Komentirajući zadnjih dana preko volje komplikacije oko Haaga, predsjednik Mesić citirao je na svoj način i jednu narodnu mudrost: “Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve odaju.” Izvorno, misao završava riječima “da se tajne sve doznaju”, ali poznato je da se predsjednik u svojim izjavama ne voli uvijek opterećivati korektnošću detalja, pa makar o njoj ovisili smislenost i značenje njegovih poruka. Ne ćemo dalje ulaziti u analizu predsjednikove ležernosti; pred nama je značajnija tema, koja se zove Račanova ostavština. Račanova medicinska agonija proizvela je u Hrvatskoj političku dramu, a nepredvidljivosti i opasnosti skrivene u toj drami publika je tek počela naslućivati.

Pokazuje se da je Ivica Račan bio sinonim za SDP u cijelosti, i da iza sebe ne ostavlja ni jednoga uvjerljivoga nastavljača ideje. U svojoj nedavnoj ostavci izrazio je uvjerenje kako će stranka bez većih problema pronaći unutarnju snagu da nastavi djelovanje bez njega jednako kao i s njim, no razvoj događaja pokazuje da je to bila samo prigodna ili utješna retorička figura. SDP se ne može dogovoriti oko nasljednika, jer nasljednika realno nema. Ljubo Jurčić potvrdio je u novinskome intervjuu zadnjih dana da ga politika kao takva ne zanima, i da mu je SDP atraktivan isključivo kao medij preko kojeg može propagirati svoje ekonomske koncepte, što je u stranci - prilično razumljivo - izazvalo vrlo negativne reakcije. Ni Jurčićevi ekonomski koncepti nisu, uostalom, nikakva posebna senzacija, i mogu se sublimirati u apstraktnoj tezi da “privatizacija mora biti u funkciji razvoja”, što je načelno jasno i malom djetetu.

---

Željka Antunović objavila je kako se ne namjerava kandidirati za premijerku, što je - nesumnjivo - racionalna odluka. Bitku bi izgubila, a uzela bi mjesto i glasove nekome (iz druge stranke) s mnogo većim izgledima i kvalifikacijama. Za Slavka Linića netko je nedavno točno ustvrdio da je razmjerno solidan egzekutivac lišen liderskih atributa. Mato Arlović - svojedobno smo ga u ovoj kolumni pejorativno opisali kao reformiranoga šefa kolhoza - SDP-ov je Vladimir Šeks, i njegov put ovdje počinje i završava. Ingrid Antičević-Marinović ima u sebi nešto provokativnosti, ali i solidnu dozu prizemnosti, a osim toga, zbog obiteljsko-profesionalnih afera, bazično je out. U SDP-u žele Zorana Milanovića, što autor ove kolumne može samo indiferentno pozdraviti.

Apsolutna identifikacija stranke i lidera nije isključivo patent Ivice Račana i SDP-a. Oduzmemo li HDZ-u Ivu Sanadera, veliko je pitanje što od tog HDZ-a ostaje. Nestanu li iz HNS-a Radimir Čačić i Vesna Pusić, u funkcionalnome smislu vjerojatno nestaje i HNS. Povuče li se popularni Đapićka iz HSP-a definitivno u Hollywood - gdje su ga obožavatelji, kad su saznali da živi u Slavoniji, od milja prozvali Koolen-Brad - HSP ostaje na korici suhog kruha. Ne ćemo dalje razvijati varijacije na temu. Stranački vođe okružili su se manje-više političkim ne-entitetima ili polu-entitetima i pobrinuli se da budu nezamjenjivi, i ta činjenica na primjeru Račana i SDP-a upravo pokazuje svoje zabrinjavajuće aspekte.

Odlazak Račana sa scene prijeti izazivanjem političke krize nacionalnih razmjera, prije svega u smislu drastičnoga slabljenja organizirane hrvatske socijaldemokracije kao uvjerljive alternative nacionalnome populizmu i konzervativizmu. Problem je nedavno naslutio i Milan Bandić, kad je - nakon posjeta Račanu u bolnici - nedvosmisleno izjavio da je u Hrvatskoj socijaldemokracija u opasnosti. Njegovo stranačko društvo čuva se zasad sličnih izjava, ali apstinencija od izjašnjavanja teško se može nazvati terapijom. Hrvatska interna politička situacija naglo se počela komplicirati, a o načinima i smjerovima razrješenja ili daljnjega razvoja te komplikacije promatrač u ovom trenutku može samo spekulirati, odnosno: konstruirati scenarije. Neke su stvari, doduše, razmjerno predvidljive.

Pokaže li se u praksi, na primjer, da je SDP bez Račana isto što i SKJ bez Tita, HDZ će tu spoznaju po instinktu eksploatirati nemilosrdno. Sanader je već sad glasniji no ikad. Na jednoj strani izražava suosjećanje s Račanom, što je razumljivo, na drugoj hametice grabi slobodan politički prostor. Dok se u SDP-u spremaju za svoju maglovitu izbornu konvenciju i razmišljaju što bi sa sobom, on helikopterom obilazi Hrvatsku, drži govore, gradi ceste, tunele i tvornice, daje obećanja šakom i kapom, i nastupa - otvoreno rečeno - kao designirani nacionalni vođa koji je dobio zamah jer je upravo ostao bez konkurencije.

Potpuna dominacija HDZ-a na nacionalnoj sceni za Hrvatsku nije prihvatljiva politička definicija. Populacija suprotstavljena HDZ-u, koja je u većini, ostaje u tom kontekstu bez svoje političke artikulacije. Sanader u ovom trenutku upravlja državom kao inokosni poslovodni organ, a u izostanku vjerodostojnoga oponenta njegovo polje nedodirljivosti moglo bi se u budućnosti proširiti do neslućenih razmjera. SDP se nalazi pred obavezom i izazovom da spriječi takav razvoj događaja. Može li on to? S postojećim kadrovima, prilično teško. Račan je neposredno nakon prošlih izbora izjavio kako se ne će više kandidirati za premijera, i pokazalo se, nažalost, da je ta izjava bila lažna. Da je doista mislio to što je rekao, on bi u međuvremenu pripremio u SDP-u osobu koja će motivirati publiku i na narednim izborima nastupiti kao uvjerljivi kandidat. Stjecajem okolnosti takva se osoba sad mora pronaći preko noći.

Najuvjerljiviji protukandidat ekspanzivnome Sanaderu ne dolazi iz SDP-a i zove se Radimir Čačić. Racionalno promatrano, za hrvatsku scenu bilo bi u aktualnom trenutku najbolje da SDP podrži Čačića kao kandidata sveukupne socijaldemokratske oporbe za premijera, bez obzira na to što bi taj potez implicitno značio priznavanje vlastitih slabosti. Priznavanje slabosti ponekad je snaga. Usporedo s tim, SDP hitno mora stvoriti consensus u vlastitim redovima oko buduće stranačke strategije i pronaći novoga vođu, Milanovića ili koga već bilo.

STUPAC TJEDNA

C.D.P. i principi

Uvažena Carla Del Ponte nije u Haagu pokrenula postupke za ratna ubojstva Srba u Osijeku, Pakračkoj Poljani, Sisku... Netko se nedavno adekvatno izrazio da je te postupke prepustila Hrvatskoj u formi kukavičjega jajeta. Pokrenula je, međutim, postupke protiv generalskih imena, smatrajući da će preko njih uspjeti potvrditi tezu o udruženome zločinačkome pothvatu iza kojeg su stajali Tuđman i njegove strukture. Gospođa Del Ponte evidentno nije previše zainteresirana za individualnu krivnju, o kojoj godinama uporno govori predsjednik Mesić; nju u prvome redu zanima politička krivnja Tuđmanovoga režima, i Gotovina, Čermak i Markač izvedeni su pred Sud isključivo kao priručni dramski supstituti gospođe Del Ponte za Tuđmana, Šuška, uz njih i Bobetka, koji su u međuvremenu promijenili svijetom.

Osim toga, gospođa Del Ponte ušla je s državom Srbijom u opskurne nagodbe oko dokumenata kakve nikada nije ponudila Hrvatskoj, a kad se tim nagodbama pribroji činjenica da će položaj vjerojatno napustiti bez izručenja Karadžića i Mladića, njezina principijelnost i svrsishodnost njezine taktike temeljito se mogu dovesti pod upitnik.