VELJKO ROGOŠIĆ sa suprugom Željkom koju je upoznao 1959.Iako se do prije nekoliko tjedana borio za život, a liječnici u Splitu i Zagrebu bojali su se da bi virusna upala mozga mogla uzrokovati smrt, najbolji svjetski plivački maratonac Veljko Rogošić, višestruki i aktualni svjetski rekorder, prvi maratonac na svijetu koji je u neprekinutom plivanju prešao više od 200 kilometara, dočekao nas je u vrtu obiteljske kuće u Kaštel Lukšiću, nestrpljiv i spreman započeti treninge. “Ružna bolest je iza mene. Još desetak dana mirovanja i onda treninzi i napokon u more. Želim ispuniti obećanje i ovog ljeta plivati iz Afrike u Europu, iz Tunisa na Siciliju i postati prvi čovjek na svijetu koji će plivajući spojiti dva kontinenta”, kaže 66-godišnji Rogošić. Novi svjetski rekord u dužini plivanja postavio je 31. kolovoza 2006. kada je plivajući iz talijanskog Grada u Tršćanskom zaljevu, nakon 50 sati i 10 minuta neprekinutog plivanja i 225 prijeđenih kilometara, stigao do mjesta Riccione, južno od Riminija.

Okružen obitelju, u šali se žali da mu je netko u vrtu slomio ručke od federa kako ne bi prije liječničkog dopuštenja počeo trenirati. “Ne znam tko je to napravio, ali sumnjam na kćer Vedranu i zeta Peru, po direktivi moje supruge Željke”, kaže Rogošić potpuno zaokupljen novim maratonom i novim rekordom. Zato i ne pomažu upozorenja supruge Željke i sina Veljka da ne žuri s vježbama. “Postao sam svjetski rekorder u dugom plivanju, nitko to u svijetu prije mene nije uradio, što je za Hrvatsku i njezin ugled u svijetu vrijedan rezultat. Ali, malo se u Hrvatskoj o tome zna. Johnnyja Weissmüllera svi znaju, jer je prvi u svijetu 100 m plivao ispod minute. Moj podvig je bolje popratio New York Times od hrvatskih medija. Bilo bi mi jako žao ako bi se to dogodilo s maratonom od Tunisa do Sicilije”, ističe pobjednik mnogih svjetskih maratona od rijeke Saguenay, Aleksandrije, Sydneya i Cookova prolaza, do rijeke Jangtze i jezera Tai, Mar del Plate i svjetskog rekorda na Ontariju. Godine 2004. je preplivao La Manche, 2005. postavio novi svjetski rekord u etapnom plivanju kad je od Savudrije do Prevlake preplivao 1000 kilometara.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili preplivati prolaz između Europe i Afrike i započeti s pripremama a prije mjesec dana ste se borili za život?
- Takav sam, bez mora i plivanja ne mogu. U službenim plivačkim referencama je zabilježeno da sam trećinu života proveo u moru i da sam osam puta preplivao Zemlju. Još se samo nisam pretvorio u ribu. Na nepreležanu gripu i pad imuniteta došao je virus i učinio svoje. Kada sam izašao iz kome, prvo sam pomislio što će biti s maratonom Afrika-Europa, što će na moju bolest reći predsjednik Mesić, premijer Sanader i mnogi koji su mi odlučili dati podršku i pomoć u tom do sada neostvarenom poduhvatu.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za nove plivačke poduhvate iako imate blizu 70 godina? Želite li novu slavu i još jedan svjetski rekord?
- Ne. Sve svoje velike maratone isplivao sam u Jugoslaviji. Želio sam završiti svoju sportsku karijeru s maratonom za Hrvatsku. Ne zato što sam ekstremni Hrvat, jer ni u čemu nisam ekstreman, nego sam procjenjujući da imam potrebnu snagu, htio ime Hrvatske zapisati na svjetskoj maratonskoj listi velikih rezultata. Još u ratu, dok sam bio u podvodnim diverzantima HRM-a, razmišljao sam o plivanju u La Mancheu. Uvjeravao sam sam sebe da nisam toliko star. Kada bih s kolegama diverzantima plivao do Brača sve znatno mlađe ostavio bih iza sebe po dva kilometra. I otplivao sam La Manche, ne zbog taštine ili da ponovno postanem svjetski rekorder. Svi svjetski rekordi u daljinskom plivanju su moji.

NACIONAL: S tim maratonom imali ste dosta problema?
- La Manche je prvu godinu bio veliko razočaranje. Zbog nevremena, 31. kolovoza 2003. nisam mogao plivati. Sin Veljko je kao suradnik i liječnik bio sa mnom prvi put i tada mi je rekao: “Dosta, tata, sretan si što si ostao živ!” Bilo je strašno nevrijeme i 40 minuta su me hvatali da prekinem plivanje i dođem na brod. Odustao sam tek kada je došao brod Kraljevske policije i zapovijedio prekid maratona. Ta se zapovijed mora poslušati. Godinu dana poslije sam uspio. Ponosan sam što sam prvi u Zlatnu knjigu La Manchea upisao Hrvatsku kao članicu.

NACIONAL: Zašto ste nakon maratona Savudrija-Prevlaka 2005., odlučili svake godine plivati novi maraton?
- Želio sam 2005. plivati cijelu našu pomorsku granicu, ne samo od Podgore do Rijeke, što je bio moj etapni svjetski rekord kojega nitko nije oborio. Tih 1000 preplivanih km je i tisuću razloga za popularizaciju maratona. Svjetski rekord na dionici Grado-Riccione je bio vrlo velik napor. Nakon 50 sati plivanja u moru i toliko kilometara, 150.000 zaveslaja, 2250 tona tereta prebačeno preko ruku tokom plivanja, 14 kratkih zaustavljanja da uzmeme hranu i izmjerim šećer, koji je padao ispod vrijednosti tri, a na cilju od iscrpljenosti izazvao i sljepilo, ljudi ipak ne mogu shvatiti da je to 225 kilometara. Zadnja četiri sata bila su vječnost. Doplivao sam sa 16 kg manje, noge su mi bile bijele kao papir. Druga noć je bila najteža. Kada sam vidio ujutro sunce znao sam da ću uspjeti. Samo sam mislio hoću li biti pri svijesti, hoću li se uspjeti podići kod izlaska na obalu i preći nekoliko koraka.
Da to nisam uspio, po pravilima, rekord se ne bi priznao. Uspio sam, postao sam svjetski rekorder, ali to je bio moj najtužniji maraton. Cijelo me vrijeme plivanja proganjala misao zašto umjesto dugog plivanja Grado-Riccone nije mogla biti dionica Afrika-Europa. Nedostajalo je oko 150.000 kuna. Zboga toga istu dužinu moram plivati ponovo. Upravo se dovršava dokumentarni film o tom maratonu “Moje najteže milje”, za koje su zainteresirane neke strane televizije.

NACIONAL: Od kada želite preplivati morski prolaz između Afrike i Europe?
- U Svjetskoj federaciji su mi još prije dvadeset godina rekli da sam jedini koji to može preplivati. Razgovarao sam s predsjednikom Mesićem koji je prihvatio da bude počasni generalni pokrovitelj. Zamolio sam pomoć i premijera Ivu Sanadera, koji me primio otvorena srca, prihvatio kao prijatelja i dao svu podršku. U realizaciji tog maratona planirani troškovi su bili veći od 250.000 eura. Radi štednje ukinuo sam troškove moje pripreme, hidroavion za hitne intervencije i zaštitni kavez. Iako je baš u tom prolazu leglo morskih pasa, neće valjda nasrnuti na mene. Ako start bude s rta Bon, ima morskih pasa i jaka struja će me tući u lijevi bok. Ako ću stratati s rta Abiadh, moguće je da ih uopće ne susretnem, ali je ruta 50 km duža. Namjeravam doplivati do mjesta Marsala na Siciliji, iako me uvjeravaju da će me struja nositi do Mazara del Vallo ili ispod Castel-Vetrano. Vjerujem da ću oboriti novi svjetski rekord i postati prvi čovjek koji će spojiti dva kontinenta.

---

ROGOŠIĆ se od 2006. nalazi u Guinessovoj knjizi rekorda jer je preplivao dionicu Grando-Ricone dugačku 205 kilometara bez gumenog odijela i tehničkih pomagala NACIONAL: Koliko će trajati ekspedicija i hoćete li je uspjeti ostvariti?
- Ozdravio sam a i vjerujem da će mi i sponzori pomoći. Troškove smo snizili na 186 tisuća eura. Moram istaknuti grad Rijeku koji je za svaki moj maraton izdvojio 100.000 kuna i grad Kaštela. Poduhvat će trajati 20-ak dana a cijela ekipa će ranije otići u Tunis. Plivanje će trajati 50-60 sati. Idemo u nepoznato područje gdje su uvijek jaki vjetrovi i struje. Već sam nekoliko puta bio na Siciliji. Volim pričati s ribarima, a na maratonu na Novom Zelenadu oni su mi spasili život.

NACIONAL: Kako su vam ribari spasili život?
- Svjetska federacija me pozvala da preplivam prolaz između Sjevernog i Južnog otoka. Ali, mi nisu rekli da je morski pas rastrgao četiri prethodna maratonca. Prestrašio sam se, ali već sam bio tamo i nisam želio odustati. Razgovarao sam sa starosjediocima i rekli su da imam osam posto šanse da ću izaći iz mora nepovrijeđen. Ali rekli su da ima lijeka: “Kupit ćemo desetak tona usmrđene ribe i bacati je dvadeset kilometara s jedne i druge strane. Budite sigurni, proći ćete.“ Kad sam izišao iz mora, zagrlio sam Željku i nakon šutnje od nekoliko minuta rekao: “I noge i ruke na broju.” Zato sam razgovarao i sa sicilijanskim ribarima koji su me upozorili da je upravo na prolazu od tuniske obale, od rta Bon, u opsegu od 20 kilometara leglo bijele morske psine. Ako uspijem u ovom plivanju spojiti Afriku i Europu, Svjetska maratonska plivačka federacija će me nagraditi titulom “Posejdona mora”. Takva titula nikome na svijetu nije dana.

NACIONAL: Koji je bio vaš prvi plivački maraton?
- Prvi moj maraton je bio od mula u Kaštel Lukšiću do Čiova. S osam godina sam preplivao nekoliko kilometara u jednom pravcu i vratio se s Čiova natrag s glavom kupusa. Tada je sve počelo. Vječito sam bio u moru. Pravi plivački trening počeo sam tek s 19 godina. Ljudi iz Svjetske federacije ne vjeruju i pitaju se što bi bilo da sam počeo u dječjoj dobi.

NACIONAL: Dugo godina ste nastupali za splitski plivači klub Jadran?
- Jadran je moj jedini promašaj u životu. Toliko sam ogorčen na ljude koji su vodili klub i učinili puno da se što više uspori moj sportski razvoj, da ne bih mogao biti u upravi toga kluba. Plivao sam gotovo sve discipline 200, 400 i 1500 m kraul, 200 i 400 leptir, 200 i 400 mješovito. Godinama su me tjerali da plivam sve discipline, da donosim bodove i iscrpljujem se, a nisu htjeli u mene ulagati, dati mi trenera kako bi dosegnuo europski vrh i specijaliziram se za jednu od disciplina. U svim tim disciplinama bio sam prvak Jugoslavije, ali vječno drugi u Europi i četvrti u svijetu na 1500 metara. Uvijek mi je jedan Englez bježao za desetinku. Trener svjetskog rekordera Dona Sholandera je na Olimpijadi u Tokiju 1964. rekao da imam najbolji stil od svih plivača na duge staze.

NACIONAL: Po čemu pamtite Olimpijade u Rimu i Tokiju?
- Po tome što mi kao državnom rekorderu, a 142 puta sam bio državni prvak Jugoslavije u raznim disciplinama, 51 put obarao rekorde i 14 godina bio kapetan reprezentacije, ni u Rimu 1960., ni u Tokiju 1964. nisu osigurali normalne uvjete za nastup. Na tim Olimpijadama bio sam sam sebi i trener i pratnja. U Rimu sam napravio jednu glupost jer sam bio ogorčen. Kako sam morao brinuti o svemu, vidio sam da kasnim na nastup za plasman u polufinale na 1500 m slobodno. Otišao sam k direktoru Olimpijskog odbora i zamolio ga da me do plivališta prebaci službeni jeep. On mi je rekao: “Ne može, Rogošiću, jeep je za rukovodstvo, a za vas je gradski autobus. Imate besplatne karte”. Na to sam mu ljut rekao: “Dabogda slomili nogu!“ Jedva sam gradskim autobusom stigao na vrijeme na trku. Kada sam preplivao 1450 metara, bio sam u vodstvu. Ali, stao sam i digao se na rub bazena. Kada su svi prošli, nastavio sam. Nisam želio ući u polufinale. Toliko je u meni kuhao taj jeep. Nakon povratka s nastupa direktor Olimpijskog odbora je imao slomljenu nogu i bio u gipsu. Rekao sam da više nikoga neću kleti, ali takva situacija se dogodila i na Višoj pomorskoj školi. Svi moji prijatelji su položili ispit iz šibera, za kojeg sam ih ja pripremao, samo meni profesor nije dopuštao izlazak na ispit. Pitao sam ga o čemu se radi. “Ti ćeš položiti kada prodaš crveni auto.” Nije me volio jer sam bio drugi ili treći čovjek u Splitu koji je imao novi model Opela. Rekao sam mu da se ne ponaša tako. Kada ništa nije pomoglo, ljut sam zavikao: “Dabogda umrli!” I za dva dana mu je bio sprovod. Bilo mi je užasno. Ja sam ponekad težak čovjek, ali sam osjetljiv i nježan. Ali, u moru sam okrutan.

NACIONAL: Slušate li savjete supruge Željke na vašim putovanjima?
- Uvijek me pratila, ali sam je prije više slušao. Imao sam strašno povjerenje u Željku kada je na brodu. Bio sam siguran da će puno bolje nego drugi vidjeti približava li mi se morski pas. Nekad su znali tjerati morske pse samo deset metara od mene.

NACIONAL: Kada je Željka bila prvi put s vama na pratećem brodu?
- Na prvom prvenstvu svijeta u maratonu Capri-Napulj 1971. na kojem sam pobjeđivao četiri puta. Na tom prvom ugledao sam golemog maratonca iz Australije, s cipelom broj 50 i pitao Željku koliko je veći od mene. Stao sam iza njega, a ona je rekla: “Malo manje od pola!” Kako ću protiv takvog, žalio sam joj se. Ona me bodrila i rekla: “Odmah plivaj forte, ostavi ih iza sebe pa poslije misli kako ćeš ih pobijediti!” I poslušao sam je. Držali su me za autsajdera, govorili da sam plivač malih bazena i toplih voda. Očekivali su pobjedu Argentinca. Veliki Australac je odustao. Nitko me od brodova nije htio pratiti, čak ni tada kad sam bio 500 metara ispred ostalih, jer su mislili da ću odustati. Ali, kada sam došao na četiri kilometra pred Napulj, ne samo da su me pratili sudački brodovi, nego su došli i brodovi talijanske ratne mornarice. Dogodine su me piloti na pratećoj brodici pokušali voditi cik-cak i iscrpiti me. Na vrijeme sam to shvatio, pa su mi poslije priznali da ih je sa 1000 dolara potplatio moj najveći konkurent Argentinac Claudio Plit. Pobijedio sam Argentince i u svim kanadskim jezerima na temperaturi vode od 9 stupnjeva.

NACIONAL: Na jednom maratonu su vas htjeli diskvalificirati jer ste poljubili suprugu.
- Na drugom maratonu Capri- Napulj, 1972., bilo je lijepo vrijeme i plivao sam sedam sati. Pobjeda je bila blizu. Došao sam blizu Željkina broda i od sreće je poljubio. Organizatori su me diskvalificirali jer su tvrdili da sam dotaknuo brod, ali nisam. Međutim, zbog toga za jednu sekundu nisam oborio svjetski rekord i osvojio vrijednu nagradu. Talijanske novine su pisale: “Poljubac vrijedan hrpu dolara.” To je bila senzacija u Napulju. Na trećem maratonu u Napulju 1973. godine upoznao sam dvoje zanimljivih ljudi.

NACIONAL: Tko su bili ti ljudi?
- Upoznao sam Aristótelesa Onassisa i njegovu suprugu Jacqueline. Na Capriju smo bili gosti na večeri na Onassisovu brodu. Onassis je na mene ostavio dojam dobrog i jednostavnog čovjeka. Rekao mi je: “Veljko, žao mi je što umirem. Nije mi žao što umirem, već što moju imovinu ostavljam onima koji je nisu zavrijedili. Moj brat je umro sretan, na otoku, u zakrpanoj kariranoj košulji.” Sa Jacquelinom sam se te večeri posvađao jer je tvrdila da se sve ljude može kupiti, samo je pitanje cijene. Ja sam tvrdio da svi ljudi nisu takvi i da mene osobno nitko ne može kupiti. Rasprava je bila žestoka, ali ju je Onassis izgladio.

NACIONAL: Kada ste upoznali suprugu?
- Poznajemo se od 1959. kada sam se počeo baviti plivanjem. Upoznali smo se u svibnju u Kaštel Lukšiću. Nismo se poznavali prije jer je Željka u Zagrebu završila Učiteljsku školu, a zaposlila se u Splitu. Rekla je da sam joj se odmah svidio. I ona meni. Vjenčali smo se 1963., sin Veljko rodio se 1964. dok sam bio na Olimpijadi u Tokiju, kći Vedrana 1967., a imamo i petero unučadi.

ROGOŠIĆ sa Stjepanom Mesićem i Vinkom ŠoljanomPodrška Mesića i Sanadera

Rogošiću su još prije dvadesetak godina u Svjetskoj plivačkoj federaciji rekli da on jedini može preplivati prolaz između Afrike i Europe. On je razgovarao s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem, koji je prihvatio da bude generalni pokrovitelj maratona. Zamolio je i pomoć premijera Ive Sanadera, koji mu je također dao podršku. Iako su mu liječnici rekli da bi oporavak trebao trajati godinu dana, Rogošić planira svoj plivački maraton Afrika-Europa u listopadu ove godine.

Biografija

Rođen 21. srpnja 1941. u Kaštel Lukšiću
1959. -1973. član plivačkog kluba Jadran, Split
1960. oborio državni rekord na 400 m slobodno; sudionik Olimpijskih igara u Rimu
1962. na Europskom prvenstvu osvaja peto mjesto na 1500 m slobodno
1964. sudionik Olimpijskih igara u Tokyju; na svjetskoj rang-listi u disciplini 1500 m slobodno i 400 m mješovito na četvrtom i petom mjestu
1969.-1973. na plivačkom maratonu u Ricconeu pobjeđuje i osvaja zlatnu statuu u trajno vlasništvo
1971. prvi maraton na Jadranu pliva na dionici Supetar - Split; na prvenstvu svijeta u Italiji osvojio prvu titulu svjetskog prvaka
1971.-1974. proglašen za najboljeg maratonca svijeta
1977. povelja apsolutnog maratonca svijeta
1992. odlikovan spomenicom Domovinskog rata
2002. odlikovan Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara za sportska dostignuća i redom Hrvatskog trolista za zasluge u Domovinskom ratu
2004. preplivao La Manche