Nesretan sam, tužan i žalostan zbog svega što se događa među odvjetnicima optuženih hrvatskih generala u Haagu. Ujedno me je sram kao Hrvata jer tu našu sramotu gleda cijeli svijet, a posebno joj se raduju naši susjedi s istoka. Naučili su da je besmisleno protiv nas ratovati. Treba nas pustiti samo na miru i sami ćemo se između sebe poklati, ne treba nam nikakvoga neprijatelja sa strane. Mene ta tuga zbog advokata i svega onoga što su učinili i što čine ne drži od prije dva tjedna, kada je javno eskalirala odbacivanjem prvo Šeparovića a onda i Prodanovića kao odvjetnika, nego sam pun žalosti nekoliko godina. Što sam više vidio, to sam bio razočaraniji i tužniji, osobito zato što sam sa svakim od tih odvjetnika u vrlo bliskim odnosima.

Čedo Prodanović mi je prijatelj i već desetak godina odvjetnik moje redakcije. Prošao sam s njime sva moguća vatrena krštenja, kako privatna tako i službena. “Dragi” Miro Šeparović mi je još od teških Tuđmanovih vremena iznimno blizak i volim ga kao čovjeka i prijatelja. Toliko smo bili bliski da su nas čak istoga dana i uhitili Rebićevi tajni agenti. Sjećam se kako sam krajem 90-ih šetao njegovim naseljem i ohrabrivao ga da otvori odvjetnički ured i vlast otjera dođavola. S Lukom Mišetićem sretao sam se na raznim mjestima i u razna vremena. Nikada neću zaboraviti naš sastanak u McDonald’su u Dubravi jedne subote točno u ponoć. Posjećivao me je na moru, u redakciji, razgovarali smo stotinu puta telefonom i analizirali situaciju oko njegova klijenta koji je tada još bio u bijegu. Molio sam ga da utječe na Gotovinu da se nagodi sa sudom na bilo koji način i da se pojavi u Haagu.

Isto tako sam inzistirao na njegovoj prisutnosti kada sam htio raščistiti račune s Marinom Ivanovićem, jednim od Gotovininih odvjetnika, patološkim lažljivcem, čovjekom koji je svojim ponašanjem i dezinformacijama svojem klijentu nanio golemu štetu. Nije mi niti danas jasno zašto ga je Gotovina, nakon što je saznao za Ivanovićeve nečasne aktivnosti, odlučio zadržati u timu. Svi mi govore kako je on samo formalno u ekipi, bez ikakva stvarnog značaja. No to ništa ne znači jer ljudi na terenu nemaju pojma kakvu je nesreću Ivanović pruzročio. U takvoj situaciji i u takvim odnosima sa sva tri odvjetnika i njihova klijenta, s kojima sam također u dobrim odnosima, morao sam četiri godine gledati međusobnu netrpeljivost, koja je tek posljednjih nekoliko dana postala poznata i široj javnosti. U te četiri godine pokušao sam bar desetak puta gasiti vatru koja je buknula među advokatima. Plamen bi se smanjio, ali bi žar, negdje duboko ispod natopljena drveta, ostao i ponovo buknuo. Bilo je i nekoliko međusobnih susreta u mojem uredu, prenošenja poruka, apeliranja na razum sviju s upozorenjem da će svojim neprijateljstvom štetiti najviše svojim klijentima. Prije nešto više od mjesec dana zove me Željko Dilber, Gotovinin kum i najbliži prijatelj, i moli me da posredujem i pokušam pomiriti Luku i Miru Šeparovića. Pita me može li me Luka nazvati i objasniti o čemu se radi. Nevoljko pristajem na Dilberovu molbu, jer sam nekoliko puta ispao idiot prilikom posredovanja. Luka me nazvao iz Kanade, dogovorili smo sve detalje, nazvao sam Miru koji je bio na Korčuli, prenio mu sve i dogovorio isto tako detalje. I naravno od svega na kraju ponovo ništa, osim što sam opet ispao glupan.

A lijepo mi je Miro govorio da od toga neće biti ništa jer da je svaki put do tada Luka prekršio dogovor. Isto tako od prvoga dana podizanja optužnice postoji ogromni osobni animozitet između Luke Mišetića i Čede Prodanovića. Obojica pripadaju različitim svjetovima koje je nemoguće pomiriti. No to su ipak trebali napraviti radi svojih klijenata, a onda i radi Hrvatske. Iz svega navedenoga jasno vam je kako je meni teško govoriti o tim odnosima, no jedno svima mora biti jasno - zbog međusobnog neslaganja i netrpeljivosti među odvjetnicima stradat će njihovi klijenti, a Hrvatska će otići u povijest s novom etiketom genocidne države. A tko se uz Srbe najviše veseli svemu tome? Naravno, Carla Del Ponte i njeni masno plaćeni birokrati u Haagu, koji su pokazali sav prezir prema ovim prostorima i ovom narodu u ekshibicionističko-propagadnom filmu “Carlina lista”, koji je glavna tužiteljica dala sebi napraviti kao spomenik još za života. Tako nam i treba. Zaista nismo ništa bolji od plemena u Ruandi koja su se među sobom sama pobila.