Srećko JurdanaU dvoboju s gospodinom Gonzagom - ne zna se je li to dotičnome umjetničko ili stvarno ime - Mirko Filipović pretrpio je težak knock-out, refleksi su mu očito sporiji nego prije, i došlo je možda vrijeme da razmisli o povlačenju iz brutalne aktivnosti koju je odabrao kao zanimanje, dok je još zdrav. Kao saborski zastupnik SDP-a, uostalom, u nekoliko kratkih nastupa nije ostavio loš dojam, i perspektivu bi mogao potražiti u političkome ringu. Nadmetanje s dežmekastim gladijatorima duha - pojedini među njima treniraju tako da tjedan prenajedanja zamjenjuju tjednom dijete i obrnuto - od školovanoga borca zahtijeva nešto manje priprema i povezano je s manjim neposrednim zdravstvenim rizicima.

Za hrvatske sportske entuzijaste raznih profila horoskopsko vrijeme zadnjih dana nije naročito povoljno. Janica je out, Cro Cop je grogi, a i Cro Balun Vlatko bori se da ostane na nogama. O glavi mu radi Cro Sanader. Može se shvatiti ta nervoza gospodina Sanadera, prvoga među Croovima. Mnogo je stavio na Markovića, Cardiff i blagonaklonost Jevrope, a izvukao je šipak. Nitko ga, doduše, nije tjerao da se lično i personalno upušta u lobiranje za dobivanje europskog prvenstva, ali smatrao je - častohlepan kakav jest - da igra na pobjedničku kartu koja se mora politički iskoristiti. Nije želio propustiti priliku da se nakon seanse Uefe na ekranima pojavi kao trijumfator koji naciju nadmoćno dovodi na europsku scenu. Vidio se na tronu, i opasno naljutio kad je tron propao kroz truli pod.

Šteta, šteta, no stvar se na sreću može interpretirati i kao humoreska. Hrvatska je u Cardiffu nastupila u probranome ambicioznome sastavu, kakav se teško može ponovno okupiti. Strategu Vlatku Markoviću Sanader se kvalitetom nametnuo kao centarfor i kapetan momčadi, i sugerirao mu da na krila postavi Ivana Šukera i Jadranku Kosor. Antun Mateša pojavio se kao zadnji vezni. Davor Šuker i Zvone Boban pomagali su s klupe iskustvom. Uz Markovića i Sanadera u funkciji udarnoga aduta nastupio je i Slaven Bilić, iako će promatrač sa žaljenjem uočiti kako taj daroviti mladi trener nije naučio da se kravata nosi isključivo na zakopčanu košulju. Ekipa je bila vatreno hadezeovska i trudila se, u svakom slučaju, svojski, bez obzira na sitne hendikepe.

Ministar financija Ivan Šuker, stasit i ritmičan, u Cardiffu je na pozornici otplesao breakdance -točku koja je ostavila senzacionalan dojam, ali trajala je - nažalost - prekratko da bi pedantan žiri Uefe bacila u stanje nepovratnoga ganuća. U tome se vjerojatno kriju razlozi neuspjeha, jer sve je drugo - kako reče Vlatko Marković - odigrano savršeno. Nesumnjivo, trebalo je forsirati ministra Šukera. Vrhunski motivirani gospodin Marković agitirao je godinama i povlačio se od nemila do nedraga kako bi Europi nametnuo hrvatsku ideju. Izjavio je čak jednom kako bi se “i prostituirao radi dobivanja Europskog prvenstva” (na što smo mu s ovoga mjesta poručili da za naciju ne treba uvijek žrtvovati baš sve). U svome iznimnome tour de forceu nešto je svakako postigao: rekli su mu u Uefi da će Hrvatska (i Mađarska) dobiti organizaciju prvenstva; obećali su mu, poručili, jamčili; zakleli su se, uvjeravali ga, kategorički ustvrdili; potapšali su ga po ramenu, udarili mu dlanom o dlan, slučaj proglasili neupitnim i riješenim. Nije to malo za jednu malu naciju, zaključio bi humorist. Ni činjenica da je Hrvatska na kraju od Uefe dobila čak niti jedan glas ne može poništiti vrijednost spoznaje da su Markoviću u toj Uefi rekli, poručili, jamčili i obećali.

Sličan postupak primjenjuje se i na gospodina Sanadera u kontekstu njegovih ambicija prema hitrome ulasku u Europsku uniju. Njemu iz Europe također poručuju, govore, jamče i obećavaju, i on se tih fraza na domaćem terenu hvata s propagandnom kategoričnošću analognom lakovjernosti kojom je Vlatko Marković dočekivao Uefine blefove. Kod Markovića se radilo o nekritičkoj procjeni situacije, odnosno o tipičnome wishful thinkingu koji ga je na kraju stajao renomea; kod Sanadera se radi o spontanoj političkoj eksploataciji neodređenosti. Europa je u nizu aspekata teška ezoterija, ali na prodaji njezinih mitova mogu se zaraditi politički bodovi. Kad je, međutim, riječ o propaloj ideji organizacije europskoga nogometnoga prvenstva, Sanader se uspio kvalitetno predstaviti kao rob ili žrtva vlastitoga reklamerskoga poriva.

Premijer manje podređen reklamerskim impulsima nesumnjivo bi dobro razmislio prije osobnoga eksponiranja u jednoj neizvjesnoj nogometnoj akciji. Razgovarao bi sa savjetnicima, procijenio situaciju, potrudio se da dobije neke informacije o stvarnome internome raspoloženju u Uefi, i u tom kontekstu odvagnuo bi - u prvome redu - međunarodne odnose snaga. Minucioznija geostrateška analiza pokazala bi mu odmah da Poljska i Ukrajina raspolažu značajnim komparativnim prednostima u odnosu na Hrvatsku-Mađarsku ili Italiju. Teritorij i populacija Poljske i Ukrajine ogromni su, Poljska je jedan od najvažnijih američkih saveznika - što nije lišeno psihološkoga značaja - a Ukrajina je snažan faktor euroatlantskoga prodora u zonu ruskoga utjecaja.

Sanader je, međutim, potpuno zanemario analitiku koja bi ga upućivala na oprez, suzdržanost i distancu, i svoj angažman definirao vlastitim trijumfalističkim motivima. Kad je balon puknuo, krivnju je uvrijeđeno prebacio na Markovića. Obje reakcije dovode u pitanje njegov liderski kredibilitet. Vlatko Marković nije politički vođa nego nogometni organizator, i pogreške u procjenama - statusno promatrano - kod njega imaju skromnije značenje i težinu negoli kod šefa Vlade. Sanader bi u prvome redu svoje nekritičke reklamerske impulse, a ne Markovića, trebao okriviti za propagandni debakl u Cardiffu, ali komfornije mu je da se pred publikom vadi na nesretnoga šefa HNS-a, bez obzira na to što će se publika zapitati kakav je to premijer koji se u određivanju osobne strategije slijepo povodi za nogometnim miljeom.