Otkriće New York Timesa o tome kako je Carla Del Ponte omogućila Srbiji da ne isporuči, odnosno da prikrije neke od najvažnijih dokumenata koji Srbiju direktno povezuju s ratom u BiH i Hrvatskoj, nije me nimalo iznenadilo. Cijelu priču potvrdio je i njen bivši suradnik, glavni tužitelj u slučaju Milošević, Geoffrey Nice, koji je svoju bivšu šeficu “pokopao do kraja”, potvrdivši javno cijelu priču koju je objavio New York Times. Ni prije nisam imao dobro mišljenje o glavnoj tužiteljici, jer sam se i sam uvjerio, involviran u slučaj Gotovina, da njoj ne odgovara da se zna prava istina. Nakon mog susreta s Antom Gotovinom i objave intervjua u Nacionalu, krenuli su napadi sa svih strana, kao da je neka nevidljiva ruka željela da se cijela situacija ne riješi mirnim putem i Gotovininim susretom s istražiteljima.

Istodobno je krenuo i val napada na Vladu. Gledajući cijelu tu nepotrebnu i izrežiranu hajku, nisam mogao vjerovati da se sve to događa i da nitko ne vidi kako se radi o lažima, podmetanjima i konstrukcijama tajnih službi. Smatrao sam da je i Carla Del Ponte izmanipulirana i prevarena. Kako sam bio prozivan u medijima, odlučio sam joj napisati pismo. U pismu sam vrlo detaljno opisao što se sve dogodilo oko Gotovine i kako se cijelim slučajem manipulira i politizira. Naivan, kakav već jesam, smatrao sam da ću pomoći da pravda pobijedi te da će ona shvatiti kako joj govorim istinu dok joj drugi lažu. Umjesto toga, dobio sam od strane hrvatskih vlasti “poklon” - tajnu istragu uz potpuno prisluškivanje telefona i pokrivanje svih mojih kontakata.

Na kraju pisma sam joj napisao da će jednoga dana slučaj biti završen, te da će se vidjeti da ja nisam lagao za razliku od onih koji su joj tvrdili da se Gotovina skriva u Hrvatskoj ili u regiji. Pismo sam joj poslao preko Thomasa Osorija, predstavnika Haaškog tužiteljstva u Hrvatskoj, koji joj ga je predao. Kako je očito više vjerovala engleskoj tajnoj službi nego meni, i dalje je istom retorikom nastavila pritisak na Hrvatsku. Na kraju se vidjelo da sam govorio istinu. Nakon otkrića njezine prljave igre s Beogradom, jasno mi je da nije htjela znati istinu niti je željela pitanje Gotovine riješiti na miran način. Jasno mi je i zašto. Umjesto da se bavi pitanjima pravde i prava, ona se bavila politikom. A cilj te politike je bio vrlo jednostavan - izbalansirati krivnju za rat na području bivše Jugoslavije između svih strana. Bilo mi je mučno gledati film “Carlina lista” prije mjesec dana. Nisam nikada čuo da je neki tužitelj dopustio da se o njemu snimi film za vrijeme mandata, a naročito da to napravi šef tužiteljstva koji se bavi tako ozbiljnim predmetom kao što je rat u kojem je poginulo stotinu tisuća ljudi. U filmu postoji scena u kojoj se vidi kako se Carla zatvara na sastanak s agentima britanske tajne službe koji su joj očito glavni informatori s terena. Iz tog prizora jasno je tko vodi glavnu riječ u Haagu što se tiče obavještajnih djelatnosti. Druga upečatljiva scena je ona u kojoj se smiju hrvatskim vlastima što su isporučili dokumente koje čak i nisu tražili. Treća važna scena je ona kada Carla govori svojim suradnicima u avionu kako je sa Srbima dogovorila da se za novog ministra obrane postavi neki general, kojem sam zaboravio ime.

Taj će navodno s te pozicije moći srediti Ratka Mladića i dovesti ga u Haag! Nisam mogao vjerovati u što se sve ta žena upušta i pri tome još o svemu govori pred kamerama. Stoga, nimalo me nije začudilo pisanje New York Timesa i priznanje Geoffreyja Nicea. Ta žena je u potpunosti izgubila kompas u čarobnom i neodoljivom blještavilu kojim ju je obasjala vlast. Rijetko bi čiji ego izdržao da mu se pod noge bacaju predsjednici i premijeri. Iako je tužiteljstvo demantiralo navode NYT-a i Nicea, svima je jasno da je Carla u vrlo delikatnoj situaciji u kojoj je uhvaćena duboko s prstima u pekmezu. Jadna glasnogovornica tužiteljstva morala je lagati u pokušaju da izvuće svoju šeficu iz gabule. Mislim da bi bilo vrijeme da i ona i njeni suradnici odgovore na neka pitanja i plate račune. A možda joj sada mogu pomoći njezini prijatelji iz Beograda, pa preko svojih jakih lobističkih veza prisiliti New York Times da demantira svoj članak ili sir Geoffreyja Nicea da prizna kako je lagao. S njima neće biti baš tako lako kako je to bilo s Ivom Sanaderom koji je bio spreman pohapsiti pola države, ne bi li dokazao da slijepo slijedi svaki mig haaške princeze. A srpska vlada mu se pritom slatko smijala.