U SJEDIŠTU SDP-a Robert Bajruši i Ivica Račan u uredu predsjednika SDP-a na Iblerovu trgu u Zagrebu, nakon intervjua 18. siječnja 2007.Ivicu Račana posljednji put sam susreo u četvrtak 18. siječnja ove godine. Dan ranije dogovorili smo intervju za Nacional, i kada smo se oko dva sata poslije podne, rukovali na rastanku, nisam niti slutio kako je to posljednji razgovor za medije, dugogodišnjeg predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Na povratku u redakciju, koja je od sjedišta SDP-a udaljena 200 metara, pod dojmom njegove priče o nesnosnim bolovima u ramenu, razmišljao sam nisam li mu trebao preporučiti vlastitog fizioterapeuta. “Ima za to vremena, ionako kaže da su ga u posljednja dva mjeseca pregledali svi vodeći zagrebački ortopedi i fizijatri”, komentirao sam u sebi. Premda sam od 1995. Račana intervjuirao u desetak navrata, uz brojne sastanke “off the record”, ovaj je po svemu bio specifičan. Ne samo zbog okolnosti koje su uslijedile kada je desetak dana kasnije objavljeno da boluje od tumora, nego i činjenice da je koincidirao s mojim 40. rođendanom. Kao i svaki put do tada, najprije sam neformalno razgovarao s Ljubicom Milić, tajnicom i osobom od najdubljeg povjerenja Ivice Račana.
Ljubica Milić je iznimno simpatična i efikasna tajnica, koja je redovito pomagala kada je trebalo doći do šefa socijaldemokrata, i kada bi rekla da će se on javiti, mogli ste biti sigurni kako će se to stvarno i dogoditi. Ovaj put intervju sam dogovorio direktno, a Račan je dan ranije, zvučao prilično ljutito. “Nije točna ona informacija koju ste nedavno objavili, da sam na tenisu ozlijedio rame. Stvar je puno kompleksnija, ali dođite sutra pa ćemo razgovarati. Želim razjasniti o čemu se radi, a ne da se puštaju neprovjerene informacije”, kazao je na telefon. Kada smo ušli u njegov ured, konferencijski stol bio je prekriven novinama. Tomislav Čuveljak, fotograf Nacionala zamolio ga je da prije slikanja napravi malo reda. U idućih dvadesetak sekundi, postalo je jasno kako su priče o bolnom ramenu istinite, iako su mnogi u novinarskim krugovima prethodnih dana tvrdili da se radi o napuhavanju cijele stvari. Račan je lijevom rukom pokupio pet-šest izdanja, stavio ih pod desnicu i s vidljivom naporom, prenio do vlastitog stola. “Tako... a sada se vas dvojica poljubite, dok vas slikam”, iznenadio nas je Čuveljak. “Zašto”, pitao je u nevjerici Račan. “Danas mu je četrdeseti rođendan, Bajruši sliku s vama može držati u foto-albumu”, rakao je Nacionalov fotograf, inače dobar dugogodišnji poznanik SDP-ova šefa. Račan se nasmijao i zagrlio me. Potom je pomalo sjetno prokomentirao, očito aludirajući na vlastite godine “Četrdeset... kako je to bilo davno”. Kada je završilo fotografiranje, zamolio je da pričekamo i nekoliko se minuta zadržao u prostoriji svoje tajnice. Bilo mi je jasno da sprema neko iznenađenje. Zatim se vratio i pojasnio kako smo objavili krivu informaciju o zdravstvenim problemima koji su ga mučili dulje od mjesec dana. Govoreći o ramenu, upotrijebio je termin “užasni bolovi” i dodao kako svakodnevno, najmanje jednom, a ponekad i dva puta, odlazi na fizioterapiju. Sjetio se i najteže situacije u tom periodu, a to je bilo gostovanje na HTV-u, kada je dao intervju Mislavu Bagi. “Toga dana ruka me tako strahovito boljela, da sam se bojao da u emisiji ne počnem jaukati. Čim sam sjeo, zauzeo sam položaj u kojem su bolovi bili slabiji i idućih sat vremena se nisam pomaknuo niti za centimetar. Svejedno smatram da sam bio dobar, iako me Bago pokušavao isprovocirati na osobnoj razini i predstaviti kao sporog političara. Ali sasvim sigurno sam ispao bolje nego Sanader u istoj emisiji”, opisao je Ivica Račan.

Nakon toga s popriličnim optimizmom počeo je objašnjavati kako su liječnici konačno otkrili što mu je. Dijagnoza je glasila “smrznuto rame” (frozen shoulder), a radi se o vrlo rijetkoj boljki koja gotovo nikad ne pogađa muškarce starije od 58 godina. Račan se šalio kako to znači da je bar pet godina mlađi nego stvarno jest, i djelovao je kao čovjek koji je spreman svladati ovaj problem.

“I dalje me rame povremeno boli vrlo intenzivno, međutim stvar se napokon kreće prema rješenju. Liječnici mi govore da u desnoj ruci vjerojatno više neću imati snagu kao u prošlosti, i da je upitno hoću li biti u stanju igrati tenis, ali garantiraju da će ruka biti funkcionalna i moći ću pisati i obavljati lakše poslove”, naglasio je predsjednik SDP-a. U tom trenutku zazvonio je mobitel, i bilo je očito da razgovara sa suprugom Dijanom Pleštinom. Rekao joj je da se osjeća dobro i da će kada završimo intervju, otići na terapiju na Šalatu. Pozdravio sam Dijanu Pleštinu, koju sam upoznao 1999. i u nekoliko smo navrata ugodno razgovarali o njezinu životu u Americi, putovanjima u Afganistan i Aziju, ali i homofobiji i nedostatku političke korektnosti u Hrvatskoj, čega se bivša studentica kalifornijskog Berkeleyja istinski grozila. Kada je završio razgovor sa suprugom, Račan se prisjetio kako je ručni sat koji nosi, za svega 120 dolara kupio na jednom od putovanja s Dijanom Pleštinom - mislim da je spominjao brod kojim su prije nekoliko godina putovali u Tunis. U svakom slučaju, bila je vidljiva snažna povezanost ovo dvoje supružnika.

Službeni dio posljednjeg intervjua s Ivicom Račanom, nije donio ništa spektakularno. Kritizirao je Sanadera zbog “Afere satovi” i ustvrdio da ona predstavlja još jedan dokaz korumpiranosti sadašnje vlade. Nije se pretjerano uzbudio niti kada sam podsjetio na ankete prema kojima je HDZ ispred SDP-a, a Čačić i Sanader kao premijerski kandidati bolje kotiraju od njega. Bilo je očito kako ne želi ulaziti u konflikt s HNS-om, a ponovno je branio i Milana Bandića, koji je nešto ranije pod sumnjivim okolnostima kupio izuzetno skup stan. Sve u svemu bio je to razgovor u kojem je ponovio većinu poznatih stajališta, ali ništa ekskluzivno, kao krajem 2003., kada mi je najavio da se više ne namjerava kandidirati za predsjednika Vlade ili Republike. Bila je to najava povlačenja iz visoke politike, od čega je odustao poslije par mjeseci. Prilikom kasnijih susreta, govorio je o okolnostima zbog kojih nije ispunio ono što je najavio, a svodi se na to da su ga poslije intervjua Nacionalu, neprestano obilazili partijski dužnosnici i upozoravali kako će odlaskom dovesti SDP na rub propasti. Sve se svodilo na upozorenje kako će stranku preuzeti jedna osoba, koja nije sposobna osigurati stabilnost. Budući da je riječ o osobi koja je i dalje politički aktivna, a osim Ivice Račana ne postoje drugi svjedoci našeg razgovora, zadržat ću za sebe koga je spomenuo.

PREDSJEDNIKU MESIĆU Račan je zamjerao da se okružio lošim savjetnicima Ali toga 18. siječnja, Račan je i u neformalnom dijelu razgovora isticao da vjeruje kako će na izborima pobijediti SDP. Zanimalo me koliko ga ljuti koncilijantan odnos Stipe Mesića prema Sanaderu, i obrana premijera unatoč brojnim aferama u koje je zapadao. Vidjelo se da mu nije drago zbog ponašanja predsjednika, ali nije ga kritizirao. Samo je ustvrdio kako se u sadašnjem mandatu Mesić okružio vrlo slabom ekipom savjetnika. Kudikamo žešći je bio kada sam spomenuo njegov odnos sa Sanaderom, i činjenicu da je dugo vremena izbjegavao kritizirati HDZ-ova predsjednika vlade.

“Zar stvarno mislite da je Ivica Račan tako naivan?” uzvratio je, po starom običaju govoreći o sebi u trećem licu. “Mene malo toga može impresionirati, a sasvim sigurno ne takvi ljudi. Ali Sanader se zna uvući pod kožu kad shvati da nekog treba i to koristi na vrhunski način. Dok mu je trebala podrška SDP-a oko Europske unije, telefonirao bi mi nekoliko puta dnevno i bio je vrlo ugodan sugovornik. Kažem da me to nije impresioniralo, ali neke druge jest. Neću o imenima, ali primjerice, pitao sam jednu vrlo žestoku oporbenu političarku zbog čega ona više ne napada Sanadera, na što mi je objasnila “Kako ću napasti Sanadera, kada me redovito zove poslije svakog važnog sastanka i priča o čemu je upravo raspravljao u Bruxellesu”, ljutio se Račan.

Spomenuli smo još neke zajedničke poznanike i poslije otprilike dva sata, završili smo razgovor. Spremio sam se za odlazak, a tada je Račan ustao i krenuo prema izlazu, i rekao da pričekam. Ubrzo se vratio, noseći dar. Bila je to butelja Dingača i set za vino. “Roberte, još jednom vam želim sve najbolje”, nasmijao se i pružio mi poklon. Bio je to doista decentan dar, kada vidite da ga dobivate sasvim iskreno i bez bilo kakve primisli o potkupljivanju.

Zahvalio sam i dodao kako je to prvi put da uzimam nešto od političara. “Nije to ništa, nije svaki dan rođendan”, odgovorio je na rastanku Ivica Račan, pružajući mi ljevicu.

Čuli smo se još jednom. Idući dan me nazvao kako bismo provjerili autorizaciju intervjua. “Nisam baš bio koncentriran, neke stvari sam sada malo pojasnio i mislim da bolje izgleda. Hajde, čujemo se”, završio je razgovor.