NADA ZA NOVE LIJEKOVE MYTH tehnologija koju je otkrio Igor Štagljar postat će osnova za mnoge posve nove lijekove Nakon što je 13. travnja jedan od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa Molecular Cell objavio da su znanstvenici u Centru za istraživanje života Sveučilišta Toronto otkrili šest novih proteina uključenih u nastanak neizlječive nasljedne bolesti cistične fibroze, hrvatski molekularni biolog Igor Štagljar još jednom je potvrdio status mladog znanstvenika svjetskog glasa. Upravo je taj četrdesetogodišnji Zagrepčanin vodio znanstveni tim koji je otkrićem napravio prvi korak u razvoju lijeka za cističnu fibrozu, najčešću nasljednu bolest u Europi.

Štagljar, svojedobno najmlađi strani profesor na Sveučilištu u Zürichu i najmlađi dobitnik najvažnijeg kanadskog priznanja za inovativnost, nakon uspješnog rada u Švicarskoj prije dvije je godine karijeru nastavio kao profesor i istraživač na Sveučilištu u Torontu, jednom od deset vrhunskih svjetskih sveučilišta u području istraživanja života.

NACIONAL: Čime se bavi vaša znanstvena grupa i što ste otkrili sa svojim timom sa Sveučilišta Toronto?
- Mi proučavamo kako proteini komuniciraju u ljudskim stanicama i kako te proteinske interakcije dovode do raznih oboljenja. Proteini su jedni od esencijalnih makromolekula i uključeni su u regulaciju svih staničnih procesa. Prilikom obavljanja staničnih funkcija nikad ne djeluju sami, već se vežu na druge proteine. Takvi kontakti među proteinima ili proteinske interakcije reguliraju sve procese u živim stanicama, od bakterija do čovjeka. Naše posljednje istraživanje vezano je za protein koji je promijenjen odnosno mutiran u bolesti cistična fibroza. Taj CFTR protein kemijski je izuzetno kompliciran i zato je do sada bilo nemoguće identificirati ostale proteine u stanicama koji komuniciraju sa CFTR-om. Dotični protein ostao je evolucijski sačuvan od kvasca do čovjeka. Primjenom tehnologije membranskog dualnog sistema MYTH koju smo na Sveučilištu u Torontu razvili i patentirali 2004., prvi put smo pronašli 6 novih proteina koji komuniciraju s jednom verzijom CFTR proteina. Ono što je najvažnije jest da smo pokazali da jedan od tih 6 novih proteina, imenom Tus1, pospješuje rad CFTR-a gotovo 30 posto više od njegova normalnog djelovanja. Tus1 protein postoji i u ljudskim stanicama gdje također pospješuje rad CFTR proteina. Jednostavno rečeno, to znači da bi jedan od načina na koji bismo u budućnosti mogli uspješno liječiti cističnu fibrozu bio da napravimo lijek koji će pospješiti funkciju Tus1 proteina, i na taj način indirektno i CFTR proteina.

Europljani podložni cističnoj fibrozi

NACIONAL: Kakva je to bolest cistična fibroza?
- Uzrokovana je promjenama u CFTR genu, a to je opaka nasljedna bolest koja u prosjeku pogađa jedno od 2500 novorođene djece. Milijuni ljudi širom svijeta nose defektni CFTR gen, ali nemaju nikakvih simptoma. Kod oboljelih su začepljeni dišni putovi i gušterača, organ koji izlučuje probavne sokove uključene u razgradnju i apsorpciju hrane. Nadalje, bolest pogađa znojne žlijezde i reproduktivni sustav. Cistična fibroza je naglašenija kod Europljana i Židova Aškenaza nego kod drugih nacija. Primjerice, jedan od 22 Europljana nosi jednu mutiranu kopiju CFTR gena, tako da je cistična fibroza najčešća nasljedna bolest u Europljana.

NACIONAL: Je li do sada u svijetu bilo pokušaja pronalaženja lijeka protiv cistične fibroze?
- Da, bilo je sličnih pokušaja, ali oni nisu urodili plodom jer tadašnje tehnologije za otkriće proteina asociranih sa CFTR-om nisu bile dovoljno dobre. Naša MYTH tehnologija jedina se može primijeniti za identifikaciju ciljanih proteina protiv kojih će se u kasnijoj fazi proizvoditi lijekovi.

NACIONAL: Kolika je mogućnost da vaše otkriće bude temelj za lijek?
- Mi smo tek na početku dugoročnog procesa koji može, ali i ne mora rezultirati novim lijekom protiv cistične fibroze. Stvaranje lijeka može trajati 9-12 godina, lijek mora proći kroz 4 glavne faze testiranja, a proizvodnja može stajati i do milijardu USD.

NACIONAL: Kakvi su vaši planovi s daljnjim istraživanjem ove bolesti?
- Moja znanstvena grupa usko surađuje s nekoliko vrhunskih svjetskih laboratorija sa sveučilista Harvard, Yale, i Johns Hopkins kao i farmaceutskih kompanija kao što su Novartis i Genentech. Moja kompanija Dualsystems Biotech Inc. iz Švicarske također je uključena u prvu fazu izrade i evaluacije ovog lijeka.

Inertnost Hrvatske radio televizije

SVEUČILIŠTE U TORONTU jedno od deset najboljih na svijetu za biološka istraživanja NACIONAL: Koliko je ljudi radilo u vašem timu i jesu li sve faze obavljene u laboratoriju Sveučilišta u Torontu?
- U mojem znanstvenom timu trenutačno rade 24 osobe, 10 različitih nacionalnosti. Od njih 24, šestero ih je bilo direktno uključeno u CFTR projekt. Moram reći da je četverogodišnje istraživanje rezultat i izuzetno plodnog zajedničkog rada mojeg tima sa Sveučilista u Torontu i tima profesorice Susan Michaelis s Johns Hopkins sveučilišta u američkom Baltimoreu. Susan i ja uspješno surađujemo već 3. godinu i uskoro ćemo objaviti par novih publikacija o CFTR proteinu.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni publicitetom koje je vaše dostignuće dobilo u svijetu?
- Naše otkriće pobudilo je velik interes stranih medija. Prvi je vijest objavio CNN, a zatim vodeće američke, kanadske i neke europske TV kuće, kao i njihove najtiražnije dnevne novine. No, jako sam razočaran inertnošću Hrvatske radio televizije, jer me nitko iz te kuće nije kontaktirao iako smo vodećim urednicima HRT-a poslali nekoliko e-mailova čak tjedan dana prije objave našeg rada. Čini se da to otkriće, prema HRT-u, nije dovoljno velik korak za čovječanstvo i, štoviše, znanost u Hrvatskoj ima sekundarno značenje.

Funkcioniranje 9000 proteina

NACIONAL: Na kojim još projektima, odnosno istraživanjima trenutačno radite?
- Naša MYTH tehnologija se može primijeniti na veliku većinu membranskih proteina kojih u ljudskim stanicama sveukupno ima oko devet tisuća. Velik broj tih proteina je direktno uključen u nastanak raznih genetičkih bolesti, primjerice, raka pluća, crijeva i dojke, te leukemije, Parkinsonove bolesti i shizofrenije. Glavni cilj moje znanstvene grupe je da u sljedećih 10 godina uz kolaboracije s najpoznatijim svjetskim laboratorijima pokušamo odgonetnuti na koji način funkcionira velika većina tih 9000 proteina u našim stanicama i kako promjene u njima dovode do ljudskih bolesti. U ovom trenutku moja znanstvena grupa je fokusirana na proteine uključene u nastanak raka dojke, mozga i jajnika, te shizofrenije, Parkinsonove bolesti, ali i one koji reguliraju kardiovaskularne funkcije kao i ponašanje.

'Cool' znanstvena grupa

NACIONAL: Kako je tekla vaša karijera od studija u Hrvatskoj, nakon što ste 1990. godine otišli iz Zagreba?
- Diplomirao sam molekularnu biologiju na zagrebačkom PMF-u 1990. i nakon toga sam otišao na sveučilište ETH u Zürichu gdje sam četiri godine kasnije doktorirao. Nakon toga sam se usavršavao u području molekularne biologije na Sveučilištu Zürich do 1999. kad sam postao voditeljem malog laboratorija. Godinu 2001. proveo sam usavršavajući se na Sveučilistu Washington u Seattleu koje je poznato kao jedno od vodećih svjetskih sveučilista na području proteomike. Nakon povratka u Švicarsku, dakle u 35. godini života, postao sam jednim od najmlađih stranih profesora na Sveučilištu Zürich. Moja profesura je bila dodijeljena Institutu za veterinarsku biokemiju i molekularnu biologiju, gdje sam ubrzo shvatio da su mi šanse za daljnji napredak u karijeri minimalne. Naime, uvidio sam da moje znanstvene ideje na tom Institutu nisu imale pozitivan odjek - drugim riječima, shvatio sam da se moram maknuti iz te sredine prije nego što netko drugi u svijetu ne preuzme našu MYTH tehnologiju i dovede je na taj stupanj razvitka koji smo moj znanstveni tim i ja imali u našim vizijama.

NACIONAL: Kao ste na koncu dospjeli na sveučilište u Torontu i zašto ste s obitelji odlučili baš u tom gradu početi novi život?
- Prigodom jednog posjeta Americi, 2004., i kongresa u Madisonu upoznao sam predsjednika Sveučilišta u Torontu, koji je nakon mog predavanja došao k meni rekavši mi da je to što radi moja znanstvena grupa totalno cool. Mjesec dana kasnije pozvao me je da održim predavanje u Torontu, nakon čega su mi čelnici te ustanove dali i službenu ponudu za posao redovnog profesora na Sveučilištu i to kao voditelja odjela Proteomike u novom centru za istraživanje života Terrence Donnelly Center for Cellular and Biomolecular Research. Vrlo rijetko se događa da znanstvenik u mojoj životnoj dobi dobije ponudu za takav posao. Drugim riječima, bila je to ponuda života koju jednostavno nisam mogao odbiti. Sada, gotovo dvije godine nakon što smo se preselili u Toronto, mogu reći da je to bila najbolja odluka koju smo moja obitelj i ja donijeli u životu. Kanada je predivna zemlja u kojoj su nacionalna pripadnost, boja kože i akcent kojim govorite potpuno nebitni. Drugim riječima, to je zemlja velikih mogućnosti koja izrazito cijeni i nagrađuje ljude koji vole raditi. U Torontu se izvrsno osjećam i imam priliku ostvariti sve znanstvene i privatne snove koje nisam mogao ostvariti u Zürichu.

IGOR ŠTAGLJAR voditelj je laboratorija za molekularnu biologiju na Sveučilištu u Torontu NACIONAL: Lani ste primili nagradu Kanadskog fonda za inovacije za razvoj tehnologije membranskog dualnog sustava. Koliko vam je u profesionalnom smislu važno to priznanje?
- Nagrada u iznosu od 650.000 kanadskih dolara najvažnije je kanadsko priznanje za inovativnost, a dodjeljuje se pod pokroviteljskom vlade. Nagradu mi je u listopadu prošle godine osobno uručio kanadski premijer Steven Harper za razvoj naše MYTH tehnologije. Nisam mogao vjerovati da sam dobio tu nagradu jer sam tek godinu dana prije njene dodjele došao u Kanadu. Također, nisam se nadao toj nagradi ni zbog toga jer sam tada napunio 40 godina, a to priznanje dotad nije dobio nijedan znanstvenik mlađi od 45 godina. Moram naglasiti da ta nagrada nije bila namijenjena u privatne svrhe, već mi je omogućila da nabavim dodatnu skupu opremu za moj laboratorij i da zaposlim nekoliko izvanrednih mladih znanstvenika koji već rade u mom znanstvenom timu. Dotična nagrada je još jedan primjer koliko pažnje kanadska vlada poklanja razvoju znanosti i novih tehnologija.

Socijalna i društvena obitelj

NACIONAL: Kako danas izgleda vaš obiteljski život, čime se bavi vaša supruga, gdje živite i koliko djece imate?
- Moja supruga Marijana i ja zajedno smo od studentskih dana, dakle radi se o ljubavi iz mladih dana. Marijana je također završila studij biologije na PMF-u u Zagrebu i također se bavi istraživačkim radom pa radi part-time na Sveučilištu u Torontu. Imamo dvije kćerkice, desetogodišnju Laru i Leju kojoj je sedam godina, obje su rođene u Švicarskoj. Živimo 20 kilometara zapadno od Toronta, u gradu Mississaugi gdje smo kupili kuću u neposrednoj blizini jezera Ontario. Otkad smo se doselili u kuću, puno našeg vremena, novca i truda ulažemo u njeno uređenje. Kako sam često na službenom putu, slobodno vrijeme volimo provoditi u našoj kući, pogotovo u toplijim mjesecima kada uživamo u našem velikom vrtu. Marijana i ja obožavamo mediteranski stil kojim odiše i naš dom. Mi smo izrazito socijalna i društvena obitelj, tako da slobodno vrijeme provodimo s brojnim kanadskim i hrvatskim prijateljima u okolici Toronta. U ostalo vrijeme bavimo se sportom, joggingom, tenisom, košarkom i plivanjem. Supruga Marijana je kulinarski nadarena tako da sve nas u obitelji mazi svojim kulinarskim dostignućima.

NACIONAL: Biste li voljeli da vaše kćeri jednog dana postanu znanstvenice?
- I Lara i Leja me stalno ispituju što ja zapravo radim, kako naša otkrića mogu pomoći bolesnim ljudima, te zašto sam stalno na putovanjima. Obje dobro znaju što su to geni i koja im je funkcija, i zašto promjene u genima dovode do raznih ljudskih bolesti. Ono što želim reći je da su naše cure i s Marijanine i moje strane u dodiru s medicinskim temama, pa bi bilo logično da jednog dana krenu našim stopama. No, Marijana i ja ćemo odluku o njihovu konačnom zanimanju prepustiti njima samima, kao što su to učinili i naši roditelji. Moram reći da su i Lara i Leja lingvistički jako nadarene, jer Lara tečno govori pet a Leja četiri svjetska jezika, tako da će i to igrati ključnu ulogu u odabiru njihova budućeg zanimanja.

NACIONAL: Vaš nedavni rad publiciran u časopisu Molecular Cell posvetili ste ocu, zašto?
- Da, moj otac Mirko nedavno je iznenada preminuo od posljedica srčanog udara za vrijeme posjeta Kanadi. Moj tata je odigrao ključnu ulogu u mom razvoju kao osobe i sigurno je najveći uzor u mom životu. Nastojim prenijeti sve njegove vrline na našu djecu koja su ga također neizmjerno voljela.

Nevjerojatna je činjenica da je i otac moje kolegice Susan Michaelis s Johns Hopkins sveučilišta također preminuo od srčanog udara samo dan nakon što se to dogodilo mojem tati, tako da smo i Susan i ja, dosad najvažniju publikaciju naših karijera odlučili posvetiti našim očevima.

Nesuđeni rukometaš

NACIONAL: Čega se najradije sjećate iz studentskih dana u Zagrebu, što ste osim učenja radili, s kime se družili?
- Bila su to jako lijepa vremena i uvijek ih se rado sjetim. Moj dan je za studenta bio dosta naporan, jer sam ustajao oko 7 ujutro, išao na gotovo sva predavanja i praktikume koji su trajali i do 7 navečer. U to doba sam i aktivno igrao rukomet u tadašnjem RK Borac iz Zagreba, igrali smo u jugoslavenskoj 1B ligi i trenirali smo svaki dan, ponekad i dva puta. Dakle, moj studenski dan bi započeo oko 7 ujutro i završio oko 11 navečer. U to vrijeme sam igrao rukomet i za mladu reprezentaciju tadašnje Jugoslavije, a moji prijatelji iz te genracije, Ratko Tomljanović, Bruno Gudelj i Iztok Puc su desetak godina kasnije s hrvatskom reprezentacijom postali olimpijski pobjednici u Atlanti. Rukomet i sport ostavili su velik trag u mom životu, naučili su me ustrajati u nakanama te da za uspjeh treba puno trenirati kako bi se izborio uspjeh u karijeri. Zapravo ne postoje razlike u naporima da vaš tim pobijedi u važnoj rukometnoj utakmici ili da vaša znanstvena grupa objavi jedan izvrstan rad. Za oba uspjeha potreban je izniman timski rad u kojem mentor rukometne ekipe (trener) i znanstvenog tima (profesor) igraju odlučujuće uloge.

NACIONAL: Je li tko od vaših tadašnjih kolega ostvario uspješnu karijeru sličnu vašoj?
- Ja pripadam trećoj generaciji studenata molekularne biologije sa zagrebačkog PMF-a, i moram spomenuti da je ta generacija jedna od najuspješnijih generacija svih molekularnih biologa s tog fakulteta. Brojne kolege i prijatelji s moje godine napravili su zavidne karijere: Michaela Skobe je profesorica na poznatom Mount Sinai School of Medicine u New Yorku, Sandra Orsulić je profesorica na sveučilištu Harvard u Bostonu, Saša Frank i Sanja Levak-Frank profesori su na Sveučilištu u Grazu, a moji kolege Ksenija i Davor Zahradka, Hrvoje Fulgosi, Marijeta Kralj i Mirna Perica-Čurković su na najboljem putu da ostvare izvanredne znanstvene karijere u Hrvatskoj.

Optimizam nakon truda, rada i znoja

NAJVEĆI USPJEH Igor Štagljar sa suprugom Marijanom i kćerima Larom i Lejom na obali jezera Ontario, preko puta Toronta u kojemu je doživio najveći profesionalni uspjeh NACIONAL: Jeste li danas zadovoljni svojim profesionalnim dostignućima i smatrate li da upravo postižete svoj maksimum?
- Moram priznati da sam osoba puna optimizma koja pozitivno gleda kako na svijet koji me okružuje, tako i na posao kojim se bavim. Jasno mi je da sam za svoje godine postigao ono što se u ostalim europskim zemljama, o Hrvatskoj i da ne govorimo, postiže tek u pedesetima ili kasnije. No moram također naglasiti da sam uložio puno truda, rada i znoja. Mišljenja sam da je za uspjeh u karijeri važno da u danom trenutku budete na idealnom mjestu u kojem imate veliku potporu okoline u kojoj se nalazite.

Ne razmišljam jesam li na vrhuncu svoje karijere ili ne. Najvažnije je da radim posao koji obožavam, da surađujem s inteligentnim ljudima i da ih motiviram da, radeći posao u mom znanstvenom timu, svi damo maksimum koji će kasnije rezultirati odličnim znanstevnim otkrićem. Kada bi me netko pitao što bih želio postati ako bi se još jednom rodio, moj odgovor bi definitivno bio - molekularni biolog.

NACIONAL: Mislite li se ikada vratiti u Hrvatsku?
- Otišao sam iz Hrvatske u 22. godini života, školovao se u Švicarskoj i Americi, a sada živim u Kanadi i radim na jednom od najpoznatijih svjetskih sveučilišta. Uvjeti rada za nas znanstvenike su neusporedivo bolji na Zapadu nego što su to u Hrvatskoj. Nadalje, okolina u kojoj radim i djelujem igra odlučujuću ulogu u mom uspjehu. Što sam stariji, imam osjećaj da bih se želio vratiti u Hrvatsku, ali tek na zalasku znanstvene karijere. Dakle, možda ćete me vidjeti zaposlenog u Hrvatskoj nakon 15-20 godina, ali prije toga najvjerojatnije ne.