva.